PREKRŠENO OBEĆANJE: 2.dio

Uvidjela je u daljini kako maleni dječak od nekih tri godine trči pokraj parka kako bi pratio brodić koji plovi potokom, dok je za njime trčao neki muškarac. Očito njegov otac koji pazio je na njega. no bili su predaleko da bi ih vidjela kako izgledaju.Ona nikada, znala je, neće osjetiti što znači brinuti se za dijete. Nikada neće osjetiti roditeljsku ljubav. Jednom davno htjela je s njime sve, ali sve je srušila. Svojom krivicom. Prošlo je dosta vremena od kako ga je zadnji puta vidjela, no nikada ga zaboravila. Danas je stajala kraj potoka jer datum današnjeg dana bio je datum kada je njezina duša umrla. Pet godina kako je uništila njihove živote. Dobro je zapamtila taj datum, jer od tada ništa više nije bilo ništa isto. Živjela je život bez duše. Da ga traži, znala je, kasno je. Nikada joj neće oprostiti ono što učinila mu je. A kada bi promislila, nije bila niti sigurna da ne bi opet isto ponovila. Bez obzira na srce koje krvarilo je. Ona je bila to što je bila, jedna tašta osoba. Pokušala je to promijeniti, no nikada uspješno I upravo zbog te svoje taštine izgubila je najvažniju osobu u svome životu. Izgubila je svoju životnu ljubav.

Okrenula se ponovno prema potoku, leđima okrenutim prema dječaku I njegovom ocu. Nisu ju zanimali. Oni su bili sve ono što ona neće imati. Bili su obitelj. Danas joj nije potrebno da gleda neku sretnu obitelj.

-Ono tamo je naš brodić.-dječakov otac pokazao je prstom prema najudaljenijem mjestu na potoku. Bio je to poznati glas. Dobro joj poznati glas. Glas koji nikada ne bi zaboravila. I da živi tisuću godina pamtila bi glas koji šaptao joj je na uho. Glas koji umirivao ju je. Nije ga mogla zamijeniti, jer poznavala ga je I predobro, no nije se usudila okrenuti. Uvjeriti samu sebe da je istina ono što stoji iza nje. Da je istina da iza nje stoji on sa djetetom.  Ako bi se okrenula, znala je da bi se raspuknula. I ovako je već nema na ovome svijetu, no taj prizor bi ju dotukao.

-A gdje ide? Nekuda daleko?-dječak je kao I svako dijete bilo prepuno mašte.

-Daleko sine moj, daleko.-sjetno izgovoriše.-U zemlju gdje se ispunjavaju svi snovi.-dječak nije osjetio tugu u glasu svoga oca pa je nastavio.

-Hoće li I nas tamo odvesti?-

-Za tatu je sada kasno. No tebe zasigurno hoće jednog dana.-

-Povest ću I tebe sa sobom. Pa ćeš I ti onda biti sretan.-srdačno mu rekoše sin. Njegov otac mu se samo tužno osmjehnu.

-Dođi, idemo. Već je kasno.-uhvatio ga je oko struka I podigao na svoja ramena.

Suze samo što se nisu skotrljale s njezinog lijepog lica. Stajala je I pretvarala se da ih ne sluša, no čula je cijeli njihov razgovor, prepoznala je neku daleku tugu u njegovom glasu. Poznavala ga je bolje od ikoga. I da ga ne vidi godinama, uvijek bi mogla prepoznati njegove emocije.  No on je krenuo dalje. Stvorio sebi život. Bez nje. Znala je da nema pravo biti tužna, ljuta ili bijesna, svemu je tome ona kriva, ali nije mogla sakriti svoje osjećaje. Tugu koja preplavila ju je.

Nije ih čula, nije se okrenula da vidi da li su otišli, nije imala snage, pa je pričekala da nekoliko trenutaka kako bi napustila ovo mjesto. Mjesto njezine smrti.  Spuštenom glavom , kako bi zaustavila suze koje samo što nisu potekle, krenula je  svojom putem. Morala je proći pokraj mjesta na kojem su oni donedavno stajali I sve bi bilo uredu da se dječak nije zatrčao I slučajno ju lupio dok je bio poluokrenut prema njoj I nešto dovikivao svome ocu. No tada se zaletio u nju I nevino podignuo glavicu kako bi se uljudno ispričao. Možda je bio maleni, ali očito dobro odgojen.

-Oprostite.-nevino je rekao. Maleno dijete koje nikome ništa nije uradilo. Ipak je imala toliko srca I čučnula pa mu se nasmijala. S njegovog malenog lica gledale su je njegove oči.

-Stefane, rekao sam ti da ne trčiš tako.-u trku za sinom nije ju niti pogledao. Sada mu je on bio najvažnija osoba na svijetu.-Molim vas oprostite. Stvarno je nestašan.-srdačno rekoše. Tada se ustala I stala nasuprot njemu. U tom trenu mu je zastao dah. Lijepa kao I prvoga dana. Njezina ljepota još uvijek obara s nogu. Što da kažu jedno drugome nakon toliko vremena, nakon toliko tuge I boli?

-Moja narukvica je tu.-dijete kao dijete nije bilo svjesno što se događa oko njega. Svojim nevinim očima pogledao je Anabelu kao da traži pomoć od nje.

-Stefane, ostavi gospođu na miru!-Mihael je viknuo toliko bijesno da je izazvao suze kod svoga sina. Njegove emocije koje nije mogao odgonetnuti isplivale su na pogrešno mjesto. Na pogrešnu osobu. Njegov sin bio je jedini razlog zašto živi.  Uvidjevši što je učinio prišao je sinu nju niti gledajući.-Žao mi je. Dođi, naći ćemo ju ti I ja.-nježno mu obrisao suze I uhvatio ga za ruku.-Oprostite još jednom mome sinu.-hladno joj se obrati.  Njegova hladnoća uvijek je bila njegova maska za skrivanje osjećaja.

A onda se okrenuo I sa svojim sinom počeo tražiti njegovu narukvicu.

***

Nakon što ga je poljubila ispred bara I nakon što su proveli noć zajedno danima se nisu vidjeli.  Pogriješila je u vezi s njime. Mislila je da će biti dovoljna samo jedna noć I da će se njezina želja utišati, no tek se onda rasplamsala. Kada je otkrila njegov dodir onda je poželjela još više. Onda ga je poželjela za stalno. Igru koju je željela igrati polagano je padala u vodu. On je trebao biti samo jedna obična avantura no čini se, kada bi dopustila, da bi mogao postati puno više od toga.

Mihael nije želio misliti na nju. Nije želio misliti kako je njezin dodir nježan, kako u njezinoj blizini gubi glavu. On je zacrtao svoju igru, igru kojom će joj se osvetiti jer ga je ponizila, no izgleda da se je, baš kao I ona, prevario. Privlačila ga je I više nego je bilo dozvoljeno u igri bez milosti. Nakon te noći nije joj se javljao. Dobio je što je želio. Dobio je nju, sada je vrijeme da ju sruši do kraja.

Jedne večeri ponovno je navratio u bar gdje je sve započelo. Kao I one noći znao je da je tu. Ponovno sa svojim prijateljicama. Nije joj mogao poreći da je je bila najljepša u prostoriji, no njezina ljepota joj neće pomoći. Neće ju spasiti.

Sjedila je za šankom sa svojim prijateljicama. Uvidjela ga je kada je ušao. Ovoga put sam. Došetao je ravno do njih a zatim sjeo na mjesto do njih. Svojim prijateljicama, kojima nikada ništa nije prešutjela, njega je ipak prešutjela. Željela je da on bude njezina mala tajna.

On ih nije niti pozdravio. Ponašao se kao da ih nema. Ignorirao ju. Njezin pogled povremeno bi bježao prema njemu. Uvidjela je kako gleda prema nekoj djevojci. Kako joj šalje pića. Kako joj smiješi I namiguje. Još je neku večer to radio s njom. Još je neku večer ona bila na tome mjestu. Bio je prelijep, svatko je vidio to. Mogao je imati koju poželi I tako se ponašao. Kao jedan bezobrazan zavodnik.

Znao je da ga promatra pa se suptilno okrenuo prema njoj I namignuo joj, a zatim se ustao I pridružio djevojci kojoj je slao pića. Izazivao ju je. Gledao ju u oči a zavodio drugu ženu.

Ako tako želi igrat će njegovu igru. Prije je trebalo samo skupiti malo snage stoga je popila malo više I povukla djevojke pa su se našle na plesnom podiju gdje je on već bio u zagrljaju druge.  I ako nije baš bila vrhunski plesač djevojke su znale kada bi malo popila da bi se tada oslobodila I krenula na plesni podij.

Bijes je rastao u njoj dok ga je gledala kako se kreće u zagrljaju neke djevojke koja joj po ničemu nije mogla konkurirati. No čim su stupile na plesni podij muškarci su ih okružile. Oduvijek su bile najljepše gošće u ovome klubu. Plesala je sa jednim, najljepšim iz te skupine, no ne lijepim poput njega, smijala se I hihotala, čuo je sve, vidio kako njegove ruke dodiruju njezino tijelo. Ona se nije niti malo bunila. Štoviše vratila mu je istom mjerom. Pogledala ga je I prkosno mu se nasmijala. Započeo je igru s njom, igru u kojoj je ona pobjeđivala. Nije mogao gledati kako ju drugi dodiruje, ludio bi kada bi se prisjetio kako će muškarca s kojim pleše, dodirivati kao I njega neku večer. Još prvog dana kada ju je vidio pao je pred njom .Samo je to uspješno skrivao. No sada izgleda to polagano izbija na površinu.

-Oprosti.-tiho je rekao djevojci koju donedavno je zavodio. Ljutito se došetao do Anabele I uhvatio ju za ruku kako bi ju maknuo od njega.  nije željela popustiti.

-Anabela.-ljutito rekoše.

-Oprostite, zar se mi poznajemo?- kako je samo bio bijesan. Znao je da je on bio taj koji pokrenuo je tu igru, igru u kojoj je on bio taj koji izgubio je.

-Dobro smo se poznavali neku večer kada si bila sa mnom.-rijetko kada bi osramotio djevojku na takav način. Uvijek se držao diskrecije, ali ona mu je mutila razum. Muškarac koji ju je donedavno grlio sada se odmaknuo od nje. Znala je da misli da je laka. Zbog Mihaela. Zbog njega koji ju ignorira a sada ju sramoti.

-Što želiš? ! zar nemaš pametnijeg posla?! Gdje ti je djevojka s kojom si bio tu? Zar si I nju jadno zaveo pa odbacio?-čuo je prkos u njezinome glasu, no ipak je u njezinim lijepim očima uvidio nešto drugo. Bez riječi ju je povukao za ruku I izveo iz kluba.

-Pusti me.-

-Zašto?-prislonio se rukama na zid i tako ju zarobio kako ne bi mogla nikuda pobjeći.

-Jer želim da me pustiš-

-Sigurno?-približio joj se na centimetar od njezinog lica.-A što ako ne želim?-I napokon ju poljubio. Željela ga je odmaknuti od sebe no ipak je popustila. Njezini osjećaji su bili prejaki.

-Ja nisam zamjena za neku tamo djevojku koja te odbacila.-uspjela je nekako izreći između njegovih poljubaca.

-Zamjena?-nasmijao se kad odmaknuo se od nje I pogledao ju pravo u oči.-Tko je rekao da si ti zamjena? Ona je bila zamjena.-

-Za što?-

-Pravo pitanje je, za koga, Bela ljepotice.-ovoga puta nije osjetila prijezir u njegovom glasu kad nazvao ju je njezinim nadimkom. Već sada je  znao da je izgubio svoju igru. Od sada pa nadalje bit će samo njegova. Želio ju je srušiti, no izgleda da je ona ipak srušila njega. Da se njega pita, nikada ju ne bi pustio. Ali nije se pitalo samo njega.

Kako su bili samo sretni. Kako su bili samo zaljubljeni. Zavoljela ga je više nego je ikad ikoga voljela. Bio je sve ono što je željela. Sada je mogla zamisliti budućnost s njime. Mogla je zamisliti djecu s njime. Željela mu je biti supruga, željela je biti majka njegove djece. Kako ga je samo zavoljela.

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, polagano su prolazile I godine. Tri godine najveće ljubavi I sreće koje osjetila je. On je bio njezin princ. Ona je bila njegova princeza. Bili su nerazdvojni, sretni, veseli, zaljubljeni. Počeli su I zajednički život. I koliko god puta da joj je ponudio neka napusti posao, da on brinut će se za nju, nikad nije ostvarila njegovu želju. Koliko god da on bio uspješan I bogat, nikad od njega nije zahtijevala da ju financira, da joj kupuje nemoralno skupe poklone. Bilo joj je dovoljno što zna da  ima financijsku sigurnost. Jer u sebi nosila je strah koji imao je korijenje još u njezinome djetinjstvu. Razumio je njezin strah. Bila je jedno od petero djece svojih roditelja koji nisu bili u financijskoj mogućnosti da ih sve od školuju, da ih sve prehrane. Bila je najmlađa, dijete koje nije bilo planirano. Dijete za koje nije bilo ničega u toj obitelji, I tako je sa svega sedam godina bila udomljena kod svoje prve nove obitelji. Tužna jer ju je majka, njezina najveća svetinja, napustila, nije dugo izdržala kod drugih. Uvijek bi bježala, nadajući se da će se vratiti njoj. I tako je bila udomljena više puta. Nekako se uspjela izvući, no siromaštvo iz djetinjstva ostavilo je na njoj preduboki trag. Zaklela se sama sebi da nikada neće dopustiti da se nađe u takvoj situaciji. Zaklela se sama sebi da njezina djeca, jednoga dana, neće proživljavati što I ona. I ta taština, taj strah koji su ju oblikovali, uništili su njezinu sreću.

Uživala je u životu s njime, no nažalost, svemu jednom dođe kraj. Kako se je brzo visoko popeo, tako je Mihael još brže pao. Kriza koja pogodila je svijet, pogodila je I njega. Njegov salon namještaja ubrzo je bio pred zatvaranjem.  Kako je mrzila samu sebe, svoju taštinu, svoj glupi strah, ali ništa od toga nije mogla zaobići. Bez obzira na njezinu ljubav, bez obzira na njegovu ljubav, prekršila je obećanje koje dala mu je. Obećanje da bit će s njime bez obzira na to što se dogodi. Uvjeravao ju je da će sve biti u redu, bez obzira na dug u kojem se odjednom našao, no nije ga željela slušati. Strah da bit će poput svojih roditelja, ona očajna domaćica koja rađat će djecu čovjeku koji ne može da ih uzdržava, strah da postat će socijalno slučaj, da morat će ostaviti svoju djecu, koju bi imala, ako bi ostala s njime, bio je veći od njezine ljubavi. Bila je nerazumna, koliko joj je samo puta u bijesu rekao, no jednostavno nije mogla. Od njega nije željela niti trebala niti jedan skupocjeni poklon. Od njega je, kao od svoga budućeg muža, od oca svojeg djece, željela samo financijsku sigurnost. Koju joj on sada nije mogao pružiti. Pokušavala je, on se borio na sve strane kako bi se vratio na vrh, no niti je išlo njoj, niti njemu. Mrzio je sam sebe zbog svoje nesposobnosti. Ona je od njega kao od glave porodice, jer bez obzira što nisu bilu vjenčani, bili jedna sretna porodica, bar do sada, očekivala da će on biti taj koji osigurat će im sve što treba. To je bila njegova dužnost a on je pao pred njom. Njihove svađe postale su sve češće. Znao je da ga smatra nesposobnim I to ga je izluđivalo. Izluđivala ga je I pomisao što bi se moglo dogoditi, bez obzira na njegov trud. Trudio se da ne proživljava život svojih roditelja, za nju bi dao I srce, koliko ju je samo volio, no izgleda da ponekad samo ljubav nije dovoljna.

Jer očito za nju, samo ljubav nije bila dovoljna. Učinila je ono od čega je najviše strahovao. Napustila ga, a sa sobom odvela I njegovo srce zauvijek. Nije imala niti toliko obzira da mu kaže u lice da odlazi, već je poput kukavice, ostavila pismo s puno žaljenja, s puno isprika, pokupila svoje stvari I otišla. Napustila ga zauvijek. Kako je njihov stan samo bio prazan bez njezinog smijeha. Njihov stan postao mu je grob. Jednom je srušila njegov san, a sada…srušila je cijeli njegov život. Znao je negdje duboku u sebi, znao je, još kada ju je upoznao da on nije za nju. On nije osoba koja joj može pružiti ono što ona želi. Bez obzira što jednom bio je na vrhu. No njegov tron je bio klimav. Osobe kakvim se je ona okruživala imali su doživotnu sigurnost, onu sigurnost koju joj on nije mogao pružiti. Kod njega je uvijek postajao rizik da padne, kao što je I pao. No s tim padom urušio mu se cijeli život. Tim padom njegovo srce je zauvijek umrlo.  Prvih par tjedna bio je toliko bijesan na nju da ju nije niti želio potražiti, no što su dani prolazili, sve više mu je nedostajala. Jednu zimsku noć dok sklupčala se u njegovom zagrljaju I u suzama mu pričala svoje najveće strahove, dok mu je tužno prepričavala svoju priču šapnula mu je riječi koje su ga sada pokrenule.

-Nikad nemoj odustati od mene. -držala se za njega kao za slamku života. On je bio jedina obitelj koju imala je. On ju je pokretao. Prvih tjedana ju je mrzio…onda ju pokušao razumjeti. Stavio se u njezinu situaciju. Ako ona ne može ispuniti obećanje koje dala mu je, on će ispuniti obećanje koje on je njoj dao I neće odustati od nje. Razumio je njezin strah, no učinit će sve da joj nikada ništa neće nedostajati. Bude li trebalo, radit će I dvadeset četiri sata. No bezuspješno. Nije ju mogao pronaći.

Promijenila je broj mobitela, promijenila je grad, izbrisala profile sa svih društvenih mreža, odvojila se od svojih prijatelja. Nije željela da ju pronađe. Znala je da bi bila u iskušenju da mu se ponovno vrati. Bez obzira na njegove lijepe oči, bez obzira na njegov izgled. Bez obzira na ljubav koju osjećala je. Jer znala je više I no dobro, samo  od ljubavi se, nažalost, ne može živjeti.

Danima je radio kako bi povratio financijsku sigurnost, noćima je lutao gradom kako bi ju pronašao. Živio je život zombija, a nje, nje nije bilo nigdje. Nikada neće zaboraviti pakao u kojem je živio kad ga je napustila.  Vidio ju je u svakoj, na svakoj je vidio njezine oči, njezin osmijeh, u prostoriji punoj žena, čuo je njezin glas, glas kojega nije bilo. Život koji ostavila mu je od njega je stvorio bahatog bezobraznog muškarca koji uništavao je svakoga tko bi ga krivo pogledao, koji uništavao je žene kao što je ona uništila njega. Zaveo ih I bez riječi otišao zauvijek od njih. Bez okretanja. Bez imalo kajanja.  Nju nikada nije zaboravio. Nikada zaboravio kako ga je grlila, ljubila, kako se je privijala uz njega kao da u njegovom zagrljaju traži zaštitu od svijeta. Nikada nije zaboravio kako mu je bezdušno iščupala srce.

***

Nakon toliko vremena uvidjela je osmijeh na njegovom licu. Osmijeh pun ljubavi I nježnosti. Nekada davno se njoj tako osmjehivao. Osmijeh koji obarao ju je s nogu. Nakon toliko vremena bila je tu, pred njim, stajala poput statute, ne pomjerajući se dok gledala ga je kako se veseli sa svojim sinom. Možda ju nije prepoznao, pomislila je, no kada uvidio ju je, na tren je u njegovim očima vidjela bljesak, bljesak ljutnje I bijesa, možda je trajao tren, no vidjela ga je. Ipak ju je prepoznao, no odlučio je da nije vrijedna njegovog vremena. Poželjela je da je samo na tren  njezin Mihael, a ne neki daleki stranac. Poželjela mu je nešto reći, no da li je imala prava na to nakon svega. Znala je da bi se trebala maknuti…vrata te prošlosti trebaju ostati zatvorena.  No noge ju nisu slušale. Kako da se makne kada je nakon toliko vremena ponovno u njegovoj blizini?

Čučnula je I počela tražiti narukvicu njegovog sina.  To su mogli biti oni, pomislila je sa suzama u očima, dok je rukama čeprkala po travi, jedna mala sretna obitelj. Mogla  se je lako zamisliti kraj njega. Nakon njega niti ona nije provodila noći sama, no niti jedan nije bio on. Svi od reda bili su muškarci koji su joj mogli pružiti sve što je trebala, no niti jedan nije bio on. A njega je ostavila upravo zbog toga što on nije pružao ono što je ona očekivala. Ako ne može imati njega, tada je odlučila da neće imati nikoga. Kako da živi s ikime kada bi svakoga uspoređivala s njime, kada se niti jedan nije mogao mjeriti s njime? Da, znala je, njezin razum I njezino srce vodili su rat. No sada je prekasno za sve. Ako je do sada, I nakon toliko godina, imalo gajila nadu da će ga jednom pronaći I privući se u njegov zagrljaj, kada uvidjela ga je sa sinom, tada se je I ta mala nada raspala. Sada je daleko prekasno.

-Ovo tražiš?-podignula je narukvicu sa imenom njegovog sina, dok je sva drhtala. Mihael I Stefan su se okrenuli prema njoj I uvidjevši narukvicu koji držala je u rukama dječačić joj je dotrčao I iz dječje nevinosti zagrlio.

-Da. Hvala.-Bio je dijete neke tuđe žene. Ali bio je njegovo dijete. Bio je dio njega stoga ga je čvrsto zagrlila I zarila svoju glavu u njegovu kosicu. Kao da preko njega može osjetiti Mihaelov dodir.

Tog trena, ono malo srca, što mu je ostalo, zastalo je.  No ubrzo se pribrao I uzeo svoga sina iz njezinog zagrljaja. Kao da će mu njezin zagrljaj nauditi.

-Hvala vam na pomoći.-hladno rekoše.-Bez te narukvice ne ide nikuda.-

-Mihael…-napokon je njegovo ime, tiho preletjelo preko njezinih usana. Obožavao je kada bi začuo kako ga doziva.  Trebalo mu je dosta vremena da se pribere. Nakon što ju nikada nije pronašao, odustao je od potrage. Prekršio je obećanje koje dao joj je I odustao od nje. A sada je tu. Nakon toliko vremena.

-Što želiš?-bilo je dosta glume da ju ne poznaje. Odmahnula je glavom. Što da mu kaže sada. Uzeo je sina za ruku I krenuo.

-Žao mi je.-uspjela je izreći I kada okrenuo se u njegovim očima uvidjela je bijes koji vidjela je samo jednom. Bilo je to kada ju je, dok ga je čekala u klubu da dođe po nju, napao neki muškarac. Tada je izgledao kao da bi ga mogao ubiti. Bio je to jedini put da ga je vidjela toliko ljutog. Do danas. Sada je taj bijes bio samo za nju. Pogled koji ubija. Strah od njegove reakcije ušuljao se u njezino tijelo. Nikada joj nije naudio , no to je bio njezin Mihael. Ovog ne poznaje. Njezin Mihael ju nikada tako ne bi pogledao.

-Sada je kasno za isprike.-ona tužno spustiše glavu.

-Znam. Samo sad kada si tu…-nije odgovarao pa je morala nastaviti.-Samo sad kad si tu, bez obzira što je prekasno, ipak mislim da zaslužuješ ispriku.-okrenuo se prema sinu I nježno mu rekao da se ode igrati. A potom se ponovno okrenuo prema njoj I približio joj se. Još je uvijek drhtala u njegovoj blizini.

-Za što? Zato što si mi iščupala srce, zgazila ga I bacila? Za to? Ili za to što si jedna teška sponzoruša? Za koje do toga ti je žao?-njegove riječi povrijedile su je više nego je mislila da je moguće. Zar ju, nakon svega što su proživjeli, gleda kao neku laku djevojku koja leti samo za novcima? Od bijesa je njezina ruka poletjela prema njegovom licu no on ju je lako zaustavio. Njegov dodir bio je poput vatre. Od njega gorjelo je cijelo njezino tijelo. Još uvijek ga voli. Još uvijek ga želi.

-Doista? Zar nakon svega imaš takvo mišljenje o meni?-maknula je njegovu ruku sa svoje.

-Ostavila si me samo jer nisam imao novaca. Što bih trebao misliti?-njegov bijes se polagano stišavao.-Bio sam spreman sve ti pružiti, a ti si otišla čim se stvorila prepreka. A željela si život sa mnom. Prava žena ostaje uz svoga muža I kad je najteže. Baš kao I muž uz svoju ženu. A ti..-

-Znaš da nisam mogla.-posramljeno izgovoriše. Znala je da je u pravu.-Strah…-

-Ja sam bio spreman da odgrnem taj strah. Ti mi nisi vjerovala. Živjela si sa mnom, a nisi mi vjerovala. Živjela si sa mnom samo dok je bilo dobro. Što da onda pomislim o tebi? Napustila si me kada sam ostao bez novaca. A htio sam sve s tobom.-

-I ja. Željela sam sve. Sada vidim da je kasno. Ti imaš svoj život.-pogled joj je pobjegao prema njegovom sinu koji se veselo igrao.

-Ne, Bela…nemam. -kada začula je kako ju je nazvao umalo se nije srušila. Bilo je to previše za njezino srce.-Ti si ga uništila. Moj sin je jedino što me drži na životu. Uništila si mi srce, upropastila svaku priliku da budem sretan s ikojom drugom. Previše sam se opekao s tobom. Nikada niti jedna više neće da mi slomi srce.-zaboravio je kako je bilo lijepo I lako pričati s njom. Ona ne samo da mu je bila ljubavnica, žena, ona je bila njegova najbolja prijateljica. I to mu je oduzela kad ga je napustila.-Moj Stefan avantura je samo jedne noći. Niti jedna žena više neće biti u mome  srcu. Jer si ga ti uništila.-spoznaja da nema nikoga ni nakon toliko godina uveselila joj je srce. Još uvijek je njen, sebično pomisli. Nije ju zaboravio. Kao niti ona njega. I njezino srce I razum ponovno su počeli rat.

-Znam da je prekasno…-od nervoze je tapkala po mjestu na kojem je stajala.-No voljela bih ako bi bar pokušali biti prijatelji. Bio si moj najbolji prijatelj. Nedostaje mi moj najbolji prijatelj.-više nije mogla sakriti svoje suze. Oduvijek je bio slab na nju. Oduvijek slab kada bi ju vidio tužnu. Morao se suzdržati da ne pruži ruku I ne obriše suze koje uništavale su to prelijepo lice.

-Ne, Bela…možda je prošlo dugo vremena, ali I dalje ne mogu niti želim bit u tvojoj blizini a biti samo tvoj prijatelj.-

-Što onda?-

-Ako ću biti u tvojoj blizini onda želim da si moja.-iznenađeno je podigla glavu I pogledala u oči u kojima je I dalje vidjela požudu I želju za njom. A zatim je srušio sve njezine nade.-A moja više nikada nećeš biti pa stoga ne želim imati nikakav kontakt s tobom.-

-Zar si me možeš pružiti novu priliku? Znam da sam te povrijedila, ali nova prilika…polako.-približio se toliko da je mogla osjetiti njegov dah.

-Samo mi odgovori na jedno pitanje, Anabela, odgovori mi iskreno.-njezino tijelo se ukočilo. Strahovalo od pitanja. Strahovalo od onoga što će se dogoditi. Nije željela no kimnula je glavom.-Reci mi, da li bi sve ponovila isto? Reci, da si ponovno moja I da sam bez novca ne bi li otišla kao I prvoga puta?-pitanje od kojeg je strahovala postavljeno je. Pitanje na koje nije željela odgovoriti. -Reci.-malo glasnije joj je naredio no osjetila je kako I on sa strahom iščekuje njezin odgovor.

-Žao mi je.-rekoše I odmaknu se par koraka od njega.

-Što onda želiš od mene? Samo avanturu? Ne, Bela ljepotice, avanturu ti ne mogu pružiti. Ti si  uragan koji uništava moj život. Vidiš li ono tamo?-pokazao je prema svome sinu.-On je razlog zbog kojeg živim. On je moj život. On je moja najvažnija osoba u životu. Njemu ne mogu priuštiti da mu otac umire zbog ljubavi jedne žene. Moj sin zaslužuje najveću sreću ovoga svijeta a neće ju imati ako mu oca uništi jedna žena. Njegova sreća sada mi je najvažnija. -pogledala je dječaka kako se veselo igra. Kad bi samo znao koliko je sretan što ima oca koji ga obožava. Ona je dobro znala što znači imati nesretno djetinjstvo.  Bez obzira na ljubav koju su osjećali jedno prema drugome, dobro je znala da ih ta ljubav uništava. Ona nije mogla niti željela dopustiti da njihova ljubav uništi život jednom nevinom biću. Da njihova ljubav uništi njegovog sina. Voljela ga je više nego što je voljela svoj život. Voljela ga je više nego ikad ikoga. Voljela ga je toliko jako da ga odlučila pustiti. Radi njegove sreće I sreće njegovog sina žrtvovat će svoju sreću.

-Možda nekad u nekom drugom svijetu.-prišla mu je I dok su suze tekle njezinim licem poljubila ga. Posljednji puta u svome životu. Bez obzira koliko ju volio, pustio ju je neka ode. On je sada otac, mora misliti na dobrobit svoga djeteta. A kada bi ju pustio ponovno u svoj život, znao je da bi ga ponovno uništila.

-Možda.-okrenuo se, i zadnji put ju pogledao pogledom od kojeg je zadrhtala, pogledom ispunjenim ljubavi, kajanje m i žalosti te je uzeo svoga sina  I zauvijek nestao iz njezinog života.

KRAJ