LJUBAV I PONOS

Njihovo prijateljstvo sada je bilo uništeno. Nakon toliko godina smijeha, tajni, zabave, tužnih, ponekih pijanih noći, nakon toliko godina razgovora, sada  nisu znali što da kažu jedno drugome. Nekada su si upadali u riječ, željno iščkejućući da podijele sve, a sada, sada poput stranaca stoje jedno nasuprot drugog, bez ijedne riječi. Svojom nepromišljenošću uništili su divno prijateljstvo, a znali su da nikada ništa neće moći biti više od prijateljstva…jednom su poželjeli više a svoju želju sada skupo plaćaju. Preskupo.

Leona je stajala u sobi sa svojim najboljim prijateljem Danijelom, a tišina koja ih je okruživala nikada nije bila teža, nikada glasnija. Nikada bolnija. Nije ga mogla pogledati u oči. Nije ju mogao pogledati u oči. Kada bi ona podignula pogled prema njemu on bi ju izbjegavao. Kada bi on pogledao prema njoj, ona bi okretala glavu.  Oh kako su prije samo bili pričljivi, nije ih nitko mogao zaustaviti, a sada ne znaju što reći jedno drugome. Da su bili pametniji,sada bi sve bilo drugačije…da su bili pametniji, možda bi još uvijek bili prijatelji.

Nikada neće zaboraviti dan kada ga je upoznala. Bio je to najgori dan njezinoga života, a on osoba kakve nikada nije podnosila. Bogat, umišljen, bahat, podrugljiv, ali prelijep. Kako ga samo nije podnosila kad upoznali su se. Bilo je to na prvo godini fakulteta, možda nakon tjedan dana njezinog boravka u užasnome studenskome domu, sa užasnim cimericama.  Bila je daleko od svega što poznaje, daleko od dragih ljudi i samo se je željela vratiti svojoj kući.  Seoska siromašna djevojka nenaviknuta na veliki grad bila je svakoga dana ismijavana od strane svojih cimerica koje imale su ogromnu popularnost i veliki utjecaj na druge studente na faksu. One se nisu družile sa Leonom, nitko se nije družio s Leonom. Što je imala za ponuditi, pitala se? Oduvijek je samo učila, nikada se nije pretjerano zamarala izgledom, obaveze koje imala je na obiteljskom imanju, koje nažalost donosilo je slabo prihoda, nisu joj dopuštale da se brine o svome izgledu. Svoju ravnu dugačku kosu boje lješnjaka vječno je nosila svezanu u punđu, svoje baršunasto plave oči oduvijek je skrivala iza naočala, a svoje tijelo iza široke odjeće. Iza odjeće koju si je mogla priuštiti.

Toga dana njezine cimericu bile su nemoguće bezobrazne prema njoj. Nije više mogla trpjeti njihov bezobrazluk pa se uplakana zaputila u knjižnice. Knjige su bile njezin spas. Njezina snaga. Bila je na rubu suza kad ga je ugledala kako ulazi. Visokog skoro dva metra nije mogla ne zamijetiti.  Dobro je znala tko je on. Svi su dobro znali tko je on. Bio je treća godina, ali bio je najpoznatiji od svih na faksu. Najbogatiji, najzgodniji, najbahatiji. Tako su ga opisivali, tako je i mislila o njemu. Kretao se bahato poput kakvog kralja, a njegovi prijatelji oko njega bili su poput njegovih podanika. Svatko je na fakultetu želio ući u krug njegovih prijatelja, to je privilegija koji dobivali su samo rijetki, a ljubomorno su ju čuvali. On bi im naredio nešto, oni bi bez prigovora poslušali. Da, gledala ga je i razmišljala, baš poput pravog kralja. Mislio je da mu je dopušteno sve.  Mislio je da mu je dopušteno približiti joj se i rugati se. Nikada nije planula, nikada bila bezobrazna, zato su i radili s njom što su željeli, ali danas joj je prišao na najgori mogući dan. Njezine zločeste cimerice ,u njenu prelijepu kosu, dok je spavala sinoć, zalijepile su žvakaće gume. Desetke njih. Nikada ju u javnosti nije imala raspuštenu, ali svoju svilenkastu kosu koja pokrivala je cijela njena leđa, obožavala je. Sada je uništena. Zahvaljujući zločestim cimericama.  Stoga se nije libila iskaliti svoj bijes na njemu.

Umišljeno joj je prišao, smijući joj se, jer izletjevši iz sobe nije niti opazila da se još uvijek nalazi u pidžami. Ali on je. I nije mogao prijeći preko toga.

-O izgleda da imamo pidžama party ovdje u knjižnici.-doviknuo joj je podrugljivo a zatim joj prišao. Možda je bio bahat i umišljen, ali bio je prelijep. Možda je mrzila takve tipove osoba, ali zasigurno bi bila počašćena kad bi joj se obratio. On, najzgodniji, najpoželjniji dečko na fakultetu. Ali ne danas. –Imaš li možda još neku pidžamu i za nas? I mi bi imali party!-podrugljivo joj se nasmiju.  Kako je bila samo bijesna, ljuta, živčana…ne na  njega, možda jedan mali dio, ali našao se na krivome mjestu. Morala je negdje ispucati svoj bijes.  On joj se nastavio rugati i ona si nije mogla pomoći. Njezina ruka brzinom munje našla se na njegovom obrazu. Oboje su ostali zaprepašteni kad shvatili su da mu je udijelila šamar. Njegov pogled upućen prema njoj bio je pun bijesa, ali nije ustuknula. Možda joj nije nanio toliko štete koliko njezine cimerice ali rugao joj se. Dobio je što je zaslužio…

-Ostavi me na miru, glupane jedan!-bilo je to sve što je uspjela prozboriti. On je zaprepašteno gledao u nju. Prvo ga je ošamarila, a onda ga uvrijedila. Njega. Pa zar ona ne zna tko je on?

-Što si ti umišljaš tko si da mene možeš šamarati?- oh kako ju je dodatno naživcirala njegova bahatost.

-Što si ti umišljaš tko si ti da mi se možeš rugati?-

-Ja sam Danijel...-no nije mu dopustila da završi.

-Ja dobro znam tko si ti!-viknula je.-I što sad s time? Što bi ja trebala, dopustiti da mi se rugaš jer si ti sebi umislio da si Bog ovog mjesta?!-ne, nije vjerovao što čuje.

-Ako znaš tko sam onda znaš da te mogu uništiti jednim potezom!-kako je samo bio bijesan.

-Zašto? Zar sam uvrijedila Njegovo Veličanstvo?-nije vjerovao da ona jednostavno ne odustaje. Da se bahati, da mu se ruga, da ga izaziva. Što b sve druge djevojke učinile samo da im se obrati, a ona se njemu ruga? Djevojke bi se topile samo kad bi im namignuo ili pozdravio, a ona, jedna obična, prosječna djevojka njemu se ruga. –Ako će to uveseliti Njegovo Veličanstvo, onda me uništite.-podrugljivo mu se nakloni.-I tako mi je dosta ovoga mjesta.-u njezinome glasu više nije osjetio samopouzdanje, a u njenim baršunasto plavim očima, čak i preko naočala, uvidio je suze koje željela je sakriti. Istog trena zaboravio je kako je bila bezobrazna i bahata pitajući se što ju je moglo toliko povrijediti u tako kratkom vremenu provedenom ovdje, da se je već željela maknuti.

U daljini se začulo žensko hihotanje.

-Eno je.-začuo je kako netko viče na ulazu knjižnice.

-Pa Leonice, gdje si ti nama?-primijetio je kako postaje nemirna, kako bi sada najradije zaplakala. Znači to je, pomislio je,razlog njezine tuge. Razlog njezinih skrivenih suza.

-Hajde narast će opet.-djevojke su se nastavile naslađivati.

-Što će narasti opet?.-upitao ju je. Zagledala se u njega. Ovoga puta nije bio bezobrazan, ne,  upitao je kao da ga doista zanima. To je zasigurno neki trik da joj se još više naruga baš kao i njene cimerice. Njih tri i on su bili u istome rangu. Bogati, lijepi, popularni. Naravno da će se nastaviti rugati skupa s njima.

-To se tebe ne tiče!-stoga mu je bezobrazno odgovorila. Željela je biti jaka, biti puna samopouzdanja, no opazio je kako je nesigurna. Kako su se glasovi sve više približavali, to je ona sve postajala nemirnija.

-Tko su te djevojke?-zabrinuto ju upitaše.

-Moje cimerice.-tiho odgovoriše. –Ali zasigurno ih poznaješ. I one su iste kao ti. Bogate, razmažene, bahate, umišljene, zločeste i podrugljive.-

-Zločeste?-začuo je svaku uvredu koju mu je izrekla, ali prečuo ih je. Nikada ne bi zanemario kad bi ga netko uvrijedio, ali njoj je prešao preko toga.

-Znaš nismo svi isti. I ne družimo se svi zajedno samo zato što imamo svi iste divne vrline koje si nam pripisala.- nije željela čuti niti jednu njegovu riječ.

-Zašto si još uvijek tu?-stoga je skrenula razgovor na drugu temu, ali bezuspješno.

-Jer još uvijek čekam tvoj odgovor.-upitno ga pogledaše. -Što će narasti opet? Jesu ti nešto  loše napravile?-zvučao je doista zabrinuto zbog nje. Ili joj se možda samo učinilo.

-Nije važno.-rekla je kad su već djevojke bile iza Danijelovih leđa. Nije željela biti u njihovom društvu.-Moram  ići.- požurila je da se što prije makne od njih, ali on ju snažno uhvati za ruku ne želeći ju pustiti.-Pusti me!-viknuše.-Što si ti umišljaš da možeš raditi što hoćeš!-

-I mogu!-bahato odgovoriše.-Želim da odgovoriš na moje pitanje.-

-Zašto? Da mi se možeš rugati kao što si se već rugao? Ili da mi možeš uništavati život kao one?-tiho je, gotovo plačućim glasom izgovorila. Tada su se njene cimerice stvorile tik do nje, niti svjesne da je u društvu  najpoželjnijeg dečka fakulteta, i počele ju vući za ruku.

-Ajde, ajde, bude bilo bolje. –

-Dođi, budemo ti popravile kosu.-jedna od njih je podrugljivo pokazivala škare aludirajući na to da će ju one same ošišati. Nije željela plakati, ne. Željela je vikati na njih, baš kao i na Danijela, ali pokraj njih se osjećala manja od makova zrna. Nije mu promaknulo kako izgleda nesigurno, ponizno. Do maloprije ga je vrijeđala na pasja kola, bila hrabra poput lavice, pred njim, a pred njima, djevojkama koje su tek došle, koje su prva godina, koje nisu toliko utjecajne kao on, pred njima se je povlačila. Njih se bojala.

-Ostavite ju na miru!-ljutito viknuše i povuče ju iz njihovih ruku pema sebi. Kad shvatile su u čijem je društvu iznenadile su se. Nije mogao reći da li ugodno. –Što planirate s tim škarama?

-Danijele…-glavna od njih tri, djevojka lijepa poput slike, blijede puti, plave dugačke kovrčave kose i nebesko plavih očiju, obratila mu se sa blještavim osmijehom. Doista je lijepa, ali nije ga omela. On je takve mogao imati kad bi poželio. Stoga joj se nije osmjehnuo. –Samo smo željele pomoći našoj dragoj Leonici, zar ne cure?-djevojke potvrdo kimnuše glavom. Leona je tiho stajala tik do Danijela koji još uvijek nije pustio njezinu ruku.

-Pomoći kako?-

-Znaš…-djevojka je započela najumiljatijim glasom koji je postajao. Pomislio bi netko, kada bi ju slušao, da je anđeo.-Naša draga Leonica imala je malu nezgodu jutros.-pa pogledala u Leonu koja je stajala u pidžami i nije mogla odoljeti a da joj se ne nasmije.-Vidi, još je u pidžami. U knjižnici među ljudima u pidžami.-djevojke se nisu mogle suzdržati od smijeha. Leona se željela sakriti, iza Danijelovih leša, od njihovih zlobnih pogleda, no on joj ne dopusti.

-I u čemu je problem? Ja sam ju pozvao da hitno dođe ovdje pa se nije imala vremena presvući. –djevojke se baš kao i Leona upitno zagledaše u Danijela.

-Da, da, izjurila je iz sobe poput munje kad je otkrila da joj je kosa puna žvakači guma.-druga djevojka nije mogla da se ne nasmije.-Joj da si samo vidio njezin izraz lica. Dobro da nije zaplakala.-i ako je očekivala da će se i  Danijel s njom narugati, i ako je poznato po svojoj zločestoći, grdo se je prevarila. Sve što je dobila od njega bio je ubojit pogled i hladan ton njegovog glasa. Sad je napokon saznao odgovor na postavljeno pitanje Leoni.

-Upravo zato sam ju i pozvao. Možda vi ne znate, ali Leona je pod mojom zaštitom. –Leona je ostala zapanjena onim što čuje. Do nema dugo joj se rugao, a sada ju brani. Ne, sve je to neki trik kako bi joj se i dalje mogao rugati.

Ali više od nje, djevojke su ostale zaprepaštene njegovom izjavom. Opće je poznato da tko dira Danijela ili njegove prijatelje, da ne prolazi dobro. A što su one samoi radile Leoni.-Spada u moj krug prijatelja i rekla mi je što se dogodilo. Stoga sam ju hitno pozvao ovdje da vidim kolika je šteta i da saznam imena krivaca. Na vašu sreću, ona vas nije optužila, ali izdale ste se same. Jedino još nisam uspio vidjeti kolika je počinjena šteta.-okrenuo se prema Leoni.-Molim te, hoćeš li mi sad pokazati?-no ona odlučno odmahnuše glavom. Ne, svoju kosu ne raspušta u javnosti, a i da ju raspusti, sada više nema te ljepote. One su je bezobrazno uništile. No on nije bio osoba koja odustaje. Ako ona neće, on će. Pustio joj je ruku i stajući iza nje raspustio  njenu dugačku kosu koja nažalost bila je sada zapetljana zahvaljujući djevojkama koje stajale su pokraj njih. Kako je njena kosa samo mekana, svilenkasta, lijepa. Vratio se naprijed i zagledao se u Leonu. Da se samo potrudi malo, i ona bi bila ljepotica.   Nije ju niti poznavao ali kako je samo bio bijesan što uništile su tu prelijepu kosu. Leona je izgledala veoma tužno. Natjerat će ih da plate za zlo što su joj učinile. I natjerao ih je. Odveo ju je istog dana kod najskupljeg frizera kako bi joj spasio kosu, ali račun je išao djevojkama. Kako je bio najutjecajniji na fakultetu tako je zatražio i posebnu sobu za Leonu kako bi ju maknuo što dalje od njih. I doista ju od tog dana uzeo pod svoju zaštitu. Ušla je u njegov krug prijatelja i tu je zauvijek ostala. Tog dana njihovo neraskidivo prijateljstvo je započelo.

Godine su prolazile oni su ostajali uvijek najbolji. Čak i poslije fakulteta. Dijeli su sve. Bili su najbolji prijatelji. Uvijek su bili zajedno,a  onda je njihovom prijateljstvu došao kraj. Zbog nepromišljenosti, zbog lude želje. Oboje su u istoj mjeri krivi za smrt najboljeg prijateljstva kojeg su ikada imali.     

****

-I što ćemo sada?-upitala ga je željno iščekujući njegov odgovor. Željno iščekujući da on popravi nastalu situaciju, baš kao što je uvijek sve popravljao. Dugo ju je gledao bez riječi, a onda izgovorio ono što ju je najviše boljelo.

-Ništa. Pravit ćemo se kao da se nikada ništa nije dogodilo.-

-Doista?-tužno ga upitaše-Zar bi ti mogao to?-

-Leona, to je bila samo jedna pijana noć.-duboko je uzdahnuo. Trebalo mu je snage više nego ikada.-Ništa više.-ali bilo je puno previše. Jer volio ju je. Volio ju je više od svega. Možda ju nije zavolio odmah kad su se upoznali, ali s vremenom, ne zna ni sam kada, zavolio ju je. Više nego što bi ikad mogao pomisliti. Bila mu je najbolja prijateljica, no volio je poput žene… samo joj nikada nije to priznao.

-Ništa više?-pokušala je skriti tugu u svome glasu, suze u svojim očima, ali poznavao ju je predobro da bi joj uspjelo. I to ga je razdiralo.

-Ti znaš da se ja nikada neću promijeniti!-viknuo je kako bi prikrio svoj bijes jer ju je rastužio. Znala je i predobro što joj je rekao. Znala je da ga nijedna ne može zadržati na mjestu, da potaknut primjerom od doma , odlučio je da se nikada neće oženiti, niti će mu ikoja slomiti srce kao što je njegova majka učinila njegovome ocu. . godinama ga je gledao kako zbog ljubavi propada, stoga je odlučio da on nikada neće biti poput njega. Oduvijek je bježao i uvijek će bježati prije nego mu slome taj ludi organ.

-Zbog nikoga?-tiho ga upitaše. Dobro je znao koje je pitanje skriveno u postavljenome. Nije ga željela izravno upitati, no pročitao ga je.

-Ni zbog koga.-glasom hladim poput leda odgovoriše joj. Ne želi da osjeti nedoumicu u njegovome glasu jer možda jedan mali dio njega ipak se želi promijeniti zbog nje, skrasiti se s njom, dočekati starost s njom, ali znao je da joj ne može to učinit. On nije tip osobe koja je za nju. I ta činjenica ga je boljela više od ičega. I da popusti i da se pokuša promijeniti, on i dalje, znao je, jednostavno nije dovoljno dobar za nju. Uništio bi joj život. Ako bi odlučio ostati s njom, ne bi više bio ista osoba, a možda se njoj ta osoba ne boi svidjela, a možda bi ju i optuživao da mu je ukrala život, njegov identitet, a njezine suze nije želio nositi na svojoj duši. Nije mogao i nije želio biti razlog njezinog nesretnog života.

Možda će nakon pijane noći pune ljubavi i strasti patiti mjesec dva, a onda, onda će shvatiti da je ovako najbolje za nju.-Udaj se za njega.-bila je to rečenica koja njegovo srce razrezala je na pola. Njegova Leona sada će zauvijek pripasti nekom drugom. Znao je da kad se uda, da njihovo prijateljstvo više neće biti isto. Sada će joj njezin muž biti na prvome mjestu. Nije to mogao podnijeti, ali podnosio je to hladno. Bez vidljivih osjećaja. Baš kao i uvijek. Oduvijek je bio vješt u skrivanju istih.-Od nas nikada ništa. Ono je bila…ovo je bila samo noć pogreške.-koliko je trebalo samo snage da izgovori tu laž. Ta noć bila je noć ljubavi. i pamtiti će ju zauvijek. –Mi smo samo prijatelji.-

-Ne.-odlučno odgovoriše dok joj se srce raspadalo.-Bili smo prijatelji.  Ako me ne želiš nikako drugačije nego samo kao prijateljicu.-trenutak je zašutjela. Bilo je to previše bolno za osjetljivu dušu poput njezine.-…žao mi je, Danijele, ali neće ići. Našem prijateljstvu tu je kraj.-njezina izjava pogodila ga je poput munje. Znao je da će se sve promijeniti, ali da je ona spremna odustati samo tako od svega…

-Znam.-nije pokazivao niti trunku svojih osjećaja. Izvana je izgledao tako smireno, a iznutra se doslovno raspadao.  On ne može zamisliti svoj život bez nje. Kako će živjeti bez nje?-…ali ja te želim samo kao prijateljicu.–kakve su samo laži izlazile iz njegovih usana. O itekako ju je želio . želio je da ga zauvijek ljubi tim svojim medenim usnama, da se zauvijek budi pokraj njega. Jutros kad ju je ugledao kako mirno spava u njegovome naručju bio je najsretniji čovjek na svijetu. Izgledala je poput anđela. Tada je spustio poljubac na njene usne kojima nije mogao odoljeti. Na njegovu sreću, nije se probudila, jer još uvijek opijen strašću prošle noći, znao je da bi učinio istu pogrešku kao i sinoć, a to nije mogao dozvoliti.

Sjeća se kako mu je došla par dana prije sa sretnom viješću da ju je njezin dragi napokon zaručio. Sve njezine dečko dosad je s lakoćom tjerao od nje, neki mu nisu smetali jer znao je da neće ostati dugo, a one za koje je sumnjao da bi mogli ostati duže vremena tjerao je od nje. Nakon svakog prekida, nakon svakog dečka, vraćala se njemu. nikada ju nije poljubio, nikada joj rekao da je voli, ali spoznaja da je bio njezina jedina i najveća utjeha, nekako mu je čudno grijala njegovo zaleđeno srce. Koliko ju se samo puta, navodno iz šale, znao testirati i uvijek bi između dečka i njega izabrala njega. Ali Adrijan…Adrijan je za nju bio nekako poseban. Danima je čekao da joj dojadi, mjesecima da joj dosadi, nije dočekao. Ponekad čak više nije imala vremena za njega. Njezinu odsutnost veoma je izražajno osjećao. U danima kada je nije bilo nedostajao mu je njezin smijeh, njezin piskutav, ali neodoljiv glasić. Jednostavno mu je nedostajala ona. Znao je, bojao se onog najgoreg, a znao je da se to događa. Pronašla je onog pravog. Pronašla je osobu s kojom bi mogla dijeliti čitav život .a to nije bio on. Ta činjenica, i ako nije želio priznati, zaboljela ga je.   Njega će zaboraviti, izbaciti iz života, a tek kada dođu djeca…jednostavno će ostati neki daleki prijatelj sa fakulteta, a on nije mogao podnijeti da prođe ijedan dan a da je bar ne čuje. Sjeća se kako su ga davno upozoravali: „Danijele, vaše prijateljstvo neće uspjeti.“  Smijao im se  u lica, a sada da ih vide…upozoravali su ga: „netko od vas će kad-tad poželjeti nešto više .“  Nije slušao. Ona je bila puno dalje od djevojaka s kakvim je on izlazio, niti on nije bio njezin tip. Ali s vremenom izgled i sve ostalo ostalo je zaboravljeno. Zaljubio se je u svoju najbolju prijateljicu. Nikada joj nije priznao. To bi bio kraj njihovog divnog prijateljstva, baš kao što se to sada događa.

A onda mu je prišla jednog sunčanog lijepog toplog predvečerja s užasnom viješću. Adrijan ju je zaručio i ona je oduševljeno pristala. Vidio je na njoj koliko je sretna, a on…u tom trenutku nije bio niti svjestan što se dogodilo, nije bio svjestan da će sada zauvijek pripasti drugome. Skupa s njom se veselio njezinoj sreći,  a navečer kad je ona otišla svome zaručniku, ostao je sam i tada mu se počinjao raspadati cijeli život. Od sad će, znači , njihov život biti ovakav. Doći će mu na sat, dva, a zatim se vratiti svome zaručniku. Od kad su postali prijatelji, oduvijek je manje vremena posvećivala drugima, a njemu više, ali izgleda da će se sada to promijeniti. Sada je on taj koje je prije žalio jer su ostali zakinuti za njezino dragocjeno vrijeme. Adrijan je zauzeo njegovo mjesto. Prvo mjesto u njenome životu. Sada će uplakana trčati njemu, tražeći utjehu u njegovom naručju, s neodoljivom osmijehom njemu govoriti kako joj je prošao dan, sada će se s njime živcirati oko nepotrebnih stvari. Kako je bila samo slatka kada bi ju naživcirale sitnice. Morao se dobro truditi da prikrije svoj smijeh, ali tome je sada došao kraj.  A  njezine usnice boje trešnje sad će zauvijek pripasti njemu i grlit će ga njezine nježne tople ruke. Zauvijek ju je izgubio.  Kad dođe dan i postane Adrijanova supruga, to će značiti kraj svim njegovim nadanjima da bi ikada mogao okusiti njene slatke usnice. Ta misao ga je prestrašila. Kada zauvijek postane njegova žena, njegove nade bit će zauvijek ugašene.  Ne, nije mogao dopustiti da zauvijek pripadne drugome, a da on nikada ne otkrije kakvog su okusa  njene lijepe malene usnice. Ta njegova želja uništila je njihovo prijateljstvo zauvijek.

Došla mu je sinoć. …on je već pomalo bio malo pripit. Svoju tugu utapao je u skupocjenom viskiju. Kako je samo mrzila tu njegovu naviku prosipanja skupocjenih stvari za gluposti. Sinoć je, primijetio je, bila ljepša nego ikad. Njezina dugačka prelijepa kosa, koja bila je najljepše na njoj, bila je raspuštena i pokrivala njezina gola ramena koja nazirala su se ispod haljine boje zlata. Njezina ljubavna sreća  dodatno ju je proljepšala, a on znao je, nije bio razlog njezine sreće. Kako je samo blistala, kako je samo bila lijepa, a onda mu je pogled pao na njezin zaručnički prsten. Jedan prekrasni srebrni prsten koji stajao joj je kao saliven, ali nije mogao ne zamijetiti da je na sebi imao maleni dijamant.  Znao je da je skromna, ali ona je zaslužila puno više. Ona je zaslužila i zvijezde s neba da joj se skinu ako je to njena želja.  Neka čudna pomisao motala mu se po glavi, čudna pomisao kako bi da je njegova da bi joj poklonio najljepši dijamant što postoji.  Ako treba obišao bi i cijeli svijet u potrazi za istim, a opet, nije bio spreman promijeniti se zbog nje.

Prišla mu je. Ponudio joj je viskijem. Znao je da ga mrzi, ali ipak je prihvatila ponuđenu čašu.

Sjedio je za šankom u svome stanu i ispijao najskuplji viski koji posjedovao je. Nije bio raspoložen za društvo, to je primijetila, ali morala ga je vidjeti.   Nakon što mu je prenijela sretnu vijest da se udaje, danima ga nije vidjela. Adrijan je možda bio njezin zaručnik, voljela ga je na neki način, ali Danijel…Danijel je bio posebna osoba u njezinome životu. Kada bi on od nje zatražio da raskine zaruke i bude njegova, da provedu zajedno život, učinila bi to iste sekunde. Ali znala je da je to nemoguće. On se nikada neće promijeniti. Večeras mu je došla samo s jednom namjerom. Da prvi i posljednji put bude njegova. Željela je da on bude njezin. Bar jednom. S njezinom udajom znala je da je to kraj prijateljstva kakvog znaju. Ne, razmišljala je to je odavno preraslo prijateljstvo… s oboje strane, samo su oboje bili previše ponosni da bi priznali…ali večeras…kada mu je već kraj neka onda bar bude kraj za pamćenje. Večeras će ostvariti svoju najveću želju. Ove noći bit će samo njezin.

Neće sjediti sa strane i ljubomorno gledati kako zavodi druge djevojke maštajući da je ona na njihovom mjestu, da se bar jednom njoj osmjehne tim neodoljivim zavodničkim osmijehom. Ove noći neće tužno gledati za njim kako odlazi s drugima u noć, a sutra s patnjom i lažnim osmijehom slušati detalje njegove prljave večeri.  Koliko su imali samo prilika da ostvare ono što su planirali večeras, ali nikada ih nisu usudili.

Koliko ju je puta samo držao u svome naručju tješeći ju, tada mu je bila najbliža, njezine lijepe usne tik do njegovih. Koliko ih je puta samo željno promatrao, nikad se nije usudio napraviti niti jedan korak pri ostvarenju svog cilja, bio je kukavica baš poput nje.  Znala je kako ju gleda, gledala je izravno u njega očekivajući njegov potez , ona nije željela biti ta koja bi uništila njihov divan odnos. No nakon duge tišine kad  shvatila bi da je njena nada uzaludna nasmijala bi se poput kakve luđakinje samo da prikrije tugu koju osjećala je. Možda ju i želi, ali ona ipak nije, znala je,  u njegovoj ligi. On je zavodio samo manekenke, ona tome nije bila niti približno.

Koliko su samo puta stajali jedan nasuprot drugome obuzeti vidljivom strašću gledajući se u oči iščekivajući  sljedeći potez, iščekivajući da više prestane ta slatka patnja. No oboje su bili prevelike kukavice. Njihovo prijateljstvo bilo im je najvažnije.

Koliko je samo njegovih djevojaka s mukom podnosila, družila se s njima, pretvarajući se da ju ne boli kada bi im njezin Danijel udijelio poljubac pun strasti, isti onaj poljubac koja ona željno očekuje godinama.  Koliko je bilo potrebno samo truda da mu u svađi ne izgovori da je glup jer ne vidi ono što mu je pred nosom. Da ne vidi da ga ona voli više nego se prijatelj voli…ali prolazila su ljeta, zime, jeseni i proljeća, ona je uvijek ostajala željna njegovih poljubaca, njegovog dodira strasti. Pomirila se s činjenicom da mu nikada neće biti više od najbolje prijateljice.  A onda…onda je pronašla svog Adrijana. Onog trenutka kad zaprosio ju je njezina prva pomisao bio je Danijel.  Kad se uda za svog zaručnika, sve će biti gotovo. Sve ovo dosad bile su samo prolazne avanture, sve ovo dosad bile su samo šale.  Oduvijek je znala da će jednom puknuti ili njezina ili Danijelova veza, i onda ponovno oboje postaju slobodni. Ponovno se vraćaju jedno drugome.  Zatim se pojavio Adrijan. Svjesna da neće nikada biti ništa više doli najbolje Danijelove prijateljice, odlučila je svoje srce pokloniti svome zaručniku. Onoliko koliko ga je ostalo.  ali zaprosivši ju, nije mogla ne pomisliti na svoju tajnu najveću ljubav. Kad se uda, nikada više neće imati priliku okusiti Danijelove neodoljive usnice. Godinama je skrivala svoju želju uvijek si govoreći da ima vremena, da jednom uspjet će, ali godine su prolazile, ona je propuštala sigurne prilike. Možda je bezobrazno prema Adrijanu, ali ona je svoju želju morala ostvariti. Stoga je ove noći došla Danijelu.

Sjedali su za šankom pijući njegov viski bez i jedne riječi. Oboje su znali što žele, oboje su znali što to znači, ali i dalje nisu pravili niti jedan korak prema tome.

-Voliš ga?-nesigurno ju je upitao nakon treće čaše viskija. Znao je njezin odgovor i to ga je ubijalo.

-Da.-tiho mu odgovoriše.-Da ga ne volim, ne bih pristala udati se za njega.-

-Zašto si onda tu?-napokon je okrenuo glavu u njenome smjeru. Nije želio opaziti tugu na njenome anđeoskome licu.

-Nema te danima nigdje. Ne javljaš mi se, ne dolaziš…-

-I zato si morala u ove kasne  sate doći ovamo?-

-Željela sam vidjeti jesi dobro?-

-Zašto ne bih bio?-

-Ne znam…možda jer sjediš doma i piješ taj odvratan viski.-pogledao je u svoju čašu pa ju podigao prema njoj.

-Pa nazdravljam tvojoj sreći.-ironično joj odgovoriše.

-Doista? Ne izgledaš mi nekako veselo.-

-To je samo privid.-ustao se i stao blizu nje. Zadrhtala je kao i svakog puta kad bi joj bio blizu. Samo je uvijek to vješto skrivala.-Zašto ne bih bio sretan? Napokon si pronašla onog pravog, zar ne? Nisi li to oduvijek željela? Da imaš nekoga s kim će ostarjeti.-

-Da.-samo je ona željela da je on taj. Da i on želi isto. Nije želio čuti nesigurnost u njenome glasu. Nije želio čuti njezinu tugu.  Već je dugo bio svjestan njihove situacije ali uvijek ju je trpao pod tepih nadajući se da njihovo prijateljstvo može preživjeti to. Do ovog trenutka.  Kako su mu sada njezine usnice bile blizu, kako mu je samo onda sada bila blizu. Došla mu je sama. došla mu je u kasnim večernjim satima. I ona je morala biti svjesna njihove situacije, morala je biti svjesna da mu ne smije tako dolaziti. Ali došla mu je…

-I gdje je on?-

-Tko?-zbunjeno ga upitaše.

-Pa tvoj Adrijan.-kako je samo mrzio to ime, kako ga je samo mrzio. Ako je ikoga trebao mrziti onda bi trebao sebe. Da nije takva kukavica, možda bi sada već bila njegova.

-Imao je nekih obaveza.-

-Zar se već prepao braka pa bježi?-cinično se osmjehnu. Prostrijelila ga je pogledom.

-Bezobrazan si…-ustala se sa stolice i stala na par milimetara od njegovih neodoljivih usnica.-Došla sam ovamo kako bih…došla sam ovamo zato…-nije pronalazila prave riječi

-Zašto? Zašto si došla ovamo sada?-

-Nije bitno. Mislila sam…Ne, doista nije više važno.-

-Meni je…-približio joj se sada toliko da su njegove usnice bile tik do njegovih. –Reci zašto si došla.-

-Ne…-odmahnuše glavom, ali on ju uhvati rukama i natjera da pogleda u njega. U njegove oči koje gorjele su od požude za njom.

-Reci mi, nisi li došla ovamo zbog ovoga?-zatim je napokon spustio svoje usnice na njene. Napokon učinio ono o čemu je godinama maštao. Njene usnice bile su tako mekane…nije bila svjesna što se događa, ali uživala je. Na tren, a onda se pribrala i odmaknula od njega. Zbog ovoga sam došla, pomišljala je, zašto sada odustajem?

-Zašto? Zašto radiš to?-suznih očiju upitaše.

-Nije li to ono zbog čega si došla sada?-

-Pijan si.-odmahnuše glavom. Kako ga je samo željela ali još uvijek je postojala neka kočnica u njoj koja branila joj je da uzme ono što joj srce želi.

-Nedovoljno da ne znam što radim.-

-Danijele…-svoj prst stavio je preko njezinih mekanih usnica.

-Ne, ne želim slušati…samo te tražim da mi odgovoriš na jedno pitanje.-kimnula je glavom, a onda duže vrijeme čekala dok nije skupio hrabrosti da ju upitaše. -Želiš li me?- Koliko je samo promijenio djevojaka, uvijek mu je bilo svejedno što će misliti ili mu reći, ali njezinog odgovora se bojao više od ičega. Možda je sve umislio, možda samo on vidi požudu i strast u njihovome prijateljstvu. Ako ga večeras odbije neće moći to preživjeti, ne njezino , ne odbijanje one koju najviše želi. Ostala je zapanjena njegovim izravnim pitanjem.  Pripremala se na ovo, ali sad kada je tu, sada kad je pred ciljem, sada bi najradije pobjegla. On je njezin najbolji prijatelj, to je njegova prva uloga u njezinome životu. Prijatelj. Ali srce je govorilo drugačije.  Uvidio je kako se uplašila njegovog pitanja. Stoga joj odlučiše olakšati. Primaknuo se još bliže i glasom punim strasti šapnuo ono što je oduvijek željela čuti.-Jer ja tebe želim. Više od ičega.-slušala je njegove slatke riječi i dalje stojeći poput kipa. On se odmaknuo. Po prvi puta od kad se poznaju nije mogao pročitati izraz njezinog lica. Nije mogao pogoditi o čemu misli. I to ga je uplašilo. Dugo je još stajala i šutjela a kad je on uvidio da nema nikakvog odgovora odlučio se povući. Pao je pred njom, osramotio se, ali vrijeme je da se povuče dok mu je ostalo još nešto ponosa.  Polagano se okrenuo kako bi pošao prema vratima i ispratio ju van iz stana i svoga života ali odjednom osjeti kako ga zaustavlja njezina ruka. Kad okrenuo se prema njoj uvidio je njezin najljepši smiješak pomiješan sa suzama. Nije znao što misliti.

-Da.-tiho je promucala. Dobro je morao naćuliti uha kako bi čuo odgovor koji odveo ga je skoro pa u raj. Polagano joj se približio bojeći se kako ne bi pobjegla i ponovno spustio nježni poljubac na njezina medena usta, a zatim ju podigao u zagrljaj strastveno ljubeći gdje je stigao. Što je više mogao…noć je bila puna strasti, a zatim je svanulo sumorno jutro.

-Onda shvaćaš da je kraj svemu.-tiho je nastavila razgovor koji su vodili ovog tužnog jutra. Nije joj odgovorio. Samo je kimnuo glavom. Ako bi progovorio bojao se da ne bi izdržao. Boji se da bi ju mogao zamoliti da ostane. –Žao mi je.-suze su klizile njezinim licem. Podigao je ruku kako bi ih obrisao, kao i tisuću puta do sada, no ona ju oštro odmaknu od sebe.-Nemoj.-tiho prozbori.-Žao mi je…žao mi je što ne može nikako drugačije.-spustila je svoje usne na njene. Nježni, posljednji, oproštajni poljubac. Njegova strast za njom ponovno se počela buditi, ali i prije nego se snašao, potrčala je prema vratima i napustila ga.

***

Mjeseci  su prolazili, on se maknuo dalje od nje, čuo je, ona je ostala  i pripremala svatove. Nekada davno dogovor je bio da će on , jednog dana kada se bude udavala, biti njezin vjenčani kum, a sada nije dobio niti pozivnicu. Znao je datum njezinog vjenčanja. Dobro je zapamtio kojeg datuma će zauvijek pripasti drugome.  Što se taj dan sve više i više približavao, on je postajao sve nemirniji i nemirniji. Čaša nije izlazila iz njegove ruke. Davno si je obećao da ga nijedna neće uništiti, zato se i zarekao da se nikada neće oženiti, a sada ga ona uništava. 

Tog dana kad trebala je pripasti drugome, nije imao niti trunku mira. Sjeo je za volan i vozio se bez cilja. Tog dana vratio se u grad. Znao je da ne smije, ona to nije zaslužila, ali nije si mogao pomoći. Svaki put kojim je vozio vodio je do njezinog stana znao je da je zabranjeno, ali put ga je nanio prema njoj. Ako ga vidi, uništi će život ne samo sebi, uništit će život i njoj. Da je željela odavno bi već prekinula zaruke, ali ona je i nakon one noći nastavila s Adrijanom. Jedan mali dio njega ipak se nadao da će prekinuti cijelu tu šaradu i ponovno doći k njemu. ali on joj je rekao da ju više ne želi, čemu se onda nadao?

Stajala je u bijeloj raskošnoj vjenčanici u svome stanu sa svojom sestrom. Bila mu je okrenuta leđima, nije ga vidjela. Čuo je njihov razgovor. Načuo je kako se ipak predomišlja. Njegovo srce istog trena je poskočilo od radosti. Želio joj je prići, poljubiti ju, uzeti za ruku…i što onda',odvesti ju pred oltar? Ne, on je rekao da se nikada neće oženiti. Da ga nijedna neće zadržati. Stoga se predomišljao, ali njezina sestra koja ugledala ga je prijetećim pogledom zabranila mu je da se pomakne i milimetar. Njihov razgovor se nastavio.

-Leona, znaš da te Adrijan voli. –

-Znam.-koliko dugo nije čuo taj lijepi mu piskutavi glas.

-Zar ga ne voliš?-

-Znaš da ga volim, ali ipak…on nije…-

-Što, on nije Danijel?-

-Da.-tiho joj prizna.

-Ali reci mi, gdje je Danijel sada? Da li ti se uopće javlja?-odmahnuše glavom.-Da li si ga ikako vidjela od one noći?-ponovno odmahnuše glavom.-I što onda? Zar ćeš sigurnost odbaciti zbog jedne pogrešne noći?–

-Ali nije bila…-

-Što je bila? Noć puna ljubavi?-Leona potvrdno kimnuše.-Ali ako te voli, ako je to bila noć puna ljubavi, zašto se nikada više nije pojavio? Zašto se prema tebi ponio gore nego prema nekoj svojoj koju pokupi na ulici?-

-Lidija…-

-Nisi li rekla da se on nema namjeru promijeniti? Nisi li ga upitala? –

-Jesam.-

-I što je rekao? –Leona nije željela odgovoriti. Njegove riječi još uvijek su je boljele. No njezina sestra nije odustala. znala je da je on tu, znala je da sluša, pa neka čuje kako je uništio život njezinoj mlađoj sestri. Kako sada nema prava pojaviti se iz vedra neba i dodatno joj zagorčati život. On je svoju priliku imao. Imao i propustio.

-Da se nikada neće promijeniti zbog nikoga.-

-Ni zbog tebe?-

-Znaš da ga nisam izravno to upitala…-

-Ali nije glup da ne shvaća…-

-Shvatio je.-

-I?-

-Rekao je zbog nikoga. Rekao je da mu možemo biti samo prijatelji.-

-Leonice…-prišla je sestri kako bi ju utješila.-Leonice, ako nekoga voliš onda si zbog njega spreman na sve. Bez izgovora. Možda te volio, ali nedovoljno. Zbog prave ljubavi učinit ćeš sve. Da te volio dovoljno, zasigurno bi se više potrudio. Znam da zvuči grubo, ali to je sva istina. Pogledaj Adrijana…pogledaj njegovu ljubav. Pogledaj što sve radi za tebe. To je ljubav.-znala je da je njezina sestra u pravu. Adrijan bi za nju i skinuo zvijezde s neba, i to nisu samo njegove puste rijeći. Zbog nje se trudio postati bolji čovjek, trudio se da joj pruži najbolji mogući život. Da se osjeća poput princeze. Danijel s druge strane…on nije bio spreman niti na jednu malu žrtvu zbog nje. Da ju je volio sada bi, ne se možda udavala za njega, sada bi možda bila negdje daleko s njime. Ona je bila spremna i napustiti zaručnika koji volio ju je više od svega, a Danijel se nije udostojio niti se potruditi da se promijeni. I to je bila surova istina. Istina koja pekla joj je srce. Koja pekla je njegovo srce. Mislio je da je neki veliki muškarac, a ispao je slabić. Sada ju je izgubio zauvijek. Okrenuo se i otišao iz njezinog stana. Iz njezinog života.

Godine su prolazile. Čuo je da je sretno udana, da ima djecu, da živi lijepim životom, a on je i dalje vodio stari život. Svaku večer imao bi drugu djevojku dok bi mu u san dolazila ona koju nikada nije prebolio.  Bio je previše ponosan da bi joj priznao da je cijeli njegov život, bio je previše ponosan da bi dopustio da ga jedna žena promijeni.  i taj ponos koštao ga je sreće. Koštao ga je ljubavi.