-Zar si ti normalan?-bilo je to prvo pitanje koje mu je
njegov mlađi brat uputio kada je došao u njegov stan. Sinoć kada je otišao od
nje, morao je pronaći način da ju zaboravi. Pomišljao je da pronađe neku od
svih onih silnih žena koje su mu se nudile, no sve se to činilo nekako
pogrešno. Jer usne koje je želio ljubiti bile su samo njezine. Jer ona koju
želio je bila je samo ona. Možda, možda da nije tu, možda bi I pronašao utjehu
u drugoj ali kada je ovdje u blizini bilo je nekako pogrešno. Bez obzira što
ona nikada nije bila njegova. stoga se sinoć družio s bocom viskija, a danas ga
je glava ubijala. I njegov brat koji mu je doslovno visio nad njom.-Samo se
moli da nas ne tuži!-
-Neka me tuži!-bijesno viknuše kada se ustao I suočio sa
bratom.-Ponovio bih to I tisuću puta pa neka me tuži tisuću puta ako želi! Nije
me briga!-David je rijetko kada podizao glas na mlađeg brata. Tada Mihael uzme
dvije čaše I obojici natoči još malo viskija što je ostalo. Pružio ju je Davidu I pokazao mu da sjedne.
-A sada mi reci, tko je ona, Davide.-
Alex sinoć nije došao u sobu. Znala je da bi ga morala
potražiti ali nije imala volje. Cijele noći razmišljala je o Davidu. O boli
koju je vidjela u njegovim očima kada mu je rekla da joj je žao što ga je
upoznala. Bila je to tek djelomična istina. Mrzila ga je jer joj se uvukao pod
kožu a opet bilo joj je drago što ga je upoznala. Bilo je nešto drugačije u
njemu, nešto što u nikom do sada nije vidjela. Jer u njegovim očima prepoznala je tračak usamljenosti
baš kao što se I ona osjećala. Ali on je bio ženskar. Još prije godinu dana joj
je dao do znanja tko je I što je. Dao joj do znanja da on nije onaj kojega ona
treba. A trebala je nekoga. Trebala je nekoga tko bi ispunio tu usamljenost, I
ako mu je davno rekla da više ne vjeruje u ljubav, da je odustala od traženja,
ipak je nekako tražila tko će joj ispuniti tu usamljenost. Znala je da to nije
niti Alex. Alex joj nikada nije donio kavu u krevet, Alex joj nikada nije kupio
neki poklon, Alex joj nikada nije pretjerano pokazivao nježnost, niti da mu je
na prvome mjestu. I ako je rekla Davidu da je on kriv što je Alex u baru sa
nekom drugom ženom, znala je da Alex kriv. On je trebao doći k njoj. Ali više
nije marila. Nije više imala snage da se bori za ljubav kakvu sanja. Jer ona
sanja nemoguće. Istinsku pravu ljubav. Stoga kada je ugledala praznu polovicu kreveta
nije pustila niti suzu.
Negdje prije podne stigao je I Alex. Nije željela slušati
njegove isprike, nije imala snage niti volje za to više. Ona nikada, nikada
neće doživjeti da ju netko istinski voli. Zna da je teška osoba, zna da je
teškog karaktera, ali zar nigdje na svijetu ne postoji netko tko bi se mogao
nositi s njom? Zar nigdje na svijetu ne postoji netko da zagrebe dublje u
površinu, da vidi da u njezinoj duši, da iza bahatosti I bezobraznosti se krije
slabost, strah od povrjeđivanja. Zar ne postoji nitko na svijetu da vidi kako
je sve ovo samo njezina maska? Uvijek je davala sve...čak I dok bila je
bezobrazna, bahata, ohola, uvijek je davala sve, trebala je samo nekoga tko će
vidjeti da joj je potrebna nježnost, a ne da ju proglasuju histeričnom ženom.
Ali on, on je nekako vidio dalje od onoga kako se predstavlja, no niti on joj
ne može pomoći. Sam joj je rekao da ne postoji niti najmanja šansa za njih, a opet sinoć joj je
došao. I po drugi puta otišao. Po drugi puta ju sačuvao od sebe. Možda, mislila je dok je silazila na ručak,
možda ipak ispod maske ženskara kuca normalo srce. Srce koje može voljeti
bezuvjetno. Možda mu treba samo maleni poticaj. Možda ona nije za njega. Možda
on nije za nju, ali voljela bi otkriti da li ispod te maske doista postoji
nešto više nego srce ženskara. Bit će to
možda najbolnije iskustvo u njezinome životu, ali ponekad treba I riskirati. A
ako je sinoć došao k njoj možda onda ima priliku da napokon bude njezin. Prije toga, znala je, da treba da se makne od
Alexa. On ju je I onako prevario, njemu I onako nije na prvome mjestu, stoga neće
biti teško ponovno biti sama.
No dok je silazila na ručak, dok je šetala njegovim
hotelom, Davida nije srela nigdje. Još jučer je bježala od njega, još jučer se
skrivala jer je bio prisutan u svakom kutku gdje je bila ona, a sada…sada ga
nema nigdje. Kao da se povukao. No
nekako će ga naći. Mora ga nekako naći ako želi da ostvari ono što je naumila.
Očajno se ogledavala po hotelu ne bi li ga negdje
vidjela. Ali od one noći, više ga nema nigdje...prolaze dane, prošlo je tri
dana a nije ga vidjela nigdje. Niti išta čula o njemu. Ponovno je postao
tajanstveni David. Prekorila je sama sebe. Nije li to ono što je one noći
željela? Onda kada mu je rekla da joj je žao što ga je upoznala? Naravno da ga
više neće naći nigdje. Jasno mu je dala do znanja da ga ne želi u svojoj
blizini. Ali prekasno je shvatila da ga ipak želi. Da od njega želi bilo što
što joj ponudi. Strast za jednu noć, ljubav
za cijeli život...sve što bi joj ponudio. Samo, sa nekom dubokom tugom u srcu
znala da on njoj neće ponuditi ništa više od avanture. Pa dobro, pristati će i
na to. Ako je pogrešan za nju, možda nije za neku drugu. Možda uspije u njemu
probuditi ljubav koju će jednog dana možda pokloniti nekoj svojoj izabranici.
Jer znala je da mu treba ljubav. Ona će mu biti samo poticaj kako bi napokon
pustio ljubav u svoj život.
Ali prvo ga je trebalo negdje pronaći.
Srela ga je nakon par dana, doduše, vidjela ga je iz
daleka. Ruku pod rukom s nekom od gostiju hotela, s nekom od koje se sjeća da
je bio s njom dok je ona bježala od njega. Krenula je prema njima, skupila je svu
hrabrost kako bi im se približila. I dok sa svom hrabrosti svijeta, I sa svim
mogućim izgovorima zašto mu sada prilazi, on, kada ju je vidio da im dolazi,
sama, kao što je želio sve ove dane, okrenuo se I otišao ruku pod ruku sa
lijepom pratnjom. Jer vidjevši ju, nije mogao da joj ne priđe. A znao je da je
prije par večeri napravio najveću glupost od svih. Došao je u njezinu sobu.
Nije smio. Možda nikada nikome ne bude priznao, no njezine riječi su ga tada
slomile. Stoga ju nije želio vidjeti. Bar ne dok ne smiri nemir koji je osjećao
u srcu zbog nje.
Čuo je da je njezin Alex otišao. :Čuo je da upravo njega
traži po hotelu, gledao je kako se svim silama trudi da ga pronađe, ali on, on
kojemu sve padaju pred noge, koji obožava žene, bježao je od nje. Jer samo je
ona uspjela uznemiriti to oholo srce. Samo je ona uspjela zagrepsti ispod
površine. Mislio je da, cinično je pomišljao, da ako itko ikada bude ponovno
otvorio njegovo srce za ljubav, da bit će to sretno razdoblje njegovog života. Umjesto
toga dobio je samo razočarenje I bol. Nasmijao se sam sebi. Zar je on ikada
ikome bio dovoljan? Da li je ikome bio dovoljan pa da ga voli kao što ona voli?
Naravno da joj nije drago što ga je upoznala. On je sve ono što ona ne želi:
ženskar, bezobrazan, ohol, on bi ju samo iskoristio, on nije sposoban za
ljubav, on nije sposoban za pažnju kakvu
ona traži. On nije sposoban za pravu I iskrenu ljubav. Stoga joj ne zamjera što je požalila što ga
je upoznala, ali te ne mijenja činjenicu da ga I dalje bole njezine riječi.
Vidjevši kako odlazi, znala je da više nema što tražiti u
njegovom hotelu. Neće sjedati I gledati kako joj pred nosom šeta s drugima.
Nisu bili ništa. Nisu bili prijatelji, nisu bili ljubavnici, nije imala nikakva
prava na njega, a opet nije imao pravo šetati s drugima njoj pred nosom.
Pokušala je. Tješila se sa činjenicom da mu je bar
pokušala pristupiti, ali je sada prekasno. Vrijeme je stoga da se povuče. Da ga ostavi njegovom raskalašenom životu.
Ona će se vratiti u svoj usamljeni. Možda jednom, možda negdje daleko, možda se
jednom ponovno sretnu. Možda tada život bude imao drugačiju priču za njih. A za
sada odlazi. Odlazi sa uspomenama na lijepog stranca.
No u trenutku kada se na recepciji željela odjaviti,
osjetila je nečiju ruku na svome ramenu.
Zasigurno je saznao da odlazi, možda, možda ga je to potaklo, bar da se
oproste, ako ništa drugo. No kada okrenula se, njezin osmijeh je nestao. Bila
je to blijeda kopija njezinog lijepog
stranca. Odmah je prepoznala u
njemu njegovog brata.
-Molim vas, gospođice, ako biste željeli poći sa
mnom.-bio je ljubazan ali autoritativan., Znala je da joj ne preostaje ništa
drugo nego li krenuti s njime bez obzira što nije znala što želi od nje. Možda
prošlo joj je kroz glavu, možda joj žele zaprijetiti. Možda je David postao
doista toliki stranac pa joj sada želi zaprijetiti kako nikome ne bi rekla što
se dogodilo one noći. Ali kad ušli su u kancelariju, David nije bio tamo. Možda
mu je ispod časti dolaziti ispravljati svoje greške s njom, tužno je pomišljala.-Molim vas,
sjednite.-poslušno je sjela na jednu od fotelja a Davidov brat sjeo je u drugu,
tik do nje.-Mihael.-pružio je ruku I kada je ona željela sebe predstaviti,
zaustavio ju je.- Nema potrebe za predstavljanjem. Znam tko ste. –
-Zašto smo onda tu? Ako želite raspravlja
-Ne. U biti tiče se toga, ali ne izravno. Pozvao sam vas
da razgovaramo o Davidu.-na spomen njegovog imena probudio je znatiželju u njoj
na što ga je ponovno pogledala u oči.-Želim vas zamoliti za krajnje neugodnu
uslugu.-pozorno je gledala u njega I Mihael je uvidio ono što je privuklo
njegovog brata: te lijepe zelene prodorne oči koje gledaju u dušu.-Želim vas
zamoliti da ostanete. –
-Ostanem?-
-Da. Ako je novac problem, to ćemo riješiti. Za to se ne morate
ništa brinuti. Imat ćete sve što želite, samo ostanite još malo tu.-
-Ali zašto?-
-Zbog Davida.-
-David me ne želi niti vidjeti.-odmahnu glavom.-I ne znam
zašto bih ja baš ostala. Eno ga tamo s nekom…-zastala je. Nije željela da njegov brat vidi ljubomoru
koja je rasla u njoj. No on se samo osmjehnu.
-David je trenutno izgubljen. Treba mu netko da ga vrati
na pravi put. Naravno da luta tko zna s kojom. Tako se brani.-
-Brani? Od čega?-
-Od ljubavi.-njegove riječi su je ostale zaprepaštenom.
Vidio je izraz njezina lica -Da, upravo tako. Tko bi rekao. Ali napokon da
ponovno pušta ljubav u život. A vi ste prava osoba za to,.
-Zašto ja?-
-Zašto? Zato što David pokazuje naklonost baš prema tebi,
Natalija. Pusti sada formalnost. On je moj brat. Želim mu sve najbolje. Želim
da napokon bude sretan. A ti si osoba koja ima potencijala ga učiniti sretnim.
Ne mogu ti garantirati da će biti lako,
ali Davidovo srce je upravo tebe odabralo. Ne postoji niti jedna druga žena da ju je
odbio. Dva puta.-ponovno je spustila glavu.-Ne, to nije sramota. On te je odbio
upravo zato jer se boji. Jer tebe nije želio povrijediti. Ja znam sve, sve mi je ispričao. On zna što ti
tražiš. Njegovo srce te izabralo, ali vodi rat s pameću. Jer on nije siguran da
ti može sve to pružiti. Ali, Natalija…-privukao se bliže I prijateljski ju
uhvatio za ruke.-Ako mu daš priliku, ako mu samo malo pomogneš, garantiram ti
da se nećeš pokajati. Jer on kad voli, on je spreman I umrijeti za voljenu
osobu. –
-Zar…ali on se ne čini kao osoba…-
-Jednom davno volio je kao I ti. Do kraja, bez uvjeta,
iskreno, pravom ljubavlju, no završilo se loše po njega. Stoga se I prepustio
životu bez ljubavi. Zatvorio je svoje
srce za cijeli svijet. Ali ti si nekako uspjela pronaći pukotinu u njemu. Možda
zato, možda zato što voliš kao što je on volio jednom davno. -pustio je njezine
ruke I povukao se u svoj naslonjač.-Molim te, znam da nije lagano, ali ako išta
osjećaš za njega, bar malo, molim te ostani, I pozovi ga na pravi put. -zastao
je.-Ne brini za smještaj: to sve prepusti meni. Imaš pravo ići gdje želiš, koristiti
što god želiš, samo mi, molim te, spasi brata.-
Da mu spasi brata? Da spasi Davida? A kako da to učini,
razmišljala je kad vratila se u svoju sobu. Dat će im priliku oboma. Samo kako
da ga spasi kada ne želi biti spašen? Kako da dođe do njega, kada bježi od nje?
Mihael joj je obećao pomoć. Javljat će joj gdje je on, pa da makar naleti na
njega. Onda će već nekako uhvatiti priliku pa da priča s njime. Onda će bar
nekako uhvatiti priliku bar da mu se ispriča, ako ništa drugo.
Bio je u baru. Ponovno nije bio sam. Samo je sada bila
neka druga. Naravno da neće biti sam, pomišljala je dok mu je prilazila. Na
njezinu sreću. nije ju vidio.
-Dobro večer.-na zvuk njezinog glasa okrenuo se I
uvidjela je njegov mrki, bijesni, ljuti pogled. No neće se dati pokolebati. Neće ju
zastrašiti. Nije ju niti pozdravio, samo je okrenuo glavu na drugu stranu.
Stavila je svoju ruku na njegovu. Njezin dodir bio je toliko bolan. Zašto mu to
radi? Nije toliko naivna pa da ne zna da ju želi. Da će ju samo iskoristiti.
Niti ona nije toliko naivna pa da misli kako ju može još jedom odbiti. Morala
je vidjeti one noći kako se bori sam sa sobom da ne bude njegova. Zašto je onda sada tu? Ponovno se
okrenu prema njoj, grubo uzme njezinu ruku pa ju skloni sa svoje.
-Idi.-bijesno joj zapovijedi.
-Kuda?-
-Bilo kuda, samo idi što dalje od mene.-tračak tuge u tim
prekrasnim plavim očima. No neće popustiti. Ne smije si to dopustiti.
-Došla sam ti samo reći da mi je žao zbog mojih riječi.
Ali ako ti želiš da idem, onda ću otići.-
-Da. To je ono što želim. Idi bilo kuda, samo se makni od
mene.-
-Onda idem.-on se okrenuo prema svojoj pratnji koja je
već postajala nestrpljiva. Ali Natalija nije odlazila. I dalje je stajala
pokraj njih, štoviše, čuo je da je čak naručila piće I sjela pokraj njih. Nije mogao a da se ne okrene prema njoj.
-Nisi li rekla da ideš? Što radiš tu još?-
-Pa nemam Alexa više pa mi je dosadno samoj. Promatram,
možda pronađem nekoga za društvo.- I evo ga. Ista scena od prije godinu dana,
isti onaj nemir u njemu. Isti osjećaj.
-Onda idemo mi.-nije želio otići. Opet ju nije želio pustiti,
ponovno ju je želio zaštitit od opasnosti no ovoga puta neće. Ako pada, neka
padne sama. Jednom ju je zaštitio od povrijeđena.
Na svoju štetu. Više neće. Neka radi što želi. Uzeo je svoju pratnju za ruku I otišao s njom.
Bilo je uzaludno. Znala je da više neće dobiti priliku s
njime. No bar je još jednom pokušala.
Nakon nekog vremena izašla je iz bara I naletjela na
njega.
-Jesi li, malena, našla ono po što si došla?-više nije
bio ljut, niti bijesan. U baru je bio neki drugi David, ali ovaj pred njom, bio
je to onaj David od prije godinu dana, David od neku noć. Bio je poznati
stranac.
-Sada jesam.-osmjehnu se I njemu, niti sam ne zna, po
koji put, poskoči srce zbog nje. A onda ga je odjednom poljubila. Nije mogao
ugasiti svoju žudnju za njom stoga se strastveno prepustio poljupcima. No onda se pribrao.
-Natalija…-odmaknu je od sebe.-Ne radi to. Ti znaš…-
-Znam sve. Već si mi sve rekao, više puta. Ali, Davide,
pusti nas. Pusti nas da riskiramo. Možda
jesi pogrešan za mene, ali pusti me da otkrijem sama.-
-Ne, malena. Ne želim.-
-Što ne želiš? Mene ili?-
-Tebe?!-viku.- Da te ne želim ne bih sada bio tu!! Ne bih
sada pustio nju da me čeka! Ne bih ti došao!-zatim se stišao.-Ne želim da
patiš. Da budeš povrijeđena kao ja. Znam
koliko boli kada nekome daš sve, a on te izda. Boli toliko da želiš umrijeti, a
ja, malena, želim da ti živiš. Lijepim, sretnim životom. Životom ljubavi.-
-Ako znaš koliko boli, onda mi nećeš to učiniti. –
-Ali, malena…-
-Ja želim riskirati. Bilo to za jednu noć, ili bilo to za
cijeli život, ali želim tebe.-iznenađeno ju pogleda u oči. Što da joj kaže
sada? Još uvijek je vodio borbu između srca I razuma. Zato se samo okrenuo I još jednom ju napustio
ove večeri.
Ljutita, posramljena, ponižena, nije se dugo u noć
vraćala u svoju sobu. Željela se samo
maknuti od njega. Sutra ujutro će otići Mihaelu I tužno mu reći da nije
uspjela. Dugo u noć nije dolazila u
svoju sobu a kad je otvorila vrata zastao joj je dah u grlu. Sjedio je u
polumraku na njezinome krevetu.
-Dugo te nema, malena. Jesi bila nekome društvo večeras?-možda joj se učinilo, no činilo se kao da je začula ljubomoru u njegovom glasu.
-A što tebe to briga?-zatvorila je vrata ali nije se
micala od njih. Bez daha je gledala kako se on ustaje I prilazi joj.
-Jer ne želim da budeš ičija više osim moja.-tiho šapnu. Njegove riječi izazvale su bujicu emocija u
njoj.
-Znači odbijen si od svoje lutkice?-zar nije čula što joj
je rekao? A ona I dalje po svome. O kako je samo bijes izazvala u njemu.
-Nisam niti bio s njom!-
-Znači, odbijen.-nasmije se.-Savršeni David pa odbijen.-
-Ja sam odbio nju!-ostala je iznenađena.-Zbog
tebe!-stigao je do nje. I stišao svoj glas.-Zbog tebe, malena. Jer želim da samo ti budeš moja. Možda, možda
neće ispasti onako kako si zamišljala, možda neću voljeti onako kako
zaslužuješ, ali želim riskirati. S tobom. -vidio je kako njezine lijepe oči
napokon svijetle od sreće. I tada je saznao
da je njezina sreća I njegova. Potrudit će se da uvijek ovako svijetle,
obećao je sam sebi, spustio svoje usne na njezine ove noći napokon je bila
njegova.
A Natalija? Bila je sretnija nego ikada. Jer ispalo je
bolje nego što je zamišljala. David joj je pružio iskrenu, pravu ljubav.
Napokon je dobila ono što je tražila. Bezuvjetnu ljubav. Jer raskalašeni David
bio je njezina srodna duša, osoba koja ju je voljela onako kako je
zaslužila. Nespojivi par, nespojive
osobe postale su par iz snova .
KRAJ
Primjedbe
Objavi komentar