ZAŠTITNIK :drugi dio

Dok tiha glazba svirala je, a na podu plesala svijetla,njegova ruka oko njenog struka dok plesali su, osjećala je trnce po cijelome tijelu.  Svaki njegov dodir palio joj je kožu, i bez obzira na činjenicu da nije znala plesati, to nije poremetilo njezin mali privatni raj.

A on... Koncentrirao se s mukom da ju nauči neke korake, bar osnovne,  jer teško se je bilo koncentrirati na išta drugo osim na njezina slatka usta koja su bila tako privlačna dok je na njima plesao njezin nestašni osmijeh... Dao bih sve samo da može otkriti kakve su to misli koje vrzmaju joj se po glavi pa se tako nestašno smijesi.

Možda on, pomišljao je?  Možda je upravo on razlog... A tada je sve ono drugo prevagnulo.

Mora ostati suzdržan, mora ostati hladne glave, bez obzira sto ga prizor nje dovodio do ludila ,  jer sa nestašnim osmijehom, i sklopljenim očima izgledala je  kao da čeka na njegov poljubac... Ali mora.

To je obećao... A uz nju je tako teško biti pribran.

Možda bi se trebao povuci, ali njezine sestre pratile su svaki njihov korak, očito čekajući da nešto krene naopako pa da mogu likovati nad njom.

Izdržali su nekoliko plesova, ona u vlastitom raju, on u vlastitom paklu.

Vratili su se djevojkama koje su ga nestrpljivo čekale.

-Sada je nas red, zar ne, Klara?-

-Žao mi je, djevojke, sada sam umoran, možda drugi puta.-pogledao je prema Kiari. -Želiš li možda nešto popiti? -upitao ju je dok je Ana ostala zapanjena. Do sada ju nitko nije odbio.

-Času bijelog vina, molim-kimnuo je i ustao se.

-A vi djevojke? -

-I mi ćemo isto. -Prošlo je još nekih pola sata prije nego se pozdravio s njima. Pola sata muke... Želio jee jednim dijelom biti nasamo s njom, jednim dijelom je bio zahvalan sto su joj sestre tu, jer ne zna kako bi izdržao nasamo s njom.

****

Bilo je kao onog prvog dana kad vidio ju je.. No sada je s njom bila samo Ana koja na tren se nekud izgubila, a zatim je Kiari prišao neki zgodan muškarac. Odavno je Mihael vidio kako ih pogledava, Ana se nije obazirala, a Kiara kokea je i nakon svih tih godina i dalje bila naivna, dozvolila je da joj pogled odluta do neznanca.  Očito je nešto napravio, pa izmamio njezin sramežljiv osmijeh... Prišao im je bliže kako bi čuo o čemu razgovaraju, kako kakav kolarac a onda začuo Kiari već  odavno poznatu melodiju :kada e njezina prijateljica vratit, da li bi ju mogla pozvati pa da se druže svi troje, jer ipak je sto više to bolje, ali svi su dobro znali sto bi se dogodilo.. Ostala je i dalje nasmiješena, ali taj osmijeh bio je daleko od onog kojim se je smijala.. Ovo je bilo umjetno...

Prišao im je bas u trenutku kad se Ana vratila... Koja nije pokazivala zanimanje na početku za stranca, ali nije ga sada niti odbila kada upitao ju je da odu na kavu samo njih dvoje.  Mihael je prišao Kiari nježno ju hvatajući za ruku..

-Mihael...lice joj se ozarilo kada uvidjela ga je, a koza gorjela od njegov dodira.

-Tražim te po cijelome hotelu.. Gdje si se skitala do sad? -

-Ana i ja smo izašle malo da pojedemo kakav kolač.  Ali nismo stigle do toga. Prvo smo imale e tu nekih problema, pa se je pojavio ovaj dragi deko, pa eto sad ti... -"dragog dečka" Mihael je poprijeko pogledao pa je on zaključi  da je Kiara Mihaelova

-Stvarno nisam ništa učinio... Prišao sam joj samo da ju pitam za prijateljicu....-kakav bijes je projurio kroz  Mihaelove žile bolje je da nikada ne sazna.

-Ništa nisi uradio?  -pokušavao je ostati smiren.-Misliš da sam ja glup... Vidio sam kako te Ana ignorira pa si se smješkao Kiari ili ne znam sta sve ne radio samo kako bi joj privukao pažnju pa da joj možeš prići i onda ju iskoristi kako bi došao do njezine sestre... -

-Pa to nije nikakav grijeh... Znaš kako se kaže, cilj opravdava sredstvo... -to je bila kap koja prelila je času Mihaelovog bijesa... Krenuo je zamahnuti da ga udari no Kiara ga je uhvatila za ruku i spriječila. Uvidjela kako su njegove sive oči postale tamne od bijesa, kako se jedva kontrolira da nešto ne razbije.

-Ajde Mihael, dosta... I ti i ja znamo da  ovo nije niti prvi a niti zadnji puta da se takvo što dogodilo ili će se dogoditi... -gledala ga je pravo u oči dok se nije smirio i spustio ruku a onda nakonnekog vremena napokon progovorio, glasom koji je ona upoznala... Lijepim, staloženim

-Nisam li ti rekao da ne smiješ tako ponižavati-nije skidao svoj pogled s nje... Njoj je gotovo bilo neugodno biti toliko dugo u nečijoj pažnji.

-A što sada?  -sramežljivo spustiše svoju glavu... -Već sam navikla na sve to...,, -svojim rukama podigao je njezinu malenu glavu i ponovno ju pogledao izravno u oči... Na trenutak su stajali tako sve dok Ana nije razbila čaroliju svojim glasom.

-Pa sto kažete da sada odemo na taj kolac? -nestrpljivo je pogledavala Mihaela... Jer on je bio taj čiju pažnju je htjela bez obzira na muškarca sto stajao je pokraj nje.

-Kiara i ja sami idemo na taj kolač.... Ti si i onako zauzeta sa drugim planovima. -pogled uprti prema neznancu.

-Pa mogli bismo svi četvero zajedno nekuda otići.  Zar ne bi bilo lijepo?  Znaš kako se kaže, što više to bolje... -Mihael je stao ispred Ane stavljajući Kiaru iza svojih leda kao da bi joj njezina sestra iole naudila.

-Pa Ana, meni se nije tako činilo kada te dotični gospodin pozvao na pice... Tada si bila spremna ići samo s njime, ostavljajući  svoju sestru samu, bez obzira na to što se ona ponadala da će bar jednom ona otići na pice s nekim njegovog kalibra... Što više, nisi ga niti primjećivala, niti si primijetila, koliko si bila zaokupljena sama sa sobom, da je taj isti prije samo nekoliko trenutaka prema Kiari upućivao osmijehe, nisi primijetila kako se je crvenila i smješkala njemu, njemu koji je iskoristio nju da bi došao do tebe, tebe koja si eto bez obzira na nade svoje sestre ipak odlučila otići s njime... Jer si bila toliko zaokupljena sobom da nisi niti primijetila ništa osim sebe... Pa cak niti svoju vlastitu sestru. -Ana pogledaše prema Kiari koja je sramežljivo spuštene glave slušala Mihaela... Predbacio joj je da je sebična, ali Ana, kao niti Klara nisu bile zločeste... Samo su uvijek navikle dobiti sto žele, dok je Kiara uvijek stajala po strani... No vidjevši ju takvu shvatila je da je Mihael upravo... Njezin licem potekle su suze zbog nepravde koju nanijela je sestri... Kiara joj je željela prići, utješiti ju, odagnati osjećaj krivice, ali Mihael ju zaustavi.

-Ne... Ne možeš se uvijek spuštati na dno i ispričavati drugima i kada nisi kriva,.. Ona je počinila grešku i bez obzira što ju tvoje nevino srce želi utješiti, ne... Ne mora ona tebi ništa opraštati, nego ti njoj... -ljutito ga pogledaše.

-Mihael, to mi je sestra... sestra koja place zbog mene... -

-Ali to su moje greške.... Mihael ima pravo... Idi s njime na taj kolač, pa ćemo se vidjeti poslije... Ja idem do sobe.. Samo reci jedno: da li je istina sto je on rekao?  -gledajući kasko tuga izvire iz njezine sestre nije željela odgovoriti, ali pred Mihaelovom pritiskom ipak je uspjela izreci tu bolnu riječ.

-Da... Tiho priznaše.-na tren promatrala je svoju Kiaru a tada se tužna okrenu i napusti ih... Za njom je nestao  i stranac samo na drugu stranu...

-Zašto si napravio to?-bila je bijesna na njega. -Zar ne vidiš kako je sada postala tužna? Zar nisi vidio suze na njezinome licu?  Zbog mene?

-Koliko si ti puta plakala zbog nje?-ljuto upitaše.

-To je nevažno... Ona je moja sestra. Učinit ću sve samo da ona bude sretna.-

-A kada ćeš učiniti nešto za sebe?  Nemoj mi poreći da te on nije privukao... A opet si ga prepustila drugoj... -mrštio se na pomisao da ju privlači neki drugi muškarac,  ali obećao je da će njoj biti samo zaštitnik... Samo pomoć kako bi podigla svoje samopouzdanje.

-Što sam trebala napravit? -tiše upita.

-Boriti se za sebe.  Za ono sto želiš. Život je jedan. Trebala si se borit za ono sto ti srce želi.-

--Misliš ovako?  -prišla mu je korak bliže.  Ona koja nikada nikome  ne prilazi prva, koja nikada nije imala dovoljno samopouzdanja kako bi napravila prvi korak, ali on je izvlačio ono najbolje iz nje...

-Kiara... -promuklim glasim izgovori jer njegove misi su se raspršile u stotinu komadića.

-Nisi li rekao da se moram boriti za ono sto mi srce želi?-ona koja nikada nikome nije prišla prva spustila je svoja usta na njegova... Nije se snašao, znao je da mora prekinuti taj poljubac koji uništava sve, ali njezine usne bile su tako meke, njezin poljubac tako sladak. Na tren joj je uzvratio, na tren zaboravio na ista drugo osim na nju, na tren je u njemu proradila požuda, požuda za njom na tren  ljubio ju je strastveno dajući joj do znanja da ju želi... Na tren... A onda se taj tren razbio... Njegova prošlost preuzela je glavnu riječ.

-Ne, Kiara... -odmaknu ju od sebe... -Ne mene-

-Prije par sekundi si me učio drugačije.-

-Da malena, ali s nekime drugim. Ja nisam taj. -Odbijena od njega, osjećala se gore nego ikada...neprivlačno, ružno, poniženo... Jer razlog za odbijanje nalazila je samo u činjenici da mu nije privlačna... Dobra samo za prijateljicu a za nešto vise ipak nije njegov kalibar... Vidio je u njenom ocima što osjeća, kad bi samo mogao izbrisati tu tugu, taj osjećaj da je manje vrijedna, da je neprivlačna... Kad bi joj barem mogao reci pravi raznog zašto on nije za nju... ali znao je, ako ikada sazna, zamrzit će ga, sam sebe mrzi zbog toga već odavno ,neće mu dopustiti prići, a njezina blizina tako mu je godila.  Sto bi joj mogao reći u ovom trenu da umanji njenu tugu? Samo oprosti nije dovoljno. Što da joj onda kaže dok ga tako promatra.

-Kiara... -ali riječi nisu izlazile iz njegovog grla. Niti jedna jedina riječ. Stoga je samo odmahnuo glavom, okrenuo se I napustio ostavljajući ju samu sa tugom.

****

Sljedećih dana vidjela ga je kako s društvom krati i vrijeme... Niti jednog pogleda prema njoj, niti jednog pozdrava, niti jednog osmijeha... a nije znala dok ne gleda, on ju prat ... Prati svaki njezin korak, svaku njenu kretnju... Bila mu je tako blizu, a tako daleko... Obećao je nešto, ali svoje obećanje me može ispuniti jer znao je da ako se nađe još jednom u njezinoj blizini past će. Učio ju je da podigne svoje samopouzdanja i kad to napravila je, on srušio ga je. Više nikada nikome neće prići... Jednom je prišao , jednom  je prišla njemu, a on ju je srušio.

A onda  odjednom naletjela ja na njega u bazenu... Dok igrao je neku smiješnu igru sa svojim prijateljima nije pazio kad hvatao je loptu i tada se sudario s njom, s tim nestašnim osmijehom, tim zelenim zavodljivim očima kad okrenula se prema njemu... Ostala je bez daha kad vidjela ga je...

-Oprosti... -rekao je nakon dužeg vremena no ta isprika nije zvučala samo kao  za sad... Zvučala je kao da joj se ispričava  za sve do sad.

-U redu je. -

-Dobro si? -

-Da... -oprosti, mora ići-

-Kiara... -poletio je prema njoj i uhvatio za ruku, ne želeći ju pustit. Ovih par dana nedostajala mu je, njezin osmijeh, njezin glas, njezina pojava.

-Što želiš? -Kako da joj odgovori da želi nju. Zato je samo šutio.. -Zašto si me onda zaustavio ako ne želiš ništa reći?-pogledala je u njegovu ruku na svojoj.-  Molim te, pusti me... -očajno zamoli...

-Žao mi je, Kiara, ali ja... Ja ne mogu biti ono sto želiš... Što trebaš.-

-Ovo nije vrijeme za ovakav razgovor. Niti mjesto.-

-Misliš da da ne znam?  -ljutito upitaše... -Samo... –

-Samo što?  Da li bi bar jednu rečenicu ikada završio do kraja? -

-Samo sam do sada uništio već previše života. Ne mogu i tvoj. -pustiše joj ruku pa se vrati svome društvu  njoj ostavljajući  samu u neznanju.

-Sestre su me upozoravale da ti ne dolazim... Razum mi je govorio  da se maknem, a eto me tu... Ne znam zašto... Možda jer srce tako želi, možda zato sto se s pokraj tebe osjećam ugodno.. Što mogu biti svoja. Prirodna. -prišla mu je u klubu iste večeri dok topio je svoj bijes u čaši piva... Izvukla stolac i sjela nasuprot njega.

-Volio bih da odeš... Opasno je po tebe da si sada sa pokraj mene. -

-Možda... Ali upravo tu I želim biti.

-Kiara... -

-Ja nisam ona... Ja nisam žena iz tvoje prošlosti... Ne znam sto se dogodilo pa si tako oprezan ali ja nisam ona.. -napola trijezan gledao ju je kao da ju sada po prvi puta vidi.

-Znam... No ipak nisam dobar za tebe... Volio bih da jesam.-Napokon tiho priznaše -Ali nisam.-

-Možda da mi ispričaš pa ću ja onda odlučiti da li si dobar ili ne. -ugledala je strah u njegovim sivim ocima. Čega s toliko boji, pitala se je. Pogledom ju je molio da odustane, no po prvi puta nije  odustala.  Ovog puta znala je sto želi.

-Baš si na meni našla vježbati svoje samopouzdanje.-ljuto ju pogledaše.

-Ti si me učio da se moramo boriti za ono što želimo.-

-Nakon toga vise me neće željeti vidjeti. -tužno prizna bojeći se onoga što će uslijediti.

-Odluka je na meni, ne na tebi... -a onda joj je pred njezin nepokolebljivim pogledom ispričao sve: kako je kao srednjoškolac bio zaljubljenu prelijepu djevojku koja ga nije primjećivala, pa je iskoristio njezinu neuglednu prijateljicu kako bi joj se približio... Djevojku koja se preko ušiju zaljubila u njega, a on nije mario... družio se s njom samo da dođe do njezine prijateljice... Koja je nakon nekog vremena ipak postala njegova bez obzira na svoju prijateljicu... Oboje su ju ostavili kao da je zadnja rupa na svirali... Cijelu školsku godinu bila je sama, uništena... Njegova djevojka bila joj je najbolja prijateljica, jedina, a oni su je nemilosrdno oduzeli... Nož u leđa koji su joj zabili  natjerali su je u propast... Već tu zadnju godinu polagano s odala alkoholu, s alkoholom došlo je i društvo... Lose, još gore stvari nego što je alkohol došle su. Danas je ovisnica koja nema ništa od života. Skita se, prosi, danas je samohrana majka djeteta za koje niti ne znam tko joj je otac... Majka djevojčice koju tjera na sve, samo da bude lijepa... Jer zaključila je, ljepota je sve... Ljepota joj uništila život... Njezina prijateljica bila je ljepša od nje... Zato ju je Mihael izabrao... Dao si je stoga obećanje da nikada neće upropastiti ničiji život, osobama kao što su one, koje puze za mrvicama sreće, jer ona je puzila za mrvicama njegove pažnje, pomoći će da se izdignu na tron... Njoj da pomogne već je prekasno... On uništio je njezin život, kriv je za život kakav njezina kćer ima... To je preteški grijeh.

Kiara ga j zapanjeno gledala. Čekao je bar jednu riječ od nje ali nije ju dočekao.

-Nema veze malena... Znam da sam loš, ološa... Znam  da nisam dobar za tebe... -Ustao se kako bi posao ali tada ona položi svoju malenu ruku na njegovu... Kakav nježan dodir, kakav dodir od kojeg su mu se nakostriješile sve dlake na tijelu.

-Zar si zato prišao i meni?  -tiho, u strahu upitaše.

-Zbog tvojih sestara, misliš? Ne, Kiara, prišao sam ti jer sam vidio nju u tebi. Vidio sam da radiš iste pogreške kao ona... Dala bi sve samo za mrvice pažnje osobe koja te nije dostojna.  Želio sam te naučiti da se ne ponašaš tako... Ali karma je...-Pa karma je karma. Uvijek vrati gore nego misliš.-slegnuše ramenima.

Polagano se ustala i prišla mu... Ponovno je vidjela požudu u njegovim ocima boje srebra

-Zašto? -tiho upitaše.

-Mislim da oboje znamo razlog-

-Ja nisam ona... Ne moraš se bojati da ćeš me povrijediti... I Mislim da ni ti mene nećeš povrijediti. Tada si bio samo dijete. Sada si ozbiljan  muškarac, zar ne?  Takve igrice te više ne zanimaju... Jer d te zanimaju već bi bio s jednom od mojih šestara... -

-Istina je da me ne zanimaju... Ali nema opravdanja za ono sto sak učinio-

-Možda nema.-kakvo razočaranje preletjelo je njegovim licem. Znao je da će  ga zamrziti kad sazna istinu, no nije mislio da će toliko boljeti.-No pitanja je da li bi sada učinio to nekoj djevojci?  Meni? -

-Ne malena. -čuo je  je strah koji se nazirao  u njezinom glasu.-Niti jednoj vise... Tebi... Prije bih si oduzeo život nego uradio to tebi.-popela se na vrhove prstiju i poljubila ga. Ovoga puta strastveno. Odmaknuo ju je od sebe -Kiara.-  

-Ovo je ono sto želim... Obećao si biti moj zaštitnik. Sad ti predajem svoje srce da štitiš njega. -Na tren ju je pogledao a onda s osmijehom povukao u svoje naručje i napokon nakon toliko čekanja poljubio on nju..

Kraj