IZMEĐU DVIJE VATRE: 2.dio

Ležao je u hotelskoj sobi daleko od njih.  Daleko od Patricije i Monike. Kako je samo ispao glup, mislio je. Kako je samo ispao naivan. Nije znao gdje su sada, nije želio niti razmišljati o njima. Oh, kako ih je samo mrzi. I jednu i drugu. Želio ih je mrziti, želio je mrziti i nju, ali…pomisao na njene usne, pomisao kako je drhtala od njegova dodira, kako je željela isto ono što i on, nije mu dopuštao da ju mrzi. Mrzio je sebe jer ju je još uvijek nakon svega želio više od ičega. A ona, ona se poigrala s njime…poigrala se je njegovim srcem. Pitao se da li pomisli ikada na njega. Nije ju čuo mjesecima. Nije zvao, nije zvala…jedne noći primio je poziv s nepoznatog broja,  osoba s druge strane slušalice šutjela je. Pomišljao je da je ona…nije htio ispustiti niti jedan zvuk, neće joj pružiti to zadovoljstvo. Ne nakon onoga što učinila je.Ne nakon njezine okrutne igre. A njena igra je bila doista okrutna. Kako se je samo prevario u njen karakter. Mislio je da ju zna, da ju poznaje dovoljno dobro. Zanemario je godine što ležale su između njih. Ona više nije ona ista osoba.

On je sada negdje na drugom kraju svijeta.  Ne zna gdje, ali zasigurno je nekuda otišao što dalje od nje i njene sestre. I ona bi učinila isto na njegovom mjestu, i ona bi mrzila njega da joj je tako bezobrazno lagao. Ali mrzila je sebe¸mrzila se zbog onoga što je napravila. Ali koliko ga je samo puta upozoravala da se makne dalje od nje, da ju pusti  na miru. Nije želio slušati. Uvijek je radio ono što je želio, sada je cijena njegove neposlušnosti bila ogromna.  Kao i cijena koju ona plaća zbog igre koju igrala je s tuđim životima. On je negdje na drugom  kraju  svijeta, njena sestra je sada negdje na drugom kraju svijeta. Zauvijek ju je izbacila iz svoga života, to je ono što je željela, zašto se onda osjeća tako jadnom? Otkako joj se je sestra vratila zagorčavala joj je život, željela je da se makne iz njezine blizine, sada kada je napokon  ostvarila svoju  zamisao nije bila sretna. Slomila je i njeno srce. Nikada nisu bile poput pravih sestara, i ako su krvno povezane, a opet sada kada je nema, sada bolno osjeća njenu odsutnost. Kao što je izgubila Ivana izgubila je i svoju sestru.  Ostala je sama...

Ni jedno niti drugo nije ju više željelo u svome životu. Niti jedno nije željelo da bude pronađeno.

Sestru ne pamti kada je zadnji puta čula, njega je nekako pronašla, i jedne očajničke, tužne duge usamljene  noći  otipkala njegov broj nadajući se čuti makar mu glas.  Kao da je znao da je s druge strane slušalice ona pa nije odgovorio. Uskratio joj je i  taj mali trenutak zadovoljstva. A što je očekivala? Da će ju nakon svega dočekati raširenih ruku? On joj je ponudio svoje srce, ponudio joj je svoje srce na dlanu, ona ga je zgazila.

Sestra joj je povjerovala, ona ju je bezobzirno izdala. Što je onda mogla očekivati, osim da ostane sasvim sama? A kako su joj samo oboje nedostajali…ali znala je…i ako ikad  uspije imati jednog od njih, drugo neće moći imati. I to je bilo najbolnije od svega…samo da je onda kada ju je sestra molila da pristane na zločestu igru, samo da je imala hrabrosti suprotstaviti joj se. Ali uvijek je bila kukavica.

Prošlo je godina otkako mu je zgazila srce, a on ju ipak nije mogao zaboraviti. Kao da je bilo jučer sjećao se je svakog trenutka s njom, svake crte njenog lica. Njenog mirisa, kako je samo mirisala na neke ruže. Nikada mu nije otkrila koji je to miris, ali prepoznao bi ga na kilometre. Baš kao što bi prepoznao nju. Jednom ju je srce prepoznalo, samo nije obraćao pozornost na to. Pokraj zdravih očiju bio je slijep. Srce ga je upozoravalo, on ga je ignorirao. Možda u svemu tome ipak ima i nešto njegove krivice.

Sjeća se još uvijek kada je sve započelo. Kada njegov život strmoglavio se nizbrdo. 

Kad zaustavio je auto uvidio je kako bježi prema napuštenoj mračnoj uličici. Dali  ga  toliko mrzi da bi radije odabrala mračnu opasnu  ulicu umjesto njega? Da, mrzi ga…promatrao je kako se udaljava od njega. Morao je otkriti razlog njene mržnje, ako ništa drugo, barem da mu to otkrije.

-Monika!-dozivao ju je, ali nije se okrenula. Nije se zaustavljala. Potrčao je za njom. Našla se je u zamci. Iza nje visoki zid koji ne može prijeći, ispred nje on, pokraj kojega ne može proći…nije imala više kamo pobjeći. Oh, kako je samo bio sretan  razvojem situacije.

-Što ćeš sada? -pobjednički joj se osmjehnu. –Nemaš kamo…osim meni.-oštro ga pogleda.

-Što želiš od mene? –očajnički ga upitaše- -Zašto me jednostavno ne pustiš na miru?-

-Zašto stalno bježiš od mene?-

-Ne shvaćaš. –

-Ne shvaćam što?-prišao joj . Suviše blizu. Mogla je osjetiti njegov dah . željela se maknuti, pobjeći, ali njegove ruke su je zaustavile. Njegov dodir bio je tako topao, od njega su joj tijelom prošli trnci. Drhtala je od njegovog dodira. I to je bilo pogrešno. Dobro je znala, stoga si to nije mogla dopustiti.

-Molim te, molim te, pusti me.-očajnički ga je preklinjala, promatrao ju je . Nije mogla izdržati njegov pogled pun želje za njom…-Zašto…zašto nisi s Patricijom?- uspjela je nekako upitati.

-Ne znam.-napokon ju je pustio. Očajnički je željela da makne ruke s njenog tijela ali kada ju je napokon pustio bijaše joj krivo. U njegovim rukama bilo je tako lijepo, tako toplo, tako pogrešno.-Trebao bih biti, ali…ali kao da to više nije ona moja Patricija. –

-Doživjela je strašnu nesreću.-srce joj je pucalo dok ju je branila, ali na to je pristala. Samo nije mislila da će biti ovako teško .

-Znam.-okrenuo je tijelo i glavu od nje.-Znam da joj nije lako, znam da je izgubila dio sjećanja, ali zar me ne bi nekako trebala prepoznati? Pa mi smo godine proveli zajedno. Dijelili smo svaki dan, svaki san, ljetne tople večeri, dijelili smo život, zar onda ne bi trebala osjećati bar neku povezanost sa mnom?  Ili…-napokon se je okrenuo prema njoj i tužno započeo. Želio je sakriti svoju tugu ali ona ju je mogla osjetiti.-Zar ja ne bi trebao osjećati nešto prema njoj? Zar bar ja ne bi trebao osjećati neku povezanost s njom? Trudim se, stvarno se trudim , ali kao da to više nije to. Osjećam kao da to nije više moja Patricija, osjećam se pokraj nje poput stranca.-

-Prošle su mnoge godine.-željela ga je nekako utješiti.-Dogodile su se užasne stvari. Život vas je odveo na različite strane  Ne možeš kriviti nikoga. Niti nju, a niti sebe…možda ipak nakon svega vaše prijateljstvo nije bilo pravo.-

-Ne znam, jednostavno ne znam. Samo jedno znam.-ponovno joj se približio. Ponovno uhvatio oko struka. Ponovno je zadrhtala od njegovog dodira...-Pokraj tebe se osjećam baš onako kako bih se trebao osjećati pored nje. Opušteno, osjećam se da bih mogao s tobom biti zauvijek, biti zauvijek u tvome društvu. Smijati se, zezati, zabavljati, pričati o svemu…baš kao što sam nekada mogao s njom- istrgnula se je iz njegovog toplog zagrljaja.

-Nemoj-

-Nemoj što?-

-Vrati se Patriciji. Kad te molim . uspostavi neki odnos s njom. Ne lomi joj srce samo tako. Ne lomi joj srce na ovakav način.

-Ali…ne mogu. Pokušao sam. Znam kako bi sve to utjecalo na nju,  ali jednostavno ne mogu tu ništa napraviti. -Ponovno ju je uhvatio sada čvršće, privukao ju sebi i napokon napravio ono što je želio napraviti otkad ju je prvi puta vidio. Napokon ju je poljubio. Okus njenih usana bio je isti kao i Patricijin  godinama unazad.  Djevojku što stajala je ispred njega ljubio je strastveno, ali pred očima pojavila mu se slika stara godinama. Slika kako ljubi svoju Patriciju. Bili su tek djeca, djeca od petnaest godina. Sjećao se je kako je sve započelo. Krenuli su u srednju školu, ostajući još uvijek super, ona nije u tim godinama više bila nešto posebno lijepa, ali su je ipak dečki zamjećivali. Zamijetio ju je i jedan njegov kolega iz razreda. Čuo je od nje da se i on njoj sviđa. Tada je tek polagano shvaćao da ju više ne gleda kao prijateljicu.  Koliko su se samo svađali zbog toga, nije joj htio ugovoriti spoj s njime, ne, bio je previše ljubomoran da ju vidi s drugim, a previše ponosan da joj prizna. Njihova svađa trajala je danima, nije ga željela vidjeti, ti dani bili su mu poput pakla, ona je oduvijek bila tvrdoglava, nije željela popustiti. Znao je da ipak on mora učiniti prvi korak.  Pozvao ju je sebi, nekako ju je uspio nagovoriti da dođe. Svađa je ponovno krenula, a onda ju je samo u jednom trenutku uhvatio i poljubio. Kako su njene usne bile samo slatke.  Kao Monikine sada.

Ali od tog dana, sve je krenulo naopako. Nije ga više željela vidjeti, kada bi ga vidjela, izbjegavala bi ga, uporno je dolazio k njoj, nije ga željela pustiti. A onda je čuo da su se ona i tata preselili stotinama kilometara dalje od njih. Nikada nije otkrio pravu istinu.

Smušena , nije znala što se događa, ali znala je da je bezobzirno uživala u njegovom poljupcu. Uživala kada je spustio svoje usne na njene. Morala ga je odbiti, znala je, morala se vratiti u stvarnost, ali nije željela. Nije se željela maknuti od njega, nije ga željela pustiti…koliko je samo bježala od njega, ali nije uspjela. Ovo se nije smjelo dogoditi. Nakon par trenutaka sreće, koju si je dopustila, na sestrinu nesreću, bilo je vrijeme da se vrati u stvarnost. Odmaknula se od njega i niti svjesna što čini opalila mu šamar. Nije ga nikada željela povrijediti, ne njega, ali bila je ljuta sama na sebe. Znala je dobro da on nije u ovome ništa kriv. Njegovo srce dobro je znalo što želi. Ona je kriva i odgovorna za ovu situaciju, ako je itko zaslužio šamar, to je bila ona, ne on. Ali ljutnja je učinila svoje.

-Što radiš?-viknuše i okrenu se leđima prema njemu.-Kako te nije sram? Želiš malo moju sestru, pa malo mene. Gdje ti je moral?-okrenuo ju je prema sebi.

-Ja ne želim tvoju sestru. Želim tebe.-djevojka se ironično nasmije.

-Ne želiš? Nisi li ju želio kad si ponovno otvorio vrata prošlosti?-

-Monika…-želio joj je objasniti još jednom.

-Ne…nisi li ti bio taj koji je zahtijevao da se ponovno družite? –

-Zar me nisi slušala? Niti jednu moju riječ?-

-Moja sestra željno iščekuje tvoj dolazak. Kada te se spomene, nije više jadna cura u kolicima, postaje tako vesela, sretna, puna energije…zbog tebe…a što ti radiš? Pružio si joj nadu i sada ju odbacuješ. Ideš okolo i zavodiš druge djevojke.-

-Ne druge. Samo tebe.-

-Još gore!-ljutito viknuše.-Još gore! Zavodiš njenu sestru!-

-Ali Monika, ja njoj nikada nisam pružio nadu ili bilo što da pomisli da ju želim kao djevojku. Samo sam želio obnoviti staro prijateljstvo. –znala je da je u neku ruku u pravu. Ali on nije znao kakav je ona imala dogovor sa svojom sestrom.-Ali s tobom…-

-Ne želim čuti niti jednu riječ više! Vrati se svojoj Patriciji.-kako da joj objasni da se s njom osjeća  kao da je sa svojom Patricijom? Kroz glavu su mu prošle svakakve misli, nije želio razmišljati o tome. Njegova Patricija nije tako zlobna osoba. Ona mu to nikada ne bi uradila. Kako li se je samo prevario.-Ovo se nije nikada dogodilo. Da li ti je to jasno? Ako ne možeš ovako, onda je najbolje da se makneš iz života moje sestre zauvijek.-i iz moga, željela je reći, ali nije mu željela priznati da i on nju privlači, nije željela da i pomisli da ima neku ulogu u njenome životu. A imao je…i to skoro pa glavnu. Ali ipak sestra joj je bila važnija. U tom trenutku, sa sramom se sada prisjeća, bilo joj je ipak najvažnije da se makne što dalje od svoje sestre. Da nju makne iz svoga života. Pogledala ga je, možda bi se je najbrže riješila na ovakav način. Da joj uzme njega, ali nije toliko zlobna…ili ipak…kad pomisli na sve što joj je sestra učinila za vrijeme dok je bila s njom, uzela joj je mamu, zašto onda ona ne bi mogla njoj uzeti Ivana? Znala je koliko ga je željela…ne, ne, ne može to napraviti. Na kraju kada sve zbroji, nije toliko zlobna.

-Ne možeš to zahtijevati od mene.-

-Mogu i hoću. Ako ti nećeš prekinuti ovu šaradu onda ja hoću. Odluči više što želiš.-

-Znam što želim.-uputiše joj pogled pun strasti od koje je zadrhtala.

-Ne…ovo tako neće ići. Ili ćemo zaboraviti na ovo i ti ćeš se nastaviti družiti s mojom sestrom, a ako ne možeš zaboraviti na to, ako i dalje ustraješ na ovome, tada zaboravi da ćeš ikada više vidjeti Patriciju.-znao je da ako više ne bude u Patricijinoj blizini, da neće moći viđati niti Moniku.  Stoga je popustio.

-Kako god ti želiš. –

-Ja?-

-Da. –

-Što se mene tiče, najbolje bi bilo da zauvijek odeš, ali…-

-Stoga ću ostati i biti prijatelj Patriciji. A tebi tek neki poznanik. Tek sestrin prijatelj.-

-Tako je najbolje.-tuga je izvirila iz njenog srca, ali nije ju željela pokazati.  Krenula je naprijed, kako bi napokon prošla pokraj njega, kako bi se napokon maknula od njega, kako bi ova mučna večer napokon završila.  Ovoga puta se je sklonio, ali dok je prolazila pokraj uhvatiše je za ruku i tiho joj šapne.-Vidjet ćemo koliko ćeš izdržati.-otrgnula mu se iz ruku i brzo pobjegla. Što dalje od njega. U njegovoj blizini srce ju izdaje. Njegove oči natjerat će ju da kaže ono što ne smije. Njegova blizina upropastit će sve.  Nije mogla to dopustiti.

Dani su prolazili u agoniji, kako Ivanovoj tako i sestri njegove prijateljice. Jedino je njegova Patricija bila sretna što je on u blizini. Njena sestra nije mogla podnijeti Ivanovu blizinu, on nije mogao podnijeti da je u blizini nje, a da joj ne može prići. Zabranila mu je. Odlučio se osvetiti, samo nije znao da će biti tako teško i za njega. Provodio je što više vremena sa svojom starom prijateljicom, namjerno dolazeći kada je njena sestra bila doma. Namjerno ju ne puštajući da ih ostavi. Ako je njega natjerala da pati, i ona će patiti skupa s njime. Jer one večeri osjetio je neku magičnu privlačnost između njih. Osjetio je da i ona njega želi. Baš kao i on nju. A kako mu je zabranila da ju ikada više poželi, natjerat će ju da pati , onako kako pati i on. Natjerat će ju na rub, morat će mu kad-tad popustiti. Dok družio se sa svojom Patricijom, zahtijevao je od njene sestre da ostane, kao izgovor koristeći Patricijin gubitak pamćenja. Monika će biti tu da im pomogne.

Obraćao joj se hladno, nimalo pokazujući da ga njena blizina uznemirava.  Ne pokazujući kako bi ju najradije poljubio dok stajao je pokraj nje, kako bi ju snažno ali nježno, strastveno grlio. Ne, od one večeri izbjegavao je svaki dodir s njom, a tako je želio ponovno osjetiti njen meki, nježan dodir. Pa čak i da to bude putem šamara.  Ah, kako ju je samo provocirao, namjerno izazivao, ali ona nije posustajala, nije se čak usudila ponovno ga ošamariti. Držala je distancu od njega, od njegovog tijela, od njegovog dodira. Jer znala je što bi se dogodilo da popusti…a to nije mogla uraditi svojoj sestri. Svojoj sestri koja bila je tako vesela, tako sretna, tako zaljubljena u Ivana. Na kraju svega, one su imale dogovor kojeg ona ne može i ne smije prekršiti.

A onda…onda su se njihovi životi polagano počeli rušiti. Tko je kriv, pitala se  sada, daleko od njih. Tko je kriv, pitao se on, negdje daleko od nje.  Svi zajedno. One najviše, ali on…zašto nije slušao srce kad ga je upozoravalo? Čak ga je i razum pokušao upozoriti, ali nije želio slušati.  Štoviše, on je namjerno tjerao svoj inat. Samo da je odustao na vrijeme, da je odustao kada mu je rekla. Upozorila ga je, nije slušao.

Tjedni su prolazi u pokvarenoj igri koju igrali su sve troje. Polagano se je sve raspadalo, čak je i Ivanova Patricija uviđala da više nije isto kao na početku. Svađe između nje i sestre postajale su sve češće, sve teže…Ivanova blizina samo ih je dodatno pogoršavala. Djevojka u kolicima željela je da se nastavi družiti s njime, njena sestra nije odobravala, nije više mogla podnijeti njegovu blizinu, a znala je da on neće doći ako ona ne bude tamo. Kako se sve samo zapetljalo.

Sjedila je za stolom u knjižnici kada joj je tiho prišao. Osjetila je njegovu prisutnost, osjetila je njegov dah na svome vratu kada ju je pozdravio. Morala je ostati pribrana, upozoravala je samu sebe. Njegova blizina, njegov dah na njenom vratu, muti joj razum, ali ostat će hladne glave. Mora. Naglo je odgurnula stolicu, namjerno ga lupeći , samo neka se makne od nje. Shvatio je njenu poruku pa stao nasuprot nje, s druge strane stola.

-Monika.-osjetila je uzbuđenje dok je izgovarao njeno ime. I to je bila pogreška. Njena krivica.

-Što hoćeš?-promatrao je svaku crtu njenog lica. Nije bila naročita ljepotica, ali postojalo je nešto u njoj što ga je žarko privlačilo.

-Znaš ti dobro što ja želim.-odgovoriše joj nakon kraće šutnje.

-Znaš da je to nemoguće.-ustala se sa stolice i naslonila na stol, bliže njemu. Njena blizina ga je izluđivala. Izluđivala ga je pomisao da je tako blizu nje, na dohvat ruke, a ona mu brani da ju dotakne. A kako je samo žudio za njenim dodirom, za njenim usnama…ne, dosta je bilo igre. Ovo će se završiti ovdje i sada, mislio je. Zna da ga želi, čemu onda odbijanje? Naravno, znao je da je Patricija prepreka, ali ako joj objasne, možda bude shvatila. Znao je da nije u redu niti od njega, niti od njene sestre, ali zar da zaborave na svoju sreću samo kako bi nju usrećili? On nikada nije gajio nikakve osjećaje prema djevojci u kolicima, ali prema njenoj sestri, e to je bilo nešto drugo. Znao je da je pogrešno, znao je da bi trebao imati bar neke osjećaje za svoju staru prijateljicu, ali jednostavno nije išlo.

Stoga je zaobišao stol, došao do Monike,uhvatio ju oko struka, i bez obzira na njene prosvjede, privukao ju sebi i nije ju puštao. Nije ju više nikada želio pustiti.

-Reci, zašto je nemoguće? Želim te, a i ti želiš mene.-

-Ivane…-ali nije joj dao da odgovori. Nakon mnogih dana provedenih u mučenju, ponovno je okusio njene slatke usnice.  Željela se je opirati, ali više nije imala snage. Svojim poljupcem srušio je cijelu njenu obranu.

Znala je da je pogrešno, ali sljedećih par dana je u tajnosti provela s Ivanom. On je nastavio dolaziti u njihov stan, nastavio se družiti s njenom sestrom, a onda bi kasnije proveli svoje vrijeme zajedno. Oh kako su samo trebali snage i prisebnosti da ne bi slučajno nešto otkrili pred Patricijom, koliko je trebalo samo snage da ne popuste u njenoj blizini. Bilo je to prekrasnih par dana njihove ljubavi.

A onda se sve raspalo poput kule od karata.

Dvije sestre su nakon mnogo svađa, nakon mnogo prepirki, odlučile malo smiriti svoje strasti i nakon toliko dugo vremena  zajedno su odlučile provesti jedan dan zajedno. Same. To je trebalo biti zabavno sestrinsko druženje, ali toga dana sve se promijenilo.

Tog jesenskog predvečerja kao da ga je nešto tjeralo da uđe u kafić u koji rijeko kada zalazi. Kako je samo požalio što je slušao svoj predosjećaj. Da nije, sve bi sada bilo drugačije.

Sjedio je za sam za stolom u kutu, imajući savršen pogled na ulazna vrata kafića, a opet s druge strane, njega se nije moglo zamijetiti tako lako. Već je bio na putu da do kraja popije svoje pivo, pa da krene kad otvorila su se vrata i kroz njih ušle blizanke. Smiješeći se. I ako je odgodila njihov današnji sastanak, vidjevši ju tako sretnu, nije se mogao ljutiti na nju.  Kako mu je bila samo blizu…smijala se sa svojom sestrom, zabavljala, uživala…neko vrijeme bile su same, a onda im se pridružila, pretpostavljao je, njihova prijateljica.

-Ej.-začuo je dragi mu glas kada pozdravila je svoju prijateljicu. Gledao ju je iz daljine…kako ga je samo privlačila, kako bi sada samo želio biti u njenoj blizini, da ju ljubi, da ju grli, da ju voli zauvijek. Priznao je sam sebi, i ako teško, zaljubio se je u nju. U njene oči, njeno tijelo,…njegovoj sreći ne bijaše kraja, a onda…

-Hej Patricija.-čuo je njihovu prijateljicu kako ju pozdravlja.  Možda se zabunila, pomislio je, možda se obratila drugoj djevojci, ali pogledavši, djevojke u kolicima nije bilo. Bila je pokraj šanka i razgovarala s konobarom. Zaokupljen djevojkom ispred sebe, nije niti primijetio kada nestala je. –Kako si?-djevojka je nastavila, očito nesvjesna situacije koju prouzročila je, a njegova Monika, Patricija, nije znao koja, nije se bunila na ime što joj je djevojka dodijelila. Od samog početka znao je da nešto nije u redu, ali da je sposobna tako mu lagati, glumiti, pretvarati se…ne, ne…on se je zaljubio u nju. Ne, pričekat će još malo, ovo je sigurno neka zabuna, a onda su se njegove i najmanje nade da se je zabunio, raspršile. Stigla je i druga sestra. S nestrpljenjem je gledao prema njima, nestrpljivo čekajući koje ime će izreći njihova prijateljica. A onda su potonule sve lađe.

-Hej Monika.-začuo je riječ koju nije želio čuti. Ne, to je nemoguće. One nisu u stanju to napraviti, one su dobre, ako ne zna za njenu sestru, zna za nju, Patricija je dobra osoba...koliko se on sjeća. A opet, trenutno mu je stranac, nije ju vidio godinama, tko zna što je mogla postati. Oh, neće dopustiti da se izvuku s ovime samo tako.

Ustao se od stola i polagano dok ga nisu vidjele prišao njima.

-Dobar dan djevojke.-ljubazno je pozdravio dok je u njemu rastao bijes. Sestre su probijedile, vidio je njihov izraz lica, vidio je strah koji ih je obuzeo. Ako je bio negdje tu, mogao je čuti i vidjeti što se dogodilo. Željele su nešto reći, ali preduhitrio ih je. Ovoga puta ga neće nasamariti. –Oprostite mi što vas ometam.-promatrale su ga, kako je bio samo šarmantan. Patricija je dobro poznavala njegov šarm, zato mu i nije mogla odoljeti. –Mislio sam, ako vam nije mrsko, ako bi vam se slučajno mogao pridružiti. Znate, nov sam u gradu, ništa ne znam, a prijatelj mi je rekao da ga pričekam ovdje. Sjedim evo već skoro dva sata tu, a njega još nema, a tako je dosadno. –igrao je na kartu sažalijenja. Poznavala je i taj njegov potez. Željela se je pobuniti, baš kao i njena sestra, ako sjedne s njime, sve je gotovo, ali ako je već tu dva sata, možda je već i onako sve gotovo.  Željele su se pobuniti, ali njihova prijateljica, slaba na zgodne muškarce, nije im dopuštala.

-Naravno, sjedni s nama. Ja sam Ana.-pružila mu je ruku.

-Ali Ana ovo je naše večer.-Patricija je željela popraviti situaciju prije nego bude prekasno, no Ana nije doživljavala.

-Ja sam Ivan. Drago mi je.-pružio joj je ruku, a zatim se okrenuo sestrama.-A kako se zovu ove dvije ljupke dame? –i znači, pomislile su obje, znao je . Saznao je što su napravile. Najradije bi šutjele, ali Ana je dodatno pogoršala stvar.

-Ovo je Monika.-pokazala je na djevojku u kolicima, a ovo je Patricija, pokazala je na djevojku s kojom je proveo zadnje dane. Dane koju su bili tako lijepi, puni ljubavi, strasti, dane koju su se sada činili tako daleko.

-Sigurno?-upitao je u nevjerici. Potvrdio je svoje sumnje, a opet, nije želio da je tako. Kako mu je samo bezobzirno lagala.

-Naravno.-odgovorila je djevojka. –Pa poznajem ih godinama, nema šanse da ih zamijenim.

-Znači, lagale ste cijelo vrijeme. –pogledao je prema sestrama, a zatim se okrenu prema Patriciji. Pravoj. Kakav pogled joj je uputio da je zadrhtala od straha.-Lagala si mi. Cijelo ovo vrijeme. –

-Mislila sam ti reći…-

-Kada? Prije nego završim s tobom u krevetu ili poslije? O čekaj, to se već dogodilo. Spavala si sam mnom, ljubila me, a tako bezobrazno lagala.-znao je da nije u redu od njega da ju tako osramoti, ali njegov bijes nije mu dao da razumno razmišlja. Znao je da uništio je sve svojom izjavom, ali nije si mogao pomoći.

-Bila si s njime?-Monika bijesno viknuše.-Kako si mogla? Kako si mogla nakon svega? Nakon što smo se dogovorile.-

-Imale ste i dogovor? –bezobrazno upitaše.-Kakav dogovor?-sada je zahtijevao istinu od njih.

-Već si sigurno pretpostavio i sam.-oholo mu odgovoriše Monika. Sada više nije morala skrivati svoje pravo lice. Sve je sada gotovo.

-Zašto?-želio je da mu Patricija objasni. Njegova prijateljica, njegova ljubavnica…možda su ga oči zavarale, možda su ga sestre obmanule, ali njegovo srce je znalo istinu. Od samoga početka njihove prljave igre. Ali Patricija je šutjela. Posramljena.

-Jer se željela mene riješiti. Ne može me imati u svome životu. Jer me mrzi.-ali sestrine riječi su je pokrenule.  Ako ju već napadaju i crne za sve, može se onda makar malo obraniti.

-Da, željela sam da zauvijek odeš iz moga života. Od kada si se vratila samo mi zagorčavaš život!-ova igra izvlačila je najgore iz svih troje.

-Ti si moj zagorčala onog dana kad si vozila onaj auto. Kada si me napravila invalidom!-Monikine riječi bijahu previše za Patriciju. Ne, nije to mogla slušati. Nije mogla ponovno sve prolaziti. Njene teške optužbe, njene zločeste želje za nju. Ustala se od stola i napustila ih. Tog dana ju je zadnji put vidio. Nikada neće zaboraviti tugu u njeni očima, očaj, žaljenje i kajanje u njenome glasu kad okrenula se prema njemu, prije nego je izašla iz kafića, i obratila mu se.

-Žao mi je Ivane…da mogu vratiti vrijeme, nikada ne bih napravila to što sam napravila. Ne tražim od tebe da mi oprostiš, samo…samo sam se željela ispričati. Žao mi je.-a onda je otišla. Možda je trebao poći za njom, ali ponos je bio prejak. Bol je bila svježa, bijes je još uvijek bio prisutan.

Prošlo je već dvije godine, a on se poput kukavice skriva po hotelima. Nikada se više nije vratio u grad u kojem sve se dogodilo. Sjećanja su još bolna, još uvijek se sjeća nje , njenog osmijeha, njenih poljubaca. Dvije duge hladne godine.

Tog dana je zadnji puta vidjela Moniku i Ivana. Tati je dolazila kad je znala da joj sestra nije doma. Onog predvečerja tri života su uništena. Njenom krivicom. Trebala je biti pametnija, hrabrija, nije trebala pristati na tu igru. Možda bi sada bio pokraj nje, možda bi sada i njena sestra bila pokraj nje. Oh kako ju je samo živcirala, kako joj je samo zagorčavala život, ali naviknula se na nju. Nikada nije niti pomislila da bi joj to zlo moglo nedostajati.

Dvije godine. Dvije usamljene godine. Kako bi ih opet voljela vidjeti.

Bilo je to za Božić. Nakon dvije godine njihov otac je zahtijevao da napokon budu obitelj. Iz ljubavi prema njemu, popustile su.  Napetost između sestri još uvijek je bila velika, ali polagano su popuštale.  Polagano su počinjale stvarati novi odnos. Pravi sestrinski.   Tih božićnih blagdana, dok bila je sa sestrom u kupovini, srela je i njega. Od svih gradova , on je morao izabrati baš ovaj. Nikada mu nije otkrila u koji se grad preselila sa ocem , a sada je on tu.

Uvidio je i on njih. Stajali su jedni nasuprot drugome držeći udaljenost. Niti jedno nije željelo da priđe. Poput najljućih neprijatelja…a što su drugo nego neprijatelji, pitala se Patricija dok ga je promatrala. Oh kako je samo još uvijek bio zgodan, privlačan.  Pogledala je prema svojoj sestri, njoj se nije svidjelo ovo. Ne, neće opet uništiti sestrinski odnos s njom zbog njega. Tek ga je sad ponovno počela stvarati. Okrenula je sestrina kolica i hitro izašla van. Do kuće nisu progovorile niti riječi. Negdje duboko u srcu Patricija se potajno nadala da bi Monika kad-tad mogla prihvatiti Ivana i nju kao par, ako bi joj Ivan ikada oprostio, ali sada je bila sigurna da bi to ponovno uništilo njihov odnos. Ne. Ona ne može, neće i ne želi izabrati njega umjesto nje. Ona joj je sestra jedna jedina…on je njena ljubav, najveća koju je ikada imala. Prava. Ali ne…radije će ostati sama, ako treba nego ponovno izdati sestru.

Očito je saznao gdje živi jer danima je šetao njenom ulicom. Uvidjevši ju nakon toliko vremena zaboravio je na sav bijes. Samo joj je želio prići, privući ju i poljubiti.

Gledala je kroz prozor kako obija oko njene kuće kao neki provalnik. Tužno je gledala niz ulicu,a kada bi srela njegov pogled hitro bi se odmaknula od prozora. Srce joj je pucalo, ali nije željela priznati. Njena sestra važnija joj je nego njena sreća. Monika je već dosta propatila u životu, koliko joj je samo Patricija nanijela boli. Koliko joj je samo otežala život. Neće još jednom. A onda je  jednog dana vidjela kako ulazi u njenu kuću. Netko ga je pustio unutra.. To će biti njena propast. On je njena slabost, u njegovoj blizini ne može razumno razmišljati.

Željela je pobjeći što dalje odavde, no kucanje na vratima ju je zaustavilo. Začula je sestrin glas. Sigurno ga je i ona vidjela, zasigurno je pomislila kako ga je Patricija pozvala. Još jedan sukob, još jedan okršaj između njih. Ne sada, sada kad napokon su stvarale nekakav odnos. Pokušat će joj pojasniti, ali zar će ju slušati? Zar će joj moći povjerovati nakon svega? Spremna za novi sukob otvorila je vrata svoje sobe.  Neće joj odmah otkriti da zna razlog njenog dolaska.  Monika ju je veselo pozdravila, možda  onda Ivan ipak nije razlog zašto je došla.

-Patricija imam jedno iznenađenje za tebe.-Patricija ju zbunjeno pogleda, a onda uvidi kako se pojavljuje.  Ponovno je bio u njenoj blizini.  Zadrhtala je od pomisli kako joj je blizu. Od pomisli na njegove usne. No ovoga puta razum će biti jači.

-Monika…-željela joj je objasniti, ispričati se.-Nisam kriva, ovoga puta stvarno nisam.  Znam da ćeš mi teško povjerovati, ali nisam ga zvala.-Monika se smijala njenoj isprici. Kako je bila samo bezobrazna, pomisli Patricija. Njoj se lomi srce, a ona se bezobzirno smije. Ali nije se smijala bezobzirno.

-Izgleda da je sve krivo shvatila.-obrati se Ivanu.-Misliš da sam tu da te napadam jer je on u našoj kući? Pa ja sam ga pozvala.-

-Molim?-

-Da, ja sam ga pozvala. Možda jesam bila bahata, bezobrazna, zla prema tebi, ali vrijeme je da se to promijeni. Sestre smo…nisam te mogla više gledati kako svakog dana tužno gledaš niz ulicu špijunirajući ga…nisam više mogla slušati tvoje noćne more kad dozivaš ga i plačeš u snu.-Patricija je zbunjeno promatrala Moniku.-Jednom sam stala na put vašoj sreći…noćima nisam imala mira. Ovoga puta neću.-

-Ne…-odlučno je rekla Patricija.-Sve je propalo. Sve sam uništila…a i da ima ikakve šanse za pomirenje…-pogledala je u Ivana želeći vidjeti njegovu reakciju, ali on je samo mirno stajao. Ali ako je tu…ako je tu, možda joj je oprostio.-…ako ima ikakve šanse da ponovno se družimo, ja to ne mogu. Ne želim izgubiti tebe ponovno zbog nekog dečka.  Ovoga puta i svaki put od sada birat ću tebe umjesto njega ili bilo koga drugoga.-

-Ali Patricija, ja ne tražim da biraš. Možeš imati i mene i njega u svome životu…naravno ako te on još uvijek želi.-okrenula se prema Ivanu, ali  on je i dalje samo šutio.

-Monika…-Patricija nije vjerovala što čuje. Zar će se njezin život nakon dvije godine pakla ponovno vratiti u normalu?

-Ne želim se svađati.  Misliš da bi ga pozvala tu da mi smeta pomisao da ste zajedno? U onom prvom trenutku smetalo je, smetalo je malo vremena, ali onda sam shvatila. Možda smo ga mi prevarile, ali nismo njegovo srce uspjele prevariti. Ono je znalo koga želi. Ono je znalo tko si. I zašto da ja stojim na putu vašoj sreći? Ne brini Patricija, sve će biti u redu s nama.-tada je Monika otišla i oni su ostali nasamo.  Koliko je samo željela taj susret, koliko ga se je samo bojala.  Dugo su se u tišini gledali, a onda ga je tiho pozvala da uđe i da sjedne. Pokušat će mu objasniti još jednom. Onog dana nije joj dao priliku.

-Ivane, žao mi je. Znam da je kasno za ispriku, ali…-šutio je i dalje. Radije bi da viče na nju, da joj bilo što kaže, sve je bolje osim ove mučne šutnje, bolne tišine. –Znam da ćeš mi teško ikad povjerovati više, ali stvarno mi je krivo.-

-To je istina.-napokon je rekao.-Trebat će mi duže vremena da ti počnem ponovno vjerovati.-                                                                                                                       

-Zašto si onda tu?-tužno ga upita skrivajući suze.

-Je ne mogu bez tebe.  Pokušao sam te zaboraviti, pokušao sam te mrziti, ali znaš što? Nije uspijevalo. Kad bih pomislio što si mi napravila želio sam te mrziti, ali pomisao na tebe vraćale me je u one naše zajedničke dane. Želio sam misliti o tome kako si me izdala, ali nisam mogao.  Monika mi je sve objasnila, ne mogu reći da ti opraštam, ali mogu te pokušati razumjeti. Ne mogu reći da ti ponovno vjerujem, ali briga me.  Ne mogu bez tebe. Kako sam se samo trudio da te zaboravim, da te izbacim, ali jednostavno nije išlo. Mogu te zaboraviti jedino da mi se iščupa to ludo blesavo srce koje te i dalje želi nakon svega.-ostala je zapanjena njegovom izjavom. Ona se bojala da ga je zauvijek izgubila, ali njegovo priznanje potaknulo je radost u njenome srcu. Sreću u njenome životu.

-Ivane…-                                                                                                                                         -Ostaje samo jedno pitanje sada.-

-Koje?-

-Želiš li me ti opet u svome životu?-suze radosnice potekle su njenim licem. Kako ju je samo razveselio. Nije mogla doći do riječi. Samo je potvrdno kimnula glavom.-Ovoga puta bez laži, bez prevara, bez pretvaranja.-slagala se je sa svime što je rekao. Dobila je dopuštenje i od Monike. Ovaj dan bio je jedan od najsretnijih u njenome životu. -Ovoga puta ćemo polagano. Prvo ćemo probati stvoriti bar neki odnos.-ponovno je kimnula ali kad mu je prišla i od sreće zagrlila ,njegov razum prestao je djelovati. Kako mu je samo bila blizu. Nakon dvije godine ponovno je osjetio njene topao, nježan dodir. Njezine tople ruke oko svoga vrata. Zna da moraju polagano krenuti, prvo stvoriti prijateljski odnos, ali  njegov razum u tom trenutku nije radio.  Ovoga trenutka prevladali su osjećaji. Odmaknuo ju je od sebe i zagledao se u njene oči koje su sada blistale od sreće. Njezina sreća je i njegova sreća. Dugo ju je promatrao a onda ju napokon poljubio. Kad dotaknuo ju je umalo se rastopila od njegovog dodira, njegovog strastvenog poljupca. Kako joj je samo nedostajao.

                                                                                                    KRAJ