IZMEĐU DVIJE VATRE: 1.dio

Sjedeći za stolom knjižare pokušavajući proučavati knjigu što stala je ispred njega, pogled mu je lutao na drugu stranu prostorije. Godinama ju nije vidio, nije znao da li je to uistinu ona. U invalidskim kolicima  lagano se kretala prostorijom knjižnice. Još uvijek ju je krasila plava bujna kosa. Mogao bi joj prići, ali što reći? Nije bio niti siguran da li je to ona doista. Ali nije ju vidio godinama, mogao bi si dopustiti malu sramotu zamijenivši je nekom drugom.

Ostavivši svoj posao na koji i onako nije bio fokusiran, ustao se i polagano joj se približavao . Srce mu je tuklo kao ludo. Koliko je već godina prošlo od kada ju je zadnji puta vidio, kada zadnji put čuo je njen glas…previše.

Koliko je, nakon njihovog naglo prekinutog odnosa, samo proveo neprospavanih noći pitajući se gdje je išta ikada pošlo po zlu. Njih dvoje nerazdvojni, a onda…nije se želio prisjećati prošlosti, tereta koji ga je gušio u grudima.

Polagano je prišavši nije se nadao onome što je vidio. Njegova stara Patricija, malena Patricija bijaše neodoljivo slatka, okruglih rumenih obraza, gledala ga je očima boje mahovine iz kojih je bez obzira na sve izvirala ogromna sreća.

Djevojka u invalidskim kolicima bila je puno dalje nego se je on sjećao. Njezina neodoljiva slatkoća izgubila se negdje usput sa sjajem  iz njezinih sitnih ičiju. Možda je pogriješio, možda, nekako se potajno nadao, ipak  to nije ona.

-Patricija.- izrekao je očajnički njezino ime, niti ne znajući kojem odgovoru da se nada.

-Da?-zbunjeno ga pogledaše.

-Patricija Marić? –ponovno ju upitaše. Nakon kraće šutnje ipak odgovoriše riječi za koje nije znao da li ga usrećuju ili rastužuju.

-Ja sam.-To je doista ona. Njegova mala slatka zaigrana prijateljica koju nije mogao uhvatiti. Koja bila je živa poput vatre, a sada…sada bespomoćno sjedi u invalidskim kolicima. Očima umornim od života.

-Nisam te vidio godinama.-tužno se prisjeti i tiho privuče stolac kako sjeo do nje.  Promatrao je njene tužne nesigurne oči.-Zar me se ne sjećaš?- u nevjerici upitaše. Zar je moguće da ga je zaboravila? A opet, godine su između njih.

-Ja sam, Ivan Kovačević.- predstavio se nadajući se da će to probuditi makar neku njenu zanimaciju, ali ona je samo tupo zurila u njega, kao da ga je doista zaboravila. Neugodnu tišinu prekinuše dolazak mlade djevojke. Bijaše ista poput njegove Patricije, samo bijaše bez invalidskih kolica.

-Hej.-viknula je i brzo dotrčala  do nje, ali uvidjevši da njezina sestra nije sama, uvidjevši muškarca što sjedio je nasuprot nje ostavivši bez daha stala je kao zaleđena.  Željela je nešto reći ali nije uspjela , njezine usnice nisu željele surađivati, njezin glas se negdje zagubio, a i prije no što ga je povratila, Ivanova Patricija ju preduhitriše.

-Monika…-pogledala ju je pogledom koji bijaše sve osim ljubaznog, prijateljskog. Pogledom neke prijetnje. –Ovo je Ivan Kovačević.-sestra ju ošinu oštrim pogledom. Probljedila je nakon sestrinih riječi. Što sada reći?-Monika…-djevojka ponoviše i okrenu se prema Ivanu.-Ivane, ovo je moja sestra bliznakinja .-ostao je zbunjen, znao je da negdje u svijetu Patricija doista ima sestru bliznakinju, ali ona je bila miljama udaljena. Od kuda sada ovdje? Promatrao je sestru svoje prijateljice, izgledala je kao da je duha negdje vidjela. Kao da je on neki duh kojeg plaši se.  Ustao se i pružio joj je ruku kako bi se napokon dostojno upoznali…nakon svih silnih priča iz djetinjstva napokon je upoznao sestru koju Patricija željela je očajnički upoznati.

Nije željela prihvatiti Ivanovu ruku.

-Drag o mi je da se napokon upoznajemo. Patricija mi je oduvijek govorila o tebi.-široko joj se osmjehnu. Nije željela sudjelovati u ovoj igri. Uputila je pogled prema njegovoj Patriciji. Gledala je u  nju ubojitim prijetećim pogledom.

-Oprosti joj, malo je sramežljiva.-

-Nema veze,upoznat ćemo se nekog drugog puta.-a onda se okrenu prema svojoj Patriciji-nadam s e da će sada biti drugog puta. Moramo razriješiti mnogo stvari koje ostale su iza nas. A uostalom, volio bih te opet vidjeti. Popiti kavu s tobom…sjetiti se starih lijepi vremena.-čekao je njen odgovor. Nekoliko trenutaka šutke ga je promatrala tek pogledavajući prema svojoj sestri. Njih dvije bile su u  potpunosti iste. Čak su i njihove tužne oči bile iste.

-Naravno.-napokon je progovorila, uzela papirić i olovku te napisala svoj broj koji mu s osmijehom preda.-Kad god si za.-bez obzira na njen smijeh, njegov pogled pobjegao je prema njezinoj sestri koja činilo mu se i nije previše oduševljena nastalom situacijom.

-Sada me izvinite, imam nekog nedovršenog posla.-pružio je ruku prema svojoj Patriciji i sa strepnjom ju pružio njezinoj sestri nadajući se da ga ovoga puta neće odbiti. Napokon je popustila i bez riječi prihvatila njegovu snažnu mišićavu  ruku. Od njenog dodira prošli su ga trnci čitavim tijelom. Od dodira njegove Patricije nisu.

Vratio se je svome stolu, ali pogledom mu je ponovno bježao sestrama bliznakinjama.

Promatrao je kako se Monika pomalo ljuto okrenula i pošla svojim putem ne obazirući se na Patriciju koja ubrzavala je svoja kolica kako bi ju sustigla. A onda su mu nestale iz vida.

-Stani!-vikala je za njom. Nije željela. Nje mogla. Ona i njezina sestra nikada, nakon što su ponovno spojene, nisu imale nekakav odnos, sestrinski odnos, ali ovo…ovo je bilo neoprostivo.-Stani!-ponavljala je za njom,a  zatim je djevojka naglo stala. Bijesno se okrenula prema sestri.

-Što želiš? Da mi još dodatno uništiš i zagorčaš život? –sestra ju pogleda optužujućim pogledom. Mogla je podnijeti njezinu oholost, bezobraznost, ali taj pogled…taj pogled ubijao ju je.

-Ja tebi? Tko je kome uništio život?-pokazala je na svoje bespomoćne noge. Bijes njezine sestre stišao se.

-Da mogu vratiti vrijeme….-

-Ne zanimaju me tvoje isprike niti trebam tvoje sažaljenje!-glasno ljuto viknuše.

-Nisam htjela…-

-Dosta! –bezobrazno ju prekinuše.-Nikada više neću biti ista zahvaljujući tebi, oduzela si mi moje noge, ali…-zlokobno se nasmiješi.-…ali ovo mi nećeš oduzeti.-

-Ja neću sudjelovati u tome. Ne želim biti dio te pokvarene, prljave igre koju želiš igrati…koju si započela niti svjesna što sve to donosi sa sobom. Otvorila si vrata prošlosti, pozvala si prošlost koja trebala je ostati tamo gdje joj je mjesto. U prošlosti.-

-Što ćeš učiniti? Otići i izdati me? Misliš da će ti povjerovati? I što će biti kada sazna istinu? Cijelu? –djevojka se uznemiriše. Nije mogla podnijeti tu pomisao, a opet  nije željela sudjelovati u pokvarenoj igri njezine ohole sestre. –S tobom ili bez tebe, ja ću svoj plan provesti u djelo. Nekako ću se već snaći. Zaustaviti me ne možeš, no kada bi pristala…-tajanstveno zašuti.

-Kada bi pristala?-njezino zanimanje ipak se je malo probudilo.

-Imala bi i ti neke koristi od toga.-

-Zašto?-djevojka u kolicima ostala je zapanjena sestrinim pitanjem.

-Zašto što?-

-Zašto to želiš?-

-Pogledaj nas.-tužno se osmjehnu.  I sebe i mene.  Na što ličimo. Nismo niti približno nekakve ljepotice, a on…on je poput najljepše slike. Meni, djevojci u kolicima, koju ne krasi osobita ljepota, obratio mi se bog ljepote. Ovo je možda, ne možda, zasigurno jedina prilika koju  imam kako bi uživala u čarima društva osobe lijepe poput njega.-osjetila je tugu u sestrinom glasu. Toj izjavi se nije mogla suprotstaviti, osjećala se baš poput nje, bar jednom u životu.

-Kakve ja imam  koristi od toga? Pod uvjetom da pristanem.-njezino pitanje iznenadilo je i nju samu.

-Dobit ćeš ono što tako očajnički želiš.-

-A što bi to bilo?-

-Svoj mir, svoj život natrag. Zauvijek ću otići iz tvoga života.  Nikada me više nećeš vidjeti, nikada više nećeš čuti za mene.-na tren joj se svidjela ta pomisao. Ružna pomisao da zauvijek makne sestru iz svoga života nekako joj se svidjelo. Nije znala što osjeća prema njoj, da li ju voli, zasigurno ju voli negdje duboko u sebi, one su sestre, sestre bliznakinje, one trebaju imati neku posebnu  vezu, ali ne i njih dvije, ali sa sigurnošću je znala da osjeća prijezir i odbojnost prema njoj, ljubomoru, ali ponajviše zavist…njezina sestra uživala je u onome što je ona tako očajnički željela cijeloga života…ona ju je bolno podsjećala na ono što je njoj zauvijek bilo nedostižno…uskraćeno.  Njezina blizina bila je previše bolna, a njezin oholi karakter, naslađivanje, oštar jezik, uništavali su joj život. Željela ju je maknuti iz svoje blizine, što dalje od sebe. Ako je ovo cijena koju mora platiti, onda neka joj bude.

-Dobro.-reče nakon dužeg razmišljanja.-Nakon što ostvariš svoj cilj, zauvijek ćeš otići.-

-Takav je dogovor.-pružila je ruku svojoj sestri što stala je nasuprot nje, ali ona ju prijezirno odbije…krenula je kući pitajući se što je to učinila.

Dani su prolazili, ništa se nije događalo. Dani sestrinskih sukoba, svađa, prepiranja, dani nepodnošenja, učenja…a onda nakon tjedan dana telefon je napokon zazvonio. Bio je to on.  Obje sestre su se s njegovim pozivom izgubile, pogubile razum.  Jedna je nestrpljivo čekala njegov poziv, druga je željela da nikada ne nazove. U jednoj je raslo veselje zbog njegovog poziva, druga je željela pobjeći što je dalje mogla…ali ipak je ostala. .

Večeras ima vremena , želio bi doći kako bi napokon porazgovarali, možda obnovili stari odnos ne znajući da ono što je već jednom završilo ne može imati novi početak. Želio je njezinu blizinu nakon godina razdvojenosti.

Kada pokucao je na vrata malenog stana njegova Patricija mu  nije otvorila vrata, i ako ju je očekivao. Uvidjevši njezinu sestru kako stoji nasuprot njega njime je prošao neki čudan osjećaj. Želio je nešto reći, no ostao je bez glasa. Niti ona nije neka ljepotica kao niti njezina sestra, zašto ga onda ona zbunjuje?  Nije mu se svidio niti način na koji ga je gledala, kao da je željela da se nikada nije pojavio, kao da mu želi zalupiti vrata i nikada ga ne pustiti u život svoje sestre. Što li joj je samo njegova Patricija napričala o njemu? ili je, pitao se, možda bila ljubomorna na nju…

-Oprosti.-napokon je uspio nešto reći.-…ali trebao bih Patriciju.-

-Naravno.-rekla je ali na njegovo iznenađenje nije ga pozvala da uđe. Tko zna do kada bi tako stajali jedan nasuprot drugome da ga njezina sestra nije pozvala. Ona je za razliku od svoje sestre bila veoma ushićena što ga vidi. Trebalo bi mu biti drago, ali…kako da opiše što ga muči?  Muči ga djevojka koja otvorila mu je vrata , zašto ga ona gleda kao da joj je najveći neprijatelj, . tog trenutka njegova Patricija, djevojka koja čekala je da uđe, bila mu je manje bitna. Znao je da nije u redu, da ipak je došao zbog nje, ali nije si mogao pomoći.

-Monika…-pomalo oštro se obrati svojoj sestri.-pusti čovjeka da prođe.-uputila mu je lijepi osmijeh, ali on je gledao u djevojku što stala je nasuprot njega…u njezine tužne oči. U oči čiji pogled nije mogao izdržati. Napokon se pomakla u stranu i propustila ga. Prišao je svojoj prijateljici i pružio joj buket lijepih žutih ruža. Kasno mu je sinula ideja da mogao je biti bar toliko kavalir i njenoj sestri isto nešto donijeti…drugog puta, mislio je.

Djevojka s vrata prišla im je. I ako je jednim dijelom sebe želio biti nasamo s njegovom Patricijom, jedan dio njega nije želio da ih njezina sestra napusti.  Zar mu je pomutila pamet? Došao je ovamo popraviti staro prijateljstvo, ponovno biti prijatelj djevojke u koju  je kao mali bio zaljubljen,  ne može joj sada učiniti tako gnjusnu stvar i zamijeniti je njezinom sestrom. Ona ne smije zauzeti Patricijino mjesto u njegovom životu, ne nakon onoga što je znao…ne nakon bezbroj dana provedenih uz Patricijine suze jer njena sestra imala je ono što ona nikada nije. Jer ona zauzela je njezino mjesto u majčinom životu.  Pročistila je grlo pa započela tihim glasom punim neodobravanja što on je tu.

-Ostat ću ovdje…zbog sestre. Ona, pa ona je imala jednu tešku nesreću, kao što nažalost vidiš, i ne samo da su njene noge oduzete, pomalo joj je oduzeto i pomalo sjećanja…-tužno pokajnički govorila je o sestrinoj nesreći-Nemoj se uzrujati ako ne prepozna vaš odnos-sjetno mu  rekoše.-Nije ona kriva. Stoga sam ja tu da pomognem…prije nesreće…-ali nije mogla završiti. Stoga je njezina sestra nastavila.

-Prije nesreće ispričala sam joj sve o tebi, o našem prijateljstvu, moja sestra.-uputiše joj lažni ljubazni osmijeh.-moja sestra je nešto poput dnevnika mojih uspomena.-zato ga nije prepoznala na prvu pomisli.  Nevino se osmjehnu i jednoj i drugoj.

-Nema potrebe da budeš tu. Za naše prijateljstvo joj ja mogu biti dnevnik uspomena.-

-Ali ona možda ništa ne prepozna od toga. –

-Nije bitno.-uporan je bio da ju makne što dalje od sebe. U njemu je budila osjećaj uznemirenosti.-Idi.-oštro joj narediše kao da je ona neka njegova sluškinja. Kao da ga je dužna poslušati. Isti stari Ivan, Ivan koji misli da može naređivati svima kao što je naređivao sluškinjama u obiteljskoj kući. Kako ju je samo u trenu razljutio. Što si umišlja? Da može doći u njen stan i naređivati ga kako ga volja? 

-Neću.-oštro odgovoriše. Bijesno ju pogleda. Zašto je tako tvrdoglava? Ah znao je, geni su to. Obje su iste.-Ići ću tek kad mi sestra kaže da mogu. Prije ne.-nikada nisu imale neki odnos ali ipak ovoga puta zaštitnički je stala uz svoju sestru. Nekako ju nije željela pustiti nasamo s njime.

-Patricija…-pomalo naređivački ali nježno se obrati djevojci u kolicima.-reci, da li želiš da tvoja sestra ostane ovdje?-potom je stišao svoj glas.-Ona nam ne treba…ne treba ti, sve što te zanima mogu ti ja reći.-

-Osim toga zašto si ju napustio kad si joj bio potreban!-ljutito viknuše djevojka čija blizina samo dodatno ga je bunila.-Zar ne znaš da si joj bio jedini prijatelj, njena jedina utjeha, a onda, onda si ju samo napustio!-oh kako ga je samo razljutila. Bila joj sestra ili ne, ona nema pravo na neke stvari. Ona nije bila tu, nema pravo petljati se u njihov odnos.

-Dosta!-okrutno viknuše što uplašilo je pomalo obje djevojke. Postigao je ono što je želio. Pogledao je prema svojoj  Patriciji, pomalo se je i ona uplašila ali ne toliko koliko njezina sestra. Ali postigao je što je želio. Djevojka je zašutjela, okrenula se i pojurila prema vratima snažno ih zalupivši za sobom.  Nije vidio kada njegova Patricija zločesto se nasmijala uživajući u prizoru kojem svjedočila je.-Oprosti.-rekavši sjeo je do nje i njihov razgovor napokon je mogao započeti. Koji uglavnom je on vodio. Njezina sestra bila je u pravu. Koliko su samo vremena proveli zajedno,a ona se na njegovu žalost rijetko čega sjećala. Bilo je mukotrpno sjediti nasuprot nje, pričajući joj o najljepšem  razdoblju  njegova života, života kojeg je ona bila djelom, a ona je sjedila nasuprot njega poput nekog stranca. Znao je da nije kriva, da je kriva kobna nesreća, ali kako mu je samo bilo žao. Želio je nazad svoju staru prijateljicu, a dobio je potpunog stranca. Koliko je samo pogrešku učinio kada istjerao je njezinu sestru iz stana. Sada ju je očajnički trebao…na neki čudan način i želio je njezinu blizinu. Pogledao je kroz pozor, bijaše noć, munje su parale nebo, grmljavina je parala uha, kiša je pljuštala…gdje je sada ona po ovome vremenu. Pogledao je prema svojoj Patriciji, kao da niti malo nije marila za svoju sestru…nije se sjećao da je ona bezosjećajna, ne, ona je bila jedna od najosjećajnijih osoba koje u životu susreo je. Možda je doživjela tešku nesreću,ali zar je mogla zbog toga postati bezosjećajna? Pretpostavljao je da ju blizina njezine sestre podsjeća na majku, ali ipak…ona joj je sestra, zar ne bi trebala brinuti za nju? Pa on je u ovome trenutku više brinuo za nju nego ona. A nije joj mogao to reći. Nije ju želio uznemiriti, nije želio da pomisli kako joj ona uzima mjesto u njegovom životu, kao što je učinila s njihovom majkom.  Nakon mukotrpnih sati poželio je da ide. I onako je bilo već kasno. Došao je do svoje Patricije, poljubio ju o obraz, ona nije mogla sakriti svoju sreću,ali on…on nije osjetio ništa. Za razliku od dodira njezine sestre. Zbog nje tijelom mu je prolazila neopisiva jeza.

Krenuvši kući iz auta ju je ugledao daleko, daleko od njenog stana kako stoji pokraj autobusne stanice, kako stoji na kiši. Želio je samo proći pokraj nje, prošao je, ali onda se  ipak vratio. Pozvao ju je njenim imenom,a li ona se nije obazirala  na  njega.  Pozvao ju je ponovno, namjerno ga je ignorirala. Trebao je odustati sada, sada kada je vrijeme, ali ipak je izašao iz auta kojeg ostavio je isključenog, u sekundi mokar, došao je do nje. Stresla se. Od hladnoće, pomisli, odoše do auta te donese svoju jaknu i zagrnu je s njom. Nije se pomaknula, osim kad bi osjetila njegov dodir, tada je osjetio male trzaje njezinoga tijela. Izgledala je pogubljeno, izgledala je tako nevino…povukao ju je u autobusnu stanicu, ispod krova, kako ne bi više kisnula.

-Zašto stojiš na kiši?-nježno ju upitaše.-Oprosti.-pokajnički joj se ispriča. Tek tada ga je pogledala. Ponovno pogledom  neodobravanja.

-Što želiš?-ravnodušno ga upitaše.

-Patricija.-sjeo je na klupu i rukom povukao i nju.

-Što s njom?- njezino zanimanje polagano počelo se buditi.

-Ona me se ne sjeća.  Ne zna tko sam. –nije želio da ona uvidi njegovu slabost, ali bilo je prekasno. Nije si mogao pomoći.-Mislio sam…mislio sam da će biti drugačije.-

-Upozorila sam te.-oštro mu odgovori.-Ali ti nisi želio slušati. Tvrdoglav kao…-ali tu je zašutjela. On  nije obratio pozornost na to.

-Znam…samo sam  mislio…mislio sam…-

-Što si mislio? Zar nisi ikada pomislio da te je namjerno potisnula iz svoji sjećanja? Bio si joj sve…-dopustio si je da pogleda djevojku što sjedila je do njega.-Njezin oslonac, njen jedini prijatelj, njena snaga za život, a ti…-pogledala ga je. Taj pogled činio mu se tako poznatim…-ti si ju napustio.-rekla je optužujući ga.  Optužujući ga kao da je njoj slomio srce. Nije mogao to podnijeti. Ne njezino optuživanje.

-Što ti znaš?  Gdje si ti bila svih tih godina? Mogla si ju bar nekada nazvati…ili.-tužno joj se obrati.-…ili makar nju nagovoriti da ju nazove. Bar za rođendan, ako nikada više.  Slavile ste ga isti dan, zar ti nije palo na pamet da joj kažeš da ju nazove, da joj bar uputi neku lijepu riječ. Zar nisi mogla dati joj telefon kad otac te je zvao, dati ga vašoj majci da makar pozdravi Patriciju?-kako ga je samo boljela tužna sudbina njegove Patricije. Koliko je samo mrzio njezinu majku. Kako ju je mogla samo tako ostaviti i nikada više ju ne nazvati.

-Ivane…-tihim, tužnim glasom kakvim je njegova Patricija tražila utjehu u njemu, djevojka mu se obrati. Odjednom našao se u prošlosti…zvala bi ga Patricija istim glasom kad svijet bi joj se rušio.  Taj glas bio je previše bolan za njega.  Toga glasa plašio se više od svega. Glasa koji odavao je tugu, a on ju nije mogao otjerati…a samo je želio da je ona zauvijek sretna. Stavila je ruku na njegovo koljeno. Od  njenog dodira se trznuo. Istodobno ga želeći i ne želeći. –Daj joj vremena.-jedva je izgovorila.-Budi strpljiv, polagano…vidjet ćeš sve će doći na svoje mjesto.-položio je svoju ruku na njezinu. Željela ju je maknuti, ali on je bio snažniji od nje. Čvrsto ju je uhvatio…i , mislio je, što da uradi sada? Nekako ju ne želi pustiti, ali mora, znao je. Ona se očajnički željela riješiti njegovog stiska… kada pogledala ga je onako kako bi ga Patricija nekada znala pogledati, pogledom naređenja, brzo ju je pustio. Smeten, ustao se i maknuo  dalje od nje. Stajao je okrenut leđima.

-Treba li ti prijevoz?-promuklim glasom ju upitaše. Iz pristojnosti. Nije želio da ona uđe u njegov auto. Ako uđe, ako mu  bude sjedila blizu neće se moći kontrolirati. Negdje na pola puta skrenut će negdje i napraviti ono što je želio napraviti sada. Poljubiti ju.

-Hvala, ali pričekat ću autobus.-skinula je njegovu jaknu sa sebe i vratila mu je. Brzo je otišao do svoga auta i otišao. Ostala je sama…nije znala da bit će ovako teško. Ne, ona ovo ne može.

Drugog dana nije dolazio, niti trećeg, niti četvrtog…nije mogao skupiti snage da ponovno uđe u taj mali stan. Nije mogao skupiti snage da ponovno bude u njenoj blizini. On je došao njima kako bi povratio staru prijateljicu, svoju Patriciju, a ne da bi bio s njenom sestrom…ali ona je bila tako…nije znao što je ona bila za njega. Rekli su mu da je Patricija izgubila dio sjećanja, teško je to prihvatio, teško je prihvatio pomisao da ga se ne sjeća, ali u njenoj blizini nije treperio kao što treperio je u blizini njezine sestre koju je želio a znao je da nije smio.

Njegova Patricija ga je zvala, željna njegova društva…on nije mogao ići dok je njena sestra tamo. Nije mogao podnijeti njenu blizinu, a njen dodir…od njenog dodira gorjelo mu je cijelo tijelo. Baš kao nekada od Patricijnog. Točno je znao dan kad zaljubio se u svoju najbolju prijateljicu. Bilo je to kada postali su tek tinedžjeri.  Tada je bila još slatka poput bombona. Jednog dana jedan od njegovih prijatelja želio ju je izvesti van…oh kako mu se samo nije svidjela ideja da provodi dan s drugim. Ali ona je pristala.  Nije imao mir dok je ona bila s drugim dečkom…znao je da se nikada do tada, za razliku od njega, nije poljubila. Pomisao da njegov prijatelj bit će prvi koji poljubit će te slatke usne u njemu budila je ljubomoru. Bio je zaljubljen u svoju Patriciju, mislio je, sada kada ponovno ju je sreo,vratiti će se stari osjećaji, dobit će priliku da napokon  osjeti okus njenih usana. Od kuda onda sada ta neobjašnjiva privlačnost prema njenoj sestri? Neka neopisiva kemija kada je blizu nje. Nije želio ići, ali morao je. Ne može sada, kada prizvao je duhove prošlosti, postati kukavica i odustati. Ona, njegova Patricija željela je da ga vidi…trebalo bi mu biti drago…ali bez obzira na sve, morat će ispoštivati svoju odluku, ipak je on bio taj koji pokrenuo je sve.

Ovoga puta, razmišljao je, bit će toliki kavalir i donijeti nešto i njenoj sestri, možda ga više ne bude gledala s prijezirom. Jedan dio njega želio je da ostane tako,  ako zna da ga prezire, i ako nije znao razlog tomu, mogao bi možda biti u njenoj blizini bez pomisli kako bi lijepo bilo grliti ju, nježno ju ljubiti…drugi dio njega želio je smekšati taj prijezir, ljubiti ju strastveno, ali nježno…želio je da bude njegova. Baš kao što je nekada želio da Patricija bude njegova . možda, razmišljao je, možda u njenoj sestri traži zamjenu. Patricija nikada, na njegovu žalost, nije postala njegova, a kako se sada čini nikada više i neće…možda će njena sestra biti joj dostojna zamjena, ležat će s njom u krevetu i zamišljati svoju Patriciju, neće biti teško, fizički su iste. Ali ako ju želi samo kao zamjenu, zašto ga onda nenormalno privlači? Taj dio ostao mu je tajan.

Došao je dan kad morao se je vratiti u njihov stan.  Ovoga puta potrudio se je. Donio je buket žutih ruža svojoj Patriciji, buket crvenih ruža njenoj sestri. Nje nije bilo toga dana kod kuće. Želio je pitati gdje je ona, ali nije. Gledao je u djevojku u kolicima, u svoju Patriciju, bila je tako vesela što ga vidi, ali to više nije bila ona. Znao je da mora biti strpljiv s njom, znao je da ona nije kriva što ne zna tko je on uistinu, ali ona se je njemu trebala činiti poznatom, no nije bilo tako. Kako je on za nju bio neki stranac, tako je i ona za njega, na neki neobjašnjivi način bila strankinja. Za razliku od njene sestre…s njom

Djevojka je željela da sazna sve o njihovom prijateljstvu, odsutno joj je govorio o njihovom  odnosu.  Pogodila ga je pomisao da njihovo prijateljstvo nije bilo toliko čvrsto kao što se nadao, tako čvrsto da ga se makar malo sjeća. Pričao im je o svojim nezgodama dok su bili mali, smijala se  bezobrazno, nije osjetio ništa. Nekada bi, ako bi izmamio njen osmijeh, bio najsretnija osoba. Vrata stana su se otvorila i kroz njih je sa osmijehom prošla ona. Osmijehom  poput nekada Patricijinog.  Od njenog osmijeha srce mu je brže zaigralo. Ustao se kako bi ju pozdravio,  uhvatio buket cvijeća što bio je pripremio za nju,ali uvidjevši ga, njen osmijeh brzo je nestao s njenoga lica. Uvidio je kako na vratima njenog stana stoji  muškarac očekujući poziv da uđe. Djevojka je uhvatila Ivanov pogled pun prijezira i odbojnosti, hitro se okrenula, povukla muškarca i zalupila vratima za sobom kada napustila je stan. Ostao je tužno stajati s cvijećem u rukama.  Želio je potrčati za njom, ali pogled mu je pobjegao prema njegovoj Patriciji. Ljutito ga je promatrala.  Imala je razloga za to, izgledao je kao da mu potonule sve lađe. Zar ne može sakriti svoje misli, svoje osjećaje prema njenoj sestri? Zar ih ne može sakriti bar dok je s njom? Ljuto baci buket cvijeća na stol i ponovno sjedne do svoje Patricije.-Gdje smo stali?-upita ju mislima daleko od ovoga stana. Ona je samo šutjela. Činilo se kao da ga ne sluša, ali nije mu rekla da ide. On sad nije mogao tražiti da ide. Ne nakon što je vidjela kako njena sestra utječe na njega. Ne želi da pomisli kako ide za njom.  Zaslužila je bar toliko da ju ne povrijedi na takav grozan način.

Pogledavao je na sat, bilo je već dosta kasno. Znao je da je vrijeme da ide, ali ona ga nije željela pustiti. Što je duže bio s njom, sve je više bio sigurniji da je pogriješio u svojoj odluci da ponovno uspostave stari odnos. Sada se ne može povući natrag. A onda mu je napokon dopustila da ide.

Nije se mogao vratiti u svoj veliki prazan stan. Ako se vrati sam, smišljati će mnogobrojne načine kako bi se približio sestri svoje prijateljice. Osobi za koju je znao da mu je zabranjena.

Ove večeri odlučio je izaći i popiti po koje piće, ako bude sreće, pronaći neku djevojku. Ali vozeći se gradom ugledao ju je kako ponovno stoji kod autobusne stanice. Izgleda da joj je to omiljeno mjesto za bijeg. Proći će pokraj nje, mislio je, želio je ubrzati auto, ali njegove noge kao da nisu bile dio njegova tijela. One su radile ono što su željele. Nesvjesno je stisko kočnicu i zaustavljao auto.

Vidjela je njegov auto kako usporava u blizini nje. Ne može opet podnijeti njegovu blizinu. I prije nego je stao i uspio izaći, brzo je potrčala u neku malu mračnu uličicu. Što dalje od njega.   To ga je trebalo zaustaviti…trebao je znati kada stati, odustati. Možda bi tada bilo sve drugačije.