PREKRŠENO OBEĆANJE

U sumorno jesensko predvečer stajala je pokraj potoka I zamišljeno gledala kako po njemu plovi jedan mali dječji brodić…kad bi barem bio stvaran…da ju barem može odvesti tamo gdje joj srce očajnički želi.

No znala je da je za to sada prekasno. Davno je prekršila obećanje koje dala je…prvo i jedno koje prekršila je. Zaklela se da nikada više neće davati nikome obećanja. Ne nakon izdaje koju počinila je.

Osjećala se baš poput ovog godišnjeg doba. Izvana prelijepa, a iznutra umorna, sumorna, tužna…kao što debla ostaju prazna, baš kao što debla ostaju ogoljena I pusta tako I  njezino srce propada. Kao što će za par dana grane debla prekriti mraz, tako je njezino srce već prekriveno ledom I mrazom.

Mrzila je samu sebe, mrzila je svoju taštinu, mrzila je sudbinu koja učinila ju je takvom kakva je sada. Mrzila je taj strah koji odvojio ju je od njega. Da je samo mogla prijeći preko njega, sve bi bilo sada drugačije. Ne bi sada stajala sama pokraj jezera I pitala se gdje je I što radi sada osoba koju voljela je,  osoba koja joj je bila jednom, baš kao I sada najvažnija u životu. Osoba koju povrijedila je na najgori mogući način. Srce je željelo znati odgovor a znala je da je prekasno. Daleko prekasno. Znala je da je zabranjeno tražiti ono što želi.

*****

Sjedila je za svojim šalterom kada prišao joj je. Visok, atletske građe, smeđokosi muškarac s braon smeđim očima koje su odavale samopouzdanje bez obzira što došao je tražiti visoki kredit, bez obzira što imao je samo pedeset posto šansi da mu bude odobren. Izgleda da je on bio itekako uvjeren u svoj projekt da ga ništa nije moglo pokolebati. Pa čak niti ona. Prelijepa bankarica s kojom je imao poslovni sastanak. I ako u bankarskoj uniformi I dalje je bila iznenađujuće privlačna. No on je tu došao samo s jednom namjerom, a ta namjera je bila da ostvari svoj projekt.  

Na prvu ju je privukao. Taj njegov šarm, to njegovo samopouzdanje kojim odisao je. No znala je da se mora ponašati profesionalno.  Bez obzira na skrivene misli koje imala je. Njegov projekt zahtijevao je više vremena nego je bilo uobičajeno, stoga je provodila puno više vremena s njime nego je smjela. Bez obzira na sve, on je bio njezini klijent. Koji bio je zabranjen, a ona ga je očajnički željela. Niti sama ne zna kako je u tako kratkom roku uspio osvojiti sva njezina osjetila. Nju cijelu. No nekako mu je pošlo za rukom. No on ju, kako se čini, u početku nije primjećivao. Ili se bar pravio da ne primjećuje. Tko još ne bi primijetio ženu porculanske kože, plave kose I plavo nebeskih očiju. Izgledala je poput lutke iz izloga. Bez obzira na njezinu dosadnu uniformu. Ona je već odavno naviknula da muškarci padaju na koljena kada ju vide, da doslovno puze pred njom kako bi ju izveli na sastanak, pa čak I klijenti banke. No ne I on. Često je navraćao, kako je on sve više navraćao zbog kredita kojeg želio je, tako je ona se sve više I više trudila biti ljepša, ako je to ikako bilo moguće. Danima kada je imao zakazan sastanak, satima je stajala ispred ogledala želeći izgledati što privlačnije. Ubijalo ju je to što se prema njoj ponašao kao prema svim ostalima. Nije se ni na trenutak nabacivao, nije joj dijelio komplimente šakom I kapom, kao svi ostali , I ako je znala da je to samo poslovni sastanak, I ako je znala da je ne smije tražiti što traži, mrzila ga je zbog njegove ravnodušnosti prema njezinoj ljepoti.

A željela ga je. Više od ičega ikada. Možda je tada iz nje izbijao prkos, inat, osveta da mu dokaže da ga može srušiti kad želi I to je učinila. Namjerno. No to je bio tek početak onoga što imali su. Jer kako ga je onda srušila I uništila mu sve nade, tako ga je još jednom srušila. Ovoga puta bolnije nego ikada. Tog puta, sada tek shvaća, srušila je I sebe. zauvijek.

Nakon sati provedenih zajedno, nakon svih mogućih scenarija, nakon hrpe papirologije ona je na njegov zahtjev za kredit prkosno otisnula: odbija se. Dobro je znala da je mogao proći, dobro je znala da je imao šanse da ga dobije I ostvari svoj dugogodišnji san kako bi otvorio firmu namještaja. No njegov problem bila je ona. Ništa drugo nego što se zamjerio prelijepoj bankarici koja ga je željela a on ju je ignorirao. Jer nije imao trenutno vremena za takve igrice. Samo tada nije znala ono što će uslijediti poslije. Nije znala da mu je zapela za oko čim ju je ugledao, ali znao je od početka da ona nije za njega. Kao što se I dogodilo. Ona je za njega nedostižna I uvijek će ostati.

Sve što mu je rekla bilo je: žao mi je. No nije tako mislila. Nikada do sada nije miješala posao I privatan život, no Mihael je bio bomba koja sve uništila je.  Znala je, ako pređe u drugu banku, više nije njezin klijent I onda će svoju igru odigrati do kraja. Pokazat će mu tko je ona, pokazat će mu da je ona kraljica ljepote, da on je taj koji sve gubi jer ju je lagano ignorirao, no nije računala na to da će joj pomutiti razum.

Sa svojim papirima je bijesan izašao iz banke dok je ona sa skrivenim osmijehom promatrala tog čovjeka božanstvenog izgleda. Ako misli da nije dovoljno dobra za njega, onda se grdno vara.

****

Prolazili su dani, tjedni, lutala je gradom noću nadajući se da će ga negdje sresti. Još uvijek je bio u njezinim mislima, I više nego je bila voljna priznati.  No njega nije bilo. Mučila je samu sebe tim mislima. Mislila je da je to samo stvar ponosa, no izgleda da je ipak bilo nečega višeg u tome.

Prošli su mjeseci otkako ga nije srela. Prošla je I godina. Njezin život nastavio se normalnim tokom, no nekako je ipak znala pomislit na njega. Nije provodila noći sama, nije bila toliko luda ili opsjednuta osobom koju nije niti poznavala, ali svakoga koga bi vidjela na ulici ili u banci, da je Imalo sličan njemu, odmah bi pomislila na njega. Kako ga je samo tih dana mrzila.

Prelijepa Anabela bila je osoba koja pomno birala je svoje društvo. Okruživala se ljudima iz viših krugova do srednje zlate klase. Sve ispod za nju bio je otpad društva. Tašta, jer život ju je tako naučio, ljude ispod srednje kase nije niti pogledavala. Kada bi znala razmišljati o njemu, njega bi smještala u srednju klasu. I više nego dovoljno bogat da živi malo luksuzniji život, a premalo bogat da ostvari ono što je naumio. Jer ono što je on želio, koštalo je čitavo bogatstvo. Imala je dovoljan uvid u njegove financije da ga smjesti onamo gdje ga je smještala. Možda, kada bi joj se ponudi prilika, bila s njime samo za jednu noć I onda ga ostavila, ipak nije profil muškarca kojeg željela je za vezu. A opet, bio je previše zgodan da bi ga propustila, I da bi propustila priliku da mu se osveti jer je povrijedio njezin tvrdoglavi ponos.

I tako je prošla godina pa još jedna. Polagano je I prestala misliti na njega, a onda jedne večeri na dobrotvornoj zabavi koju organizirala je njezina banka I na koju su došli svi važniji ljudi Iz toga svijeta uvidjela ga je. Stajao je na drugoj strani prostorije s nekom plavušom pod rukom.  Kose plave poput njezine. Savršenog tijela, ali ne I boljeg od njezinog. Dobro je znala čime raspolaže I dobro je znala da joj nitko ne može konkurirati.

Pogledavao je po prostoriji punoj bogatih ljudi I napokon pronašao njezin pogled. Na tren se zaustavio a onda se okrenuo prema svojoj pratilji. Prepoznao ju je, ali očito nije bila važna njegove pažnje. Kako ju je samo razljutio.

Ona se ne predaje samo tako.  Uzela je čašu ponuđenog šampanjca I u snježno bijeloj haljini koja sezala je do poda s pomalo otkrivenim dekolteom a koja isticala je njezinu savršenu liniju samopouzdano je došetala do njega I nonšaltno ga pozdravila.

-Dobro večer, gospodine Mihael. Dugo se nismo vidjeli.-izrekla je najnježnijim glasom koji posjedovala je. Večeras je izgledala poput anđela.  Primijetio ju je čim je ušao u prostoriju ali ženu, kako god da je izgledala božanstveno, koja uništila mu je san, nije želio primijetiti. Posebno ne ovu ženu. Ne tu ženu koja neprestano vrzmala mu se po glavi otkako ju je prvi puta sreo. I to ne zbog toga što ga je odbila. Znao je u kojim se ona krugovima kreće I te krugove je izbjegavao na kilometre jer znao je što će se dogoditi. Ona će biti tornado koji uništiti će ga. Vatra koja progutat će ga. Potrebna je samo jedna mala iskra da zapali sve. A ta iskra izgleda bila je večeras.

-Čini mi se kao da je bilo jučer.-ravnodušno odgovoriše. Nije mu željela dati da pobijedi u ovoj igri. No nije stigla ništa reći već se okrenuo svojoj pratilji.

-Lena da vas upoznam. Ovo je gospođica Anabela, bankarica koja misli da je boginja pa može odlučivati o ljudskim sudbinama. Gospođice Anabela, ovo je Lana. Moja pratilja.-Lena je pružila ruku pa ju je Anabela nevoljko prihvatila.

-Drago mi je što smo se upoznale.  No što radite ovdje? Koliko znam, vi gospodine Mihael, niste naš klijent.-

-Zahvaljujući vama, nisam, I mogu vam samo reći hvala na tome. S bankaricom kao što ste vi, svijet bi odavno propao.-jedno je bilo ne primjećivati ju, no nešto sasvim drugo vrijeđati njezin posao. Bila je među najboljim mladim bankaricama, a on ju tu vrijeđa. Samo zato jer mu je odbila dati kredit.

-Vaše ideje nisu bile dobre. Vaša mogućnosti za uspjeh bila je ravna nuli.-bezobrazno rekoše.

-Doista? A kako to da sam u roku dvije godine baš ja, baš moja firma, na vrhuncu? Da smo mi najbolji u našem poslu? Zar niste čuli u susjednom gradu za firmu Haven dream? Da da, znam da je grad udaljen dosta kilometara ali ipak, svi u poslovnom svijetu znaju za nas. Zašto mislite da sam tu? -kao da ju je netko opalio po sred lica.  Znala je da postoji mogućnost za njegov uspjeh, no da će postati toliko uspješan, nikada nije mislila.

-Izgleda da ste brzo došli do neba. No zapamtite, onaj tko visoko leti nisko pada. –

-Isto tako.-uhvatio je svoju pratilju za ruku I Anabeli okrenuo leđa. Bez obzira na njezin jezik još uvijek ga je privlačila. Odbila mu je kredit jer joj je tako došlo. A on će ju srušit samo da joj se osveti. Igra koju igrali su oboje, a znali su da je opasna. I previše.

Znao je u kakvim se krugovima kreće, znao je kakvog muškarca želi. Sada je bio sve ono što onda nije. I da joj je onda dao priliku, znao je da će on biti taj koji izgubit će. No sada su se strane zamijenile. Sada će biti ona ta koja gubi. No niti jedno od njih nije računalo na to da dogodit će im se ljubav. Ljubav kakvu nikada do tada nisu osjetili.

Iduće večeri namjerno je zašao u klub u koji je ona zalazila. Sjedila je sa svojim prijateljicama za jednim stolom, on je sa svojim sjeo za drugi. Nasuprot njezinome. Okružio se svojim prijateljima tako da ga nije mogla vidjeti, no on je nju sasvim dobro zamijetio. Njezina plava svilenkasta ravna kosa sezala joj je sve do leđa, a osmijeh blještao na njoj. Onaj isti osmijeh koji poklanjala je njemu u banci kad znao je da mu se nabacuje. Da je sve drugačije, da ne zna tko je I što je, pomislio bi da je najljepša žena koju je ikad vidio. Na tren je zaboravio zašto je došao ovamo I samo promatrao tu prekrasnu pojavu. Čuo je njezin smijeh, bio je kao melodija za njegova uha, no ubrzo se sabrao I počeo provoditi svoju igru. Častio je njezin stol najskupljim pićima, znao je kakvo društvo ima oko sebe. Cure su pile I smijale se. hihotale I razgovarale. Već su bile pomalo pripite, a on je samo čekao trenutak koji znao je da će doći kad tad. Nakon pola večera čašćenja pićem djevojke su se ipak odvažile I prišle im. Njih je bilo pet kao I njih za stolom. Pet muškaraca koji su naravno pristali su na društvo prelijepih djevojaka jer sve djevojke su odreda bile ljepotice no niti jedna se nije mogla natjecati s njom. Stajala je zadnja u redu I čekala da se oni pomaknu kako bi njoj I njezinim prijateljicama napravili mjesta za stolom. Polagano su se razmicali I djevojke su sjedale za stol a onda se razmaknuo I posljednji I uvidjela ga kako sjedi za stolom I gleda pravo u nju. Znao je da je tu, skrivao se, a cijelu ju večer častio. Čekao je da vidi njezinu reakciju, a njoj…njoj su koljena podrhtavala. Zasigurno je pomalo pripita pa zato ne može stajati na nogama, no u dubini sebe je znala pravi razlog. Bio je privlačniji nego zadnji puta. Na zabavi je nosio odijelo koje stajalo mu je kao saliveno, no opuštena kombinacija, majica I traperice činili su ga još zgodnijim.  Zašto ju obara s nogu samo svojom pojavom? Mrzila ga je zbog toga. O kako ga je samo mrzila, a kako ga je samo željela. U njoj su se miješali osjećaji. Željela mu je vratiti to što ju nikada nije primjećivao, no  čini se da sada nije skidao pogleda s nje. Nije mogla razumjeti tu njegovu igru ili jednostavno nije željela. Naviknuta da se muškarci bacaju pred njom, dok sjedila je pored njega, na mjesto koje jedino ostalo je prazno, osjećala se je poput neprivlačne srednjoškolke koju zamijetio je najpopularniji dečko. Kako je samo bila blesava. Kad uvidjela ga je, željela je prosvjedovati da odu, no onda bi mu dala do znanja da je pobijedio u igri koju su ipak oboje igrali. Nije ga gledala, nije mu se obraćala izravno. Razgovarala je s njegovim prijateljima njega ignorirajući. Bilo je to neopisivo teško u takvoj blizini, neopisivo teško kad bi mu ruka, znala je namjerno, okrznula njezinu. No I on se pravio kao da ju ne primjećuje. No kakvu god igru da je smislio, bilo je teško pretvarati se da dodir njezine kože ne budi sva osjetila u njemu.

-Mogli bi u neki disko.-predložio je netko od njih. Slušala ih je napola. Samo je željela čuti njegov glas.

-Znate da nisam baš neki plesač.-nasmijao se. Od srca. Iskreno. Kakvim lijepim osmijehom. Uvidjela ga je ispod oka. Znala je da nije smjela jer bio je to osmijeh koji oborio ju je s nogu.

-Ni naša Bela nije baš neka vrhunska plesačica.-djevojka nasuprot nje pogledala ju je I nevino se nasmiješila no Anabela joj je poslala pogled upozorenja što je ona samo ignorirala.-Vas dvoje možete sjediti I piti u kutu dok se mi ostali zabavljamo.-zahihotala je.

-Bela? Izgleda da imaš prikladno ime.-začula je muškarca koji sjedio je do njezine prijateljice koja vodila je glavnu riječ. -Bela ljepotica.-

-Bela mi nije ime. I Belom me mogu zvati samo najbliži ljudi. A u ostalom, postoje ljudi koji bi pomislili da to zasigurno nije prikladno ime za mene.-otresito odgovoriše.

-Tko bi mogao pomisliti takvo što? Bez obzira na sve, sve do jedne ovdje  od vas bi s ponosom mogla nositi to ime. Vas pet ste oličenje nebeske ljepote.-

-No izgleda da ne vide svi tako dobro kao ti.-

-Možda neki gledaju čovjekovu dušu a ne izgled.-napokon ga je začula. No nije se usudila pogledati ga. Pred njim  se njezino samopouzdanje rušilo kao kula od karata. Samo jedan krivi njegov potez I ona je na dnu.

-Možda. No prvo što ljudi primijete to je čovjekov izgled. Ne karakter. Prvo što ih privuče to je vanjština. Posebno muškarce.-zatim mu se prkosno okrenula.-Možeš li poreći tvrdnju da sada stoji skupina neprivlačnih djevojaka nasuprot privlačnoj, možeš li poreći da ne bi najprije zamijetio druge djevojke? Bez obzira na njihov karakter?-gledala ga je izravno u oči. Uporno ga izazivala.

-Mogu.-bez imalo kolebanja joj odgovoriše. Toliko siguran u svoj stav da je ona bila ta koja se pokolebala.

-Ne vjerujem ti.-

-Nije na meni da li ćete mi vjerovati ili ne, gospođice Anabela, ali da vam pojasnim. Čak I tada uvidjet ćete razliku u karakteru. Skupina lijepih djevojaka, uvijek će se ponašati kao da se cijeli svijet vrti oko njih.  Zahtijevat će I ono nemoguće, prezret će svakog koga smatra da nije dostojan za njihovo društvo…bio to muškarac ili bila djevojka. Rugat će se osobama koje priroda nije podarila takvom ljepotom, dok druga skupina…druga skupina djevojaka je sramežljivija, njima će biti drago da ih netko primijeti. Neće frknuti nosom ako im nešto nije po volji. I ne misle da se svijet vrti oko njih pa da moraju dobiti sve što požele. I tu se jasno vidi karakter osoba.-drugi su ih već prestali slušati. Osjećajući napetost koja je između njih nisu se željeli miješati u to što god da je bilo.

-Znači dijeliš ljude na lijepe I ružne? I po tvojoj logici ružni ljudi su uvijek dobrice, dok su lijepi vragovi. Svaka čast na generaliziranju I racionalnome razmišljanju. Sve ružne žene su po tebi dobre ženice, dok su lijepe samo plitke lutkice?-o kako je samo kipjela od bijesa.

 -Ja sam samo dao odgovor na vaše pitanje.  Jer pitali ste me, gospođice Bela…-izgovorio je njezin nadimak s toliko prijezira da ga je mogla osjetiti u zraku.- mogu li poreći da li bi me prvo privukao izgled. -zastao je na tren a onda joj se približio dovoljno blizu da je mogla osjetiti toplinu njegova tijela I šapnuo: -A to, što si se  izgleda ti pronašla u jednoj od tih skupina, pa si bijesna na mene, doista nije moj problem.-čak bi I slijepac vidio koliko je ona lijepa I to što joj nije izrekao to priznanje pogodilo je  njezin ponos. Bila je tašta, znala je, no cijelog života su joj se bacali pred koljena pred njezinom ljepotom. I sada da ju on samo tako odbaci. Želio se je okrenuti no brzo ga je uhvatila za ruku koju stiskala je toliko jako ne želeći mu dati priliku da se istrgne I prodorno pogledala u oči.
-A u koju skupinu me ti smještaš?-tiho ga je upitala I u tome trenutku vidjela je bljesak u njegovim očima. Kratki bljesak koji bi prepoznala na kilometre. Bio je to bljesak požude. Što god sada rekao nikada neće moći poreći ono što je vidjela. Želio ju je.

-Zar je bitno?-I tada je osjetila kako mu glas popušta. Da se njegova ledena maska polagano topli. Osjetila je da ne stoji toliko čvrsto na tlu kao malo prije. Ona odavno nije čvrsto stajala na tlu, no spoznaja da I on bar nešto osjeća svidjela joj se.

-Bitno je. Ipak si nas cijelu večer častio pićem. Znamo što si rekao za lijepe žene, moje prijateljice su sve od reda prave ljepotice, a ti ljepotice smatraš plitkim lutkama. Takve ti ne želiš.-no samo je istrgnuo ruku iz njezinog stiska koji ipak bio je prelagan za nekog poput nje I vratio se društvu za stolom.

Nije ga mogla više gledati. Ako bi ga pogledala imala je osjećaj da bi se rasplakala. Rijetko kada je plakala zbog muškarca. Možda zato što je mogla imati koga je poželjela, bez obzira da li je netko bio slobodan ili zauzet, star ili mlad, pa ju je pogodilo to što ju nakon toliko vremena netko odbija, ili ju je možda pogodila činjenica što joj se svidio ali očito ona njemu nije. Uvidjela je požudu u njegovim očima, to nikada neće moći poreći, bila je svjesna svoje pojave, ali očito to nije bilo dovoljno da bude njezin.

-Cure, idem ja polagano. Vi se zabavite bez mene.-željela je zvučati veselo, no glas joj je podrhtavao.

-Kamo ćeš? Noć je tek počela.-

-Umorna sam. Znate da smo sinoć imali tu zabavu u banci a danas se nisam baš dobro naspavala pa sam sva nikakva. Uostalom, boli me I glava od tih svih silnih pića.-

-Trebaš prijevoz?-upitao je netko za stolom.

-Neka, ne treba. Lijepo se provedite u ostatku večeri.- ustala je I pružila ruku svakome muškarcu za stolom, pa je morala I njemu.-Laku noć.-gledala ga ja dok joj je ruka podrhtavala. Djevojke su je već davno pozdravile I ponovno se vratile svojim temama. Pružila je ruku koju sada on nije puštao. I prvi puta nakon toliko vremena osjetila je leptiriće u svome trbuhu. Samo je on bio pogrešan čovjek da se to dogodi.

-Sama ćeš lutati gradom u ovo doba noći?-pitao je otresitije nego je želio.

-Niti prvi niti zadnji puta.-

-Mislim da niti jedna žena ne bi smjela sama hodati ulicama noću.-

-Mislim da to nije tvoja briga.-željela je maknuti svoju ruku iz njegove, no bezuspješno.

-Kakav bih ja to bio muškarac kad bih dopustio jednoj mladoj djevojci da sama luta gradom u opasno doba?-tada je pustio njezinu ruku.-A uostalom ovdje su svi zauzeti svojim poslom.-svatko je sebi našao par tako da su njih dvoje ostali sami.

-Ja nisam kanta za otpade. Ako misliš ići sa mnom samo zato jer nemaš niti jednu djevojku na vidiku, ne idi.-

-Zar misliš da je to razlog zašto ću ići s tobom? Da želim, sada bih imao tisuću njih pored sebe. Stvar je u tome što sam odgojen da uvijek štitim dame. Bez obzira na njihov jezik, njihovu odjeću, njihov izgled. A u noći svaka dama koja sama šeta gradom treba nekakvu zaštitu od mogućih nasilnika.-samo je odmahnula glavom I pustila ga da radi ono što želi. Pustila ga da ju u tišini prati. Nije više imala snage I volje za njegovo izbjegavanje odgovora, nije imala više snage niti volje za njegovo ignoriranje.

-Zašto nemaš auto?-upitao je nakon duže tišine. -Koliko znam ti si jedna cijenjena bankarica, kako to da se onda voziš javnim prijevozom?-čula je kako ju je nazvao, no znala je da je to samo ironija. Još sinoć je vrijeđao njezino zanimanje.

-Zar bih se samo zato trebala voziti u nekom skupom autu? Javni prijevoz je sasvim uredu-

-Za djevojku poput tebe ne bih baš rekao da je uredu.-zastala je. On je nastavio dalje no uvidjevši da ga ne prati, stao je I on.

-A kakva je to djevojka poput mene?-ljutito ga upitaše.-Od sinoć mi stalno nešto predbacuješ. Stalno vrijeđaš. Nikada ne odgovaraš na moja pitanja. I što je najbolje od svega, misliš da me poznaješ. Ja nisam slijepa, dobro znam kako izgledam, I ti to dobro znaš, ali izgleda da si samo na osnovu izgleda zaključio kakvog sam karaktera. A vjeruj mi da se varaš.-

-Kako ti znaš kako te ja vidim?-otresito upitaše.

-Vidiš me kao I drugi.-

-Kakvom to? Ajde reci mi u koju skupinu misliš da sam te svrstao?-

-Na to ti ne moram odgovoriti. I ti I ja dobro znamo gdje.-

-Vidiš, točno sam te procijenio. Umišljena. Jer misliš da si najljepša. Jer misliš da će svatko pasti red tvojom ljepotom. Toliko tašta da si ljuta I bijesna jer ja ipak nisam popustio. Ne trčim oko tebe samo za jedan tvoj smiješak.-

-Znači ipak priznaješ da sam ti lijepa?-čula je svaku njegovu riječ. Čula je svaku njegovu uvredu, no nije joj bilo bitno.

-Zar sam ikada rekao da nisi?-prišla mu je bliže. Osjetila je kako se ukipio. Kao da se boji njezinog dodira. Kao da ga njezin dodir može uništiti.

-Nikada nisi niti rekao da jesam.-

-I sama si rekla da si svjesna svoga izgleda. Zašto da ti ja još to govorim?-

-Jer želim čuti to od tebe.-

-Zar je bitno? I da ti kažem, to ništa neće promijeniti. Ti ćeš I dalje biti ti, a ja ja.-

-Zašto si toliko ogorčen na mene? Jer sam te odbila? Jer sam ti srušila san?-uhvatila ga je oko zapešća I čvrsto držala.

-Anabela…-

-Zar nikada nisi razmišljao zašto sam napravila to? Kad sam ti odbila kredit, prešao si u drugu banku. –

-Zbog tvog postupka sam bio primoran to napraviti.-

-Ali više nisi bio naš klijent. Nisi više bio moj klijent.-podigla se na prste I šapnula mu.-Želiš li znati zašto sam te odbila? Zbog ovoga.-obujmila je njegov vrat svojim malim rukama I poljubila ga. Nakon toliko vremena dočekala je da napokon osjeti okus njegovih usana. Leptirići što probudili su se u baru, sada su još jače plesali u njezinom trbuhu.-Jer veza sa klijentom može biti izrazito opasna.-prigušeno mu rekoše kad odmakla se od njega. On je bio taj koji želio je voditi u ovoj igri, ali njezine riječi, njezine usne na njegovima rušile su polagano sve brane. Već tada je znao da ona nije za njega.  Ali te njezine lijepe nebeske oči vukle su ga u ponor.