NA RUBU LJUBAVI: drugi dio

Sljedećih dana nije ju vidio niti na jednom društvenom  događaju. Gdje god da bi se pojavio, bi bio u centru pozornosti, svi su se gurali da budu u njegovoj blizini, djevojke su ga doslovno zaskakale, povlačile za rukav kako bi im poklonio bar tren pozornosti, a njegove tamne oči tražile su samo nju.  Kako si je samo dopustio da mu jedna žena tako odvlači pozornost, da mu danonoćno šeta po mislima.

Za razliku od Eveline,  njezin ujak Tomas, njegov prijatelj bio je stalan gost svih društvenih događaja, ali njega nije mogao niti želio pitati za ljepoticu anđeoskog osmijeha. Ne smije jer mu je Tomas izrazito zabranio da se drži podalje od nje, a što je on učinio? Nije se mogao držati niti toga, već je natjerao suze na njezine lijepe oči. A nije ga želio pitati zbog sebe. Ne smije  nikome dopustiti da vidi kako mu ona postaje slaba točka.

A onda jednog dana dobio je pozivnicu. Pozivnicu za njezin rođendan. Njezin ujak odlučio je da je ona princeza I odlučio joj je organizirati bal iz bajke.

Očito nije znao što učinio je njegovoj princezi jer da je znao Tomasova vrata zauvijek bi bila zatvorena za njega.

No na dan njezine zabave on je već ima planove. Već je imao dogovor koji sklopio je s prelijepom djevojkom koju je bilo teže uhvatiti u njegovu zamku no ipak su njegove vještine nadvladale I nju.  Ista stvar, pomišljao je, je I sa Evelinom. Razum ga je uvjeravao u to, samo se ovoga puta nakon dužeg vremena njegovo srce probudilo i upozoravalo ga da su ovoga puta ono I razum u ratu.

A sada se je našao pred izborom: prelijepe djevojka koju već duže vremena želio je, I sada ju je napokon mogao Imati ili ona? Djevojka koja je tek došla, anđeo koji nije mu ostajao dužan, prelijepi anđeo koji uzavreo je njegovu krv.

***

Svoju crvenu kosu podigla je u punđu, dok su dva pramena puštena sa strane uokvirivala njezino prelijepo lice, a na vrhu njezine glave mala srebrna tijara. U balskoj haljini boje ljubičice , u najraskošnijoj haljini koju ikada je vidjela, ostavljala je muškarce bez daha. Srdačno se smijala svakome tko bi joj prišao. Bila je poput kraljevna. bila je svijetlo koje osvjetljavalo je ovu prostoriju a onda joj je prišao on sa buketom žutih ruža u jednoj I s drugim poklonom u drugoj ruci.

-Sretan  rođendan princezo.-nježno je izrekao na što ga je ona prijezirno pogledala.-Kada izgledaš poput najljepše princeze.-pokušavao je opravdati nadimak kojim ju je zvao a zatim ju je poljubio u obraz. Njezina koža bila je tako mekana, tako nježna, tako privlačna. Brzo se je odmaknuo jer pomisao da je samo par centimetara od njezinih lijepih usta uzavrela mu je mozak.

-Hvala gospodine.-hladno odgovoriše na što joj on pruži buket ruža I poklon.

-Ovo ne trebam. Ostavite to tamo negdje na stolu.-pokazala je prema poklonu koji pružao joj je. -Ali ovo ću uzeti.-iz njegovih ruku uzela je samo buket prelijepog cvijeća.-Hvala vam. Prelijepe su. Znači li to sada kada ste mi poklonili žute ruže da ćete sada biti moj prijatelj?-uvidio je sjaj u njezinim očima, sjaj koji ga je povlačio u ponor.

-Ruže žute boje imaju dvostruko značenje.-hladno odgovoriše na što je onaj sjaj iz njezinih očiju nestao.

-Nažalost, znam. No danas to više nije tako često pojava. Sada uglavnom simboliziraju prijateljstvo.-

-Moje je da znam što simboliziraju a tvoje da otkriješ.-bahato joj odgovoriše.

-Zašto biste bili ljubomorni?-

-Rekao sam ti, tvoje je da otkriješ.-vjerujući da se je pokajao zbog svojih riječi neku večer, razočarana njegovom bahatošću primorala se da se okrenu drugim gostima no u tom trenu uhvatio ju je oko struka I privukao sebi. Njegov dodir bijaše tako topao. Nije si smjela dopustiti da se topi u njegovim rukama.-Drugi poklon, princezo, nećeš otvoriti?-tiho ju je upitao bez imalo traga bahatosti kojim joj se nedavno obraćao. Pogled joj je odlutao do kutijice na stolu.

-Sada ne.-pokušala se je izvući iz njegovog opasnog zagrljaja. Želio ju je vječno držati u svojim rukama. Zauvijek ju grliti.  Kako mu je samo uspjela pomutiti razum u tako kratkom vremenu? Kako ga je u tako kratkom vremenu  uspjela izbaciti iz takta? Odjednom, iza sebe, je začuo dobro mu poznati glas.

-Evelina, ima li kakvih problema ovdje?-Tomas je upitao Evelinu ali kad je stao do nje poslao je ubilački pogled Leonu.

-Ne, ujače. Gospodin Leon mi je došao samo čestitati rođendan I donio poklone.-pokazala je na ruže u svojim rukama.

-Ruže?-zbunjeno ga upitaše.-Od kada ti daruješ djevojkama cvijeće?-Tomas se je s razlogom začudio jer je Leon rijetko kada poklanjao cvijeće djevojkama. Za njega, cvijeće je bio znak privrženosti. Jedina žena koja ga je istinska voljela bila je samo njegova majka, jedna od rijetkih koja je dobila cvijeće od njega.  Stoga je od malena cvijeće povezivao samo s ljubavlju.

-Čuda se događaju.-opušteno rekoše I ako nije bi opušten kako je izgledao. Bio je rastrgan između razuma I osjećaja što ga je izluđivao. Nije želio razmišljati o tome. Dobro je znao što taj osjećaj znači, samo mu nije želio dopustiti da izađe na površinu. Jednom davno ga je taj osjećaj dotjerao do same smrti. Ovoga puta to njegov razum nije želio dopustit no u srcu se ipak budila ljubav. Tomas ga je promatrao s izrazitim oprezom pa povukao u stranu.

-Leone, što se događa s tobom?-izravno ga upitaše zaboravljajući da ga Tomas poznaje bolje od ikoga. Bolje nego vlastiti otac.

-Ne razumijem o čemu pričaš.-nije mu želio dati to zadovoljstvo da otkrije kako se u njemu vodi borba.

-Poslao sam ti pozivnicu za rođendan jer si mi poput sina. A ona, ona mi je poput s kćeri.-s nježnošću izgovoriše. -I molim te, ne tjeraj me da biram između sina I kćeri.-osjetio je očaj u njegovom glasu.

-Tomase, ja doista ne…-no Tomas ga prekinuše

-Bio sam siguran da nećeš doći. Nisi li danas ipak imao spoj s onom malom o kojoj si mi tjednima govorio?-

-Jesam.-ponizno prizna. Kakav god bio prema drugima niti su ga tuđa mišljenja zanimala, Tomas je pak bio nešto drugo. Njegovo mišljenje bilo mu je sve.

-I nisi se pojavio, pretpostavljam, kada si došao tu? Vidiš o tome pričamo.-

-Tomase.-

-Otvoreno ćemo pričati. Godinama smo zajedno bili u pohodima  na djevojke, nismo li? -Leon se nasmijao prisjećajući se svih zajedničkih „lovova na žene“.-Da, bilo nam je zabavno.-rekoše kad uvidio je Leonov osmijeh.-Samo, vidiš ironija je u tome, što ja ne želim, da ono što smo mi uradili tim ženama, još netko uradi mojoj Evelini.-

-Još netko?-znatiželjno upitaše. Zar se je netko usudio slomiti srce tom lijepom anđelu pomišljao je dok je kipio od bijesa. A upravo joj je on to želio učiniti. Stoga nema prava da se u njemu budi želja da ubije onoga tko je naudio lijepoj Evelini.

Uvidjevši prijateljev znatiželjan pogled, Tomas je shvatio da je ipak rekao ono što se ne smije.

-Leone, lijepo sam ti rekao, makni se od nje. Samo želim oboje strane poštedjeti od neugodne situacije. Želim ju zaštititi od muškaraca kao što smo mi koji lome ženska srce bez da trepnu. Želim je zaštiti od tebe.-

-Zašto misliš da ju moraš zaštitit? -upitaše uplašeno strahujući da mu Evelina nije prenijela sve gadosti koje joj je on izrekao.

-Vidim kako ju gledaš. Promatraš svaki njezin pokret. Čekaš pravi trenutak da joj priđeš. Tu sam igru vidio previše puta. Pa sudjelovao sam s tobom u njima.

-Tomase, nemaš nikakvih razloga za brigu.-nasmije se nadajući da će smekšati svoga zaštitnika.  No bezuspješno.

-Nemam li? Pa oboje vrlo dobro znamo tko si I što si. Žene te ni najmanje ne zanimaju. Zapravo, zanimaju te sve dok ih ne uspiješ osvojiti a onda ih napuštaš bez okretanja. Spreman si na sve dok ne dobiješ ono što želiš, nije li tako…a onda…pogledaj samo iz primjera večeras. Nisi li ludio za onom curom tjednima, a što se onda dogodilo? Pojavila se nova djevojka. Nova lovina. Netko tko se prema tebi obraća kao da si ne bitan, netko totalno drugačiji od drugih, što je za tebe najbolje, naivna, nevina djevojka koja nema pojma o ovome svijetu. Kada si shvatio da si djevojku koju si lovio tjednima napokon pridobio, da je sada u tvojim šakama, da kad pukneš prstima, možeš ju imati, jer je napokon pokleknula pred tobom, našao si novu žrtvu.  Reci mi, kada bi ti Evelina dopustila da joj priđeš, ne bi li I mojoj Evelini uradio isto što I toj djevojci? Ne bi li ti dosadila dok ne bi našao neku novu žrtvu?-Leon mu nije mogao odgovoriti. Kako da mu odgovori na pitanje na koje niti sam ne zna odgovor. Njegova tišina samo je pokrijepila Tomasovo mišljenje.-Vidiš me možeš odgovoriti kad dobro znamo što bi se dogodilo. A ja sam ti Leone, rekao, kloni je se, za dobrobit svih nas,-Tomas se okrenu kako bi otišao, no tada su ga  Leonove riječi ukopale na mjestu.

-A što ako sam se zaljubio u nju?-tiho je upitao. Uplašeno. Kao da se boji riječi koje su izlazile iz  njegovih usta. Ne vjerujući niti da ih izgovara. Znao je da se to nije smjelo dogoditi. Da su mu zabranjene, da ne smije dopustiti svome srcu da prevlada razum jer te su riječi mogle biti ubojica njegovog prijateljstva s Tomasom. A to ne bi preživio. No pogled na lijepu Evelinu kako se veseli grijala mu je srce više nego je želio priznati. A tuđi dodir na njoj palio mu je kožu.

Tomas se polagano okrenuo prema njemu. Leon nije mogao prepoznati njegov pogled. Da li je to bio ubilački pomiješan s ponosom, ciničan, ljut, veseo ili tužan I očajan, ili možda čak sve u jednom, nije mogao otkriti.

-Zašto?-postavio mu samo jedno jednostavno pitanje.

-Što zašto?-na Leonovom licu više nije bilo traga bahatosti niti bezobrazluka. Bio je uplašen kao I Tomas. Zbunjen. Posramljen zbog riječi koje mu je rekao.

-Pitam zašto si se zaljubio u nju? Da li si se zaljubio u njezin izgled, njezinu dušu, zato što je dobra osoba, zato jer je pametna I vrijedna ili samo zato što ti ne daje ono što ti želiš? Ili  samo zato što te spušta na zemlju iz tvoje bahatosti?-

-Ne želim o tome razgovarati s tobom..-

-S kim ćeš onda? S njom sigurno nećeš jer joj više nećeš niti prići.-tiho je prijeteći izrekao.

-Bar si ti uvijek govorio da ovo nije život za mene. Neka nađem neku djevojku u koju ću se zaljubiti, uz koju ću se smiriti.-

-I još uvijek te podržavam u tome. Još uvijek ti to želim.-nije želio uništiti njihov odnos. Tomas je dobro znao da Leon u njemu vidi oca.-Samo, Leone, ne s njom. To…to jednostavno ne mogu dopustiti.-pokajnički izrekoše kao da traži njegov oprost.

-Zar mi ne vjeruješ niti trunku?-

-Vjerujem ti, samo…-

-Samo ne što se tiče nje. A što da je neka druga na njezinom mjestu? Zar mi onda ne bi čestitao? Podržao me u pokušaju da se moje srce napokon probudi? Nije li to licemjerno od tebe?-oh Tomas je itekako znao da je Leon u pravu, samo nije mogao dopustiti da se još jedna muškarac poigra s njegovom Evelinom.

-Ona…došla je ovamo kako bi se oporavila.-

-Oporavila od čega?-sa zanimanjem upitaše.

-Od muškaraca.-znao je da bi se Evelina naljutila kada bi saznala da on govori o njenoj prošlosti. No pretpostavljajući da je to jedini način da ju makne od nje, Tomas je Leonu ipak odlučio reći jedan dio njezine tajne.-Od muškarca koji ju je ponizio toliko da je bila ruglo cijelom gradu. Od muškarca koji tvrdio je da ju voli, kojemu je povjerovala I svoj život, dala mu svoje srce a on ju je uništio.  Nikada ju ne bih doveo ovamo da nije bilo potrebno. Uvijek sam ju nastojao zaštititi od takvih muškaraca no čini se da sam podbacio. Ne planiram ponovno počiniti istu grešku.-

-Ali izgleda tako sretno.-Tomas je uvidio kako Leonu oči sijaju dok je promatrao njegovu nećakinju. Ako mu nije povjerovao na riječi, sada ga je njegov sjaj u očima uvjerio da doista govori istinu. No razum koji je želio zaštititi I nju I njega bijaše jači od svega.

-Da.-okrenuo se  I pogledao svoju nećakinju.-Izgleda sretno. Doista. A znaš li koliko je truda svako jutro potrebno da se ne raspadne?  Ne treba joj još netko tko će ju uništiti do kraja. Njoj je sada potreban mir. Ako ti je stalo do nje, molim te, idi. Ne kvari joj mir za koji se očajnički bori. Oboje znamo da ti nisi sigurna luka koja je njoj sada potrebna, a još jedna izdaja, još jedno slomljeno srce za nju bi bio kraj života. Oprosti mi, Leone, ali to je najbolje  za vas oboje. -želio mu je proturječiti, želio mu je reći da ju on nikada ne bi povrijedio, da bi učinio sve da ju zauvijek gleda tako nasmijanu, no ono što bi rekao bila bi samo laž. On ju je vrijeđao od kada ju je prvi puta ugledao, povrijedio ju poklonom koji donio joj je. S malom kutijicom koju još, na sreću, nije otvorila.  Pogledao je Tomasa kojega nikada do sada nije vidio tako očajnoga. Bio je rastrgan između njegove I njezine sreće. Možda je bezosjećajan no u tom trenu dopustio je mu osjećaji se probude. Po prvi puta neće staviti sebe na prvo mjesto. Okrenut će se I ponosno odšetati s ove zabave, s poklonom poniženja koji donio joj  je, ponosno će odšetati no njegovo srce će poželjeti ostati. Neće mu to dopustiti.

-Što se je dogodilo?-upitaše hrapavim glasom.

-S njezinim dečkom? Žao mi je, Leone, to ti ja ne mogu reći. Trenutno ne, jer ona se previše toga srami. Možda jednog dana kad ode u novi život, možda ti otkrijem.-

-Zar odlazi?-tiho je upitao. Pomisao da ju nikada neće vidjeti bila je užasna. Možda ju nikada neće imati, ali opet s vremenom, možda se emocije slegnu, možda s godinama, ako ostane tu, možda se preko Tomasa I nekako sprijatelje. Kako bi bilo lijepo biti njezin prijatelj.

-Možda. Ako joj se svidi, možda I ostane.-

-Možda. Laku noć Tomase.-iznenada rekoše I krenuše prema stolu s poklonima kako bi pokupio svoj dar prije nego ga ona otvori. Kako bi otišao prije nego ga opazi, ako uopće obraća pažnju na njega, jer ako ga uhvati svojim lijepim pogledom I anđeoskim osmijehom njegova odluka da ju ostavi raspršit će se, znao je.

-Laku noć Leone.-tužno rekoše. Možda je prevladao razum no ipak volio je Leona kao svoga sina, a sada mu je uskratio sreću. Poznavao je Leona više nego itko. Cvijeće, sjaj u očima dok ju je gledao, odluka da ju ostavi, bili su osobine nesebične zaljubljene osobe. Po prvi puta ostajao je bez djevojke koja mu se svidjela. Kako bi ona pronašla svoju sreću. Bez obzira što on neće bio dio iste I ako je želio to. Da, Leon se je napokon, nakon dužeg vremena, zaljubio. Možda bi I trajalo, no on nije mogao dopustiti da Evelina živi od ljubavi koja bi možda trajala. Njoj je potrebna stalna, sigurna ljubav.

Leon je došao do stola I uzeo svoj poklon no dodir njezine ruke ju je zaustavio.

-Od kada se uzimaju pokloni od slavljenice?-veselo upitaše. Nije ju želio pogledati ni na tren.

-Vrijeme je da idem.- njegov glas bio je daleko od onog na što je ona naviknula. Daleko od bahatog, bezobraznog. Više kao glas kajanja.

-Zar tako rano?-upitala je sa nekom sjetom. Možda mu se učinilo, no kao da nije željela da ide. Bez obzira na sve.

-Imam nekih obaveza.-

-Pretpostavljam da su se te obaveze žene koje si uspio kupiti.-rijetko kada mu se obraćala bez poštovanja. Rijetko kada mu je govorila ti. A u njezinom glasu je osjetio ogorčenost. Trebalo mu je duže da se pribere no kada je podignuo glavu ponovno je vidjela onaj njegov hladan, proračunati pogled, čula je njegov glas pun bahatosti.

-Dobro pretpostavljaš. Sada pusti moj poklon pa da mogu ići.-

-Ja sam mislila da je to poklon za mene. Nije li? Nisi li mi ga dao kada si došao ovamo? Pitao me zašto ga neću otvoriti.-

-Izgleda da sam pomiješao poklone. Taj je za djevojku koja me očekuje večeras. Tvoje su ruže.-

-Tu piše moje ime.-zaboravio je da je ostavio ceduljicu na kojoj je napisao njezino ime.-Ili želiš reći da se I ona tako zove?-povukao je ruku da uzme poklon no ona je bila brža. Otvorila ga je a u kutijici se nalazila narukvica od bijelih dijamanata  sa plavim safirima…narukvica koja je bila gotovo bajna. Bilo je to nešto najljepše što je ikada vidjela. Vidio je sjaj u njenim očima, vidio je kako se divi dijamantima. Kada bi mu bilo dopušteno njoj bi kupio I milijun takvih dijamanata. No brzo se je pribrala.-Izgleda da ste se stvarno zabunili s poklonom. Moje su samo ruže.-željela mu je vratiti kutijicu no slučajno joj je ispala a ispod spužve na kojoj je narukvica stajala bila je ceduljica ispisana njegovim rukopisom. „Da li je ovo,  lutko, dovoljno  da budeš moja?“ Kako se je samo posramio sada svojih napisanih riječi. Želio je nestati, želio je…nije niti sam znao što je želio. Sam je želio da nikada nije saznala za to. Dok je dolazio ovamo još uvijek nije bio siguran u ono što osjeća prema njoj, no zahvaljujući Tomasu, na negativan način, saznao je istinu. Saznao je da je zaljubljen u nju. Da mu je bitna njezina sreća. Kada čuo je da ju je netko povrijedio želio ga je ubiti, a sada…sada joj on to radi. Nije želio, no bilo je prekasno sada za to.

Brzo je krenula spremiti narukvicu u kutiju, ne želeći ga niti pogledati I tada je osjetila kako ju je uhvatio oko zapešća. Nježno, kao da se boji da će se slomiti.

-Evelina…-po prvi puta izgovorio je njezino ime samo. Želio je da ga pogleda no ona nije dizala pogled. Tomasove riječi su mu odzvanjale u uhu: njoj je potreban mir, sigurna luka, još jedna izdaja značila bi kraj njezinog života. U tom trenu zamrzio je sam sebe što joj je ikada prišao. Uhvatio ju je I za drugu ruku.-Žao mi je.-izgovorio je jedva čujno a njegove riječi natjerale su ju da ga pogleda. Niti traga njegovoj samouvjerenosti, njegovom bahatom držanju. Kako je samo izgledao pokajnički, toliko da ga je željela zagrliti I utješiti. No nije učinila ništa od toga.

-Zbog čega?-tiho je upitala.

-Zbog svih riječi koje sam ti ikada rekao. Zbog toga što sam se prema tebi ponašao kao kreten. Zbog ovog poklona tu.-

-Ja sam mislila da samo ruže pripadaju meni.-

-Ne.-pustio je njezine ruke.-Ne radi to. Ovaj poklon je bio namijenjen tebi I to oboje dobro znamo.-

-Da, možda je bio. Ali ja ga ne želim.-

-Znam.-tiho odgovori.-Shvatio sam. Tebi su potrebni ljubav, poštovanje, razumijevanje. Bila si u pravu. Ja ipak nemam dovoljno da budeš moja. -uzeo je kutiju I pošao prema izlazu.-Oprosti mi još jednom za sve. –

-Leone.-začuo je kako ga doziva. Njegovo ime  iz njezinih usta bilo je poput najljepše, najbolnije melodije. Čuo je kako ga ponavlja, no niti jedanput se nije okrenuo.

***

Kako je jednom on nju tražio na svakoj zabavi, tako je sada ona njega tražila. Bila je povrijeđena od strane drugog muškarca, no nešto ju je vuklo prema Leonu. Vidjela ga je na svakoj na kojoj je prisustvovala, bio je zgodniji nego ikada, bio je bahatiji nego ikada, prema ženama se odnosio gore nego ikada, a opet imao je svaku koju je poželio. Svake večeri bio bi okružen ljepoticama sa naslovnih stranica časopisa. Željela mu je prići, željela je saznati zašto joj se tako pokajnički ispričao a zatim jednostavno nestao. Više joj  niti jednom nije prišao, niti je dozvolio da ona njemu priđe.

Kako je samo bilo teško izbjegavati ju, sada kada je otkrio da u biti želi zauvijek biti pored nje. A bila mu je zabranjena. Svake večeri bila je sve ljepša I ljepša, svake večeri muškarci su trčali oko nje…ispod oka je promatrao s kim je tu večer. Primijetio kako gleda prema njemu, kako ga zove pogledom.

A onda jedna noć promijenila je sve. Kako je Tomas imao nekih problema s hotelom, ponovno je bila sama. Najljepša djevojka na zabavi. Bila je centar muškarčevih svjetova, bila je trač na usnama žena.

Bio je u društvu nekih djevojka koje nisu znale da on poznaje lijepu Evelinu stoga su opušteno tiho pričale o njoj. O tome kako se je proširila vijest da je došla ovamo kako bi se maknula od staroga života. kako bi stvorila novi, ali ne može se od prošlosti pobjeći.  Čuo je kako govore o maloj naivnoj Evelini koja je povjerovala da ju dečko voli, a ona je njemu bila samo igra. Ona je njem bila samo oklada. Oklada nekog razmaženog bogataša kojemu bijaše toliko dosadno u životu da se je odlučio poigrati sa ljudskim životima. Odlučio poigrati s njom na tako gnjusan način. Kada dobio je što je htio, njezino srce na svome dlanu, bez imalo kajanja ju je ostavio I ponizio. Cijeli grad je znao za nju I njega. Otišao je čak toliko daleko da je svima govorio kako ju je uspio kupiti svojim poklonima kojima ju je obasipa a na kraju svega joj izrekao gadosti od kakvih se nije oporavila. Gadosti kakve joj je upravo on rekao ovog ljeta. Zar je moguće da joj je on radio isto što I bivši dečko? Ponio se prema njoj kao prema kakvom komadu namještaja. Muškarci su je večeras slijetali, očito čuvši priču, dolazili su joj  s raznim ponudama. Želio ih je sve sravniti sa zemljom. Ogledao se po prostoriji kako bi pronašao Tomasa da ju spasio od ovoga. No Tomasa ne bijaše nigdje. Čuo je njezin glas, isti onaj ton glasa, kako je odgovarala njemu kad ponudio joj je ono  što joj je nedavno nudio. Nije se predavala, nije im pokazivala svoje slabosti, nije im pokazivala da ju imalo vrijeđa što ju smatraju ženom koja se kupuje, no opet je mogao osjetiti kako joj glas drhti dok se bori sa zvijerima oko sebe. Nije joj želio prići…kako joj samo nije želio prići. Uvidio je kako se želi izvući od društva koju je opsjeda, vidio je kako se pokreće da se makne, a kada je vidio  kako ju je neki muškarac, nimalo nježno, stisnuo oko zapešća, kako ju nije želio pustiti, sve drugo je palo u vodu. Prišao im je brzo u par koraka I povukao ju sebi. Muškarac koji ju je držao nije ju želio pustiti.

-Kad završim s njom, onda ju možeš dobiti.-zlobno se nasmiješi.

-Pusti ju ili ćeš požaliti dan kad si se rodio.-opasno tiho mu rekoše. Znali su svi dobro da Leonov bijes nije trebalo izazivati. Leonov bijes rušio je planine. A sada, sada je bio bijesan preko granice.  Muškarac ju je nevoljko pustio uz riječi da nije vrijedna nečega takvog a onda je osjetio Leonov udarac.

-Idemo.-uhvatio ju je za ruku pošla je s njime bez pitanja.

-Hvala.-ponizno rekoše kada su izašli dovoljno daleko da ih nitko ne vidi. Tada je pustila njegovu ruku I odmaknula se.  On se okrenuo od nje jer nije mogao vladati svojim osjećajima. Sada kad su daleko od svih, sada kada je nasamo s njom bilo je teško ne pomisliti kako bi ju bilo lijepo ljubiti.

-Čuo sam…-tiho rekoše. Kao da se boji da ju ne povrijedi.-Oprosti mi još jednom za moje ponašanje. Bio sam kreten. Nikada te nisam želio povrijediti. A povrijedio sam te kao I on.

-Da.-napokon je priznala ono što je skrivala od njega. -Povrijedio si me.-stala je ispred njega.-Ali ti si se makar ispričao. Priznaješ da ti je žao. I to je razlika između vas.-

-Evelina…-

-Čula sam o tebi. Znala sam tko si. Mislila sam, iskreno sam mislila, pošto si Tomasov štićenik, da bit ćeš moj prijatelj. –

-Prijatelj?-nasmijao se. ona se odmaknula par koraka unatrag ne znajući što da misli. Pogledao ju je tako uplašenu. Ne želi da se plaši njega. sada je sve ili ništa. Znao je da ne smije, ali morao je sve to napokon izreći.-Lutko moja, ja nisam nikada želio biti tvoj prijatelj. Ono što sam želio od kada sam te prvi puta vidio je, da si moja. Te večeri sam te želio samo za tu noć , a sada…-zašutio je.

-A sada?-tiho sa strepnjom upitaše.

-A sada te želim za cijeli život.-brzo joj se približio I napokon poljubio. Kad odmaknuo se od nje ostala je zatečena njegovom izjavom, njegovim strastvenim, ali nježnim poljupcem.

-Ja…bojim se.-uspjela je reći.

-Znam lutko.-uzeo je njezine ruke u svoje.-Bojim se I ja. Bojim se da te ne povrijedim opet. Bojim se ovoga što osjećam.

-Čuo si što se je dogodilo.-

-Jesam.-bijesno prizna. O kako je samo želio da mu je sada njezin bivši na dohvat ruke.-Shvaćam da mi ne možeš vjerovati. Pogotovo ne nakon svega što se je dogodilo…samo te molim, daj mi priliku, jednu da ti pokažem tko sam uistinu ja.-sjetila se ujakovih riječi kada joj je pričao o njemu. O jednom nesigurnom muškarcu kojem su slomili srce, koji se ponaša kao kreten, a u biti mu je potrebna samo ljubav. Ako ga je njezin ujak prisvojio sebi, ako mu je vjerovao, poštovao I volio poput sina, onda zasigurno nije tako loš.

Prišla mu je I poljubila ga u znak pristanka.

Leon je bio sve ono što nikada nije očekivala. Ispod njegove maske hladnog zavodnika krilo se je srce koje voljelo je do beskraja. Koji čuvao ju je I pazio kao da je nešto najdragocjenije na svijetu. Ponovno je bio onaj stari Leon. Ne bahati, bezobrazni, umišljeni hladni Leon. Bio je Leon koji volio je I koji bio je voljen. Voljen zbog njega samoga. Ne zbog njegovog izgleda, ne zbog njegovog novca, nego samo jer je Leon. Izliječio je njezino srce, kao što je lijepa Evelina anđeoskog osmijeha otopila njegovo ledeno srce. Čak je Tomas odobrio njihovu sreću koja nije imala kraja.
KRAJ