ZAŠTITINIK

ZAŠTITNIK

-Zašto se tako ponižavaš ?-crnokosa Kiara začula je nepoznati muškarčev glas iza sebe dok sjedila je sama u jednom od kafića u ogromnim toplicama gdje je došla na odmor I pila svoje omiljeno piće, capuccino od lješnjaka.  Bio je toliko slobodan da je izvukao stolac I bez pitanja sjeo nasuprot nje. Gledala ga je u čudu. Bio je itekako privlačan muškarac, jedan od onih koji nju nikada nisu zamjećivali.

-Ne znam o čemu je riječ.-

-Zar ne znaš?-njegov ton bio je toliko autoritativan da je ipak malo popustila.

-Možda…no svejedno to se tebe ne tiče.

-O tiče me se Itekako.-

-Zašto? Što te briga što radi jedna djevojka kojoj ne znaš niti ime? Ono što ja radim, to je moja stvar.-

-Izgleda da mi je dosadno ovdje pa sam odlučio da budem heroj pa da zaštitim jednu djevojku čije ime ne znam od muškaraca koji bi ju iskoristili. Koji bi iskoristili njezinu naivnost.-

-Što ti time dobivaš?-

-Nije važno.-rekao je sumorno. Kao da mu je život zadao toliku veliku bol da nije želio niti živjeti.

-Ovo  su velike terme, zašto ne nađeš neku djevojku pa da se zabaviš s njom? Ovdje bar ima zabave napretka.-

-Pronašao sam djevojku koja će mi kratiti vrijeme dok sam tu.-

-A tvoje društvo?-pokazala je glavom prema skupini muškaraca I žena koji su ga nestrpljivo čekali kraj šanka.

-Moje društvo će se već snaći nekako bez mene. Zar ne vidiš, svi su u parovima. Samo sam ja sam.-

-Stoga si odlučio iskoristiti mene kako ti ne bi bilo dosadno?-

-Ne…-izrekao je to toliko brzo, toliko ljuto da je Kiara osjećala kao da bi mogao razbiti sve što se nalazi pred njime.-Ne.-ponovio je normalo.-Rekao sam ti, ovog odmora, ja ću biti tvoj zaštitnik.-

***

Nije bila ljepotica kao njezine dvije prijateljice koje bile su s njom. One su bile ljepotice iz snova, ona tek jedna obična prosječna djevojka. Bile su visoke, vitke, društvene, zračile su samopouzdanjem koje privlačilo je poglede svih muškaraca. Ona je bila nešto manja, I ne debela, jednostavno nije imala savršeno tijelo kao njezine pratnje. Imala je prelijepu svilenkastu crnu dugačku kovrčavu kosu koja pokrivala je njezina  cijela leđa. I imala je osmijeh koji mogao bi otopiti I ledenjake.

Stajao je sam za šankom I promatrao ih. Promatrao kako su oko njih muškarci, kako njezine prijateljice vode glavnu riječ, kako su one u centru pozornosti. Promatrao kako gleda jednog od tih muškaraca oko njih, svidio joj je, znao je to, ipak je imao ponešto iskustva u ljubavnim igrama, no čini se da ju on nije zamjećivao. Ona se je trudila svim silama da joj se obrati, bio je toliko blizu da je mogao čuti njezin slatki glas, vidjeti njezin zvjezdani osmijeh, no čini se da je muškarcu koji ju je zanimao to sve prošlo neprimijećeno. On, znao je, ne želi nju. Nju trpi samo jer je jedna od njezinih prijateljica ona koju on želi. Ne jednu običnu djevojku. Takve nije primjećivao. Ona je za njega bila samo „priljepak“ njezinim savršenim prijateljicama. Mihael je dobro znao da ona nikada neće imati ništa zbog njih. Možda su joj bile drage prijateljice no sve do jedan muškarac, pa čak I oni manje privlačni, prije će pogledati njih nego nju. Zauvijek će ostati po strani. Zauvijek u ćošku. Zauvijek sijena svojih prelijepih prijateljica. Baš kao što se dogodilo I sada. Vidio je kako sa očitim zanimanjem promatra muškarca koji ju ignorira, kako se očajnički trudi pridobiti bar dio njegove pažnje, no sve je to bilo bezuspješno jer on je ipak otišao s njezinim bešćutnim prijateljicama.

-A I mogla bi mi reći svoje ime, sada kada si moja štićenica.-

-Ja to nikada nisam tražila., stoga nema potrebe za time.-njegovo društvo ga je nestrpljivo zvalo da im se vrati pa se je ispričao I otišao njima. Uvijek ostavljena, sumorno je pomišljala. Uvijek u drugom planu.  Možda je bila otresita prema njemu, no godila joj je pomisao da ju je netko tako privlačan primijetio. Što joj se obratio. Dok je bila sama. A sada, sada opet ostavljena. Ustala se I kako bi pošla kad je odjednom osjetila nečiju ruku na svome ramenu.  Toplina te ruke bila je tako umirujuća,

-Gdje si krenula?-čula je strančev glas. Na tren joj se pojavio osmijeh na licu. Ponovno se je vratio. No nije si smjela dopuštati niti malu nadu. Jako dobro je znala da ako ikada upozna, ikada vidi, njezino  društvo, da odbacit će ju kao I svatko do sada.

-Idem malo prošetati.-

-Sama?-

-A nego s kim?-

-Sa mnom,-veselo rekoše.

-Ne, hvala, ne treba mi ničije društvo. -stao je ispred nje I uzeo njezino lice u svoje dlanove.

-Bojiš se, zar ne?-Kiara je stavila svoje ruke preko njegovih kako bi ih maknula. Osjetivši njezin dodir brzo se je odmaknuo , kao da ga je on opekao.  Ona ga je pogledala sa žaljenjem krivo protumačivši njegov potez. Protumačivši kao da mu se ona gadi, vidio je u to u njezinim očima boje mora.

-Moram ići.-promuklo rekoše. Čemu se je nadala, pitala je sama sebe. pa on, on je jedan od onih koji nju nikada ne primjećuju. Zar je moglo biti ikako drugačije nego što se je dogodilo sada. Pustio ju je da ode. Nije mogao vladati sam sobom kad osjetio je njezin meki dodir na svojim rukama. Nije se odmaknuo jer ju nije želio, odmaknuo se, jer ju je u tom trenu poželio I previše. Možda ona ne shvaća, možda su njezine prijateljice ljepotice, no ona je jedna malena slatka pojava.

Dugog dana vidio ju je na kako se sa svojim društvom kupa u bazenu. Kao I što je mogao pretpostaviti, bile su okružene muškarcima. No znao je da misli da nisu tu zbog nje. Znala je surovu istinu, ona je u društvu tih muškaraca samo jer su joj one prijateljice. Jučer mu se dogodilo nešto što nije smjelo, no sada je bio hlade glave. Iz nekih svojih osobnih razloga, što joj nikada neće otkriti, ispunit će ono što joj je jučer obećao. Bit će njezin zaštitnik. Naučit će ju da se ne ponižava na takve načine kako bi našla nekoga tko će ju voljeti, nekoga kome će biti samo ona dovoljna. Naučit će ju da voli sebe. Da se poštuje.

Prišao joj je s leđa dok je je bila naslonjena na rub bazena. Sama.

-Mislim da je krajnje vrijeme da mi kažeš svoje ime.-nasmijao se dok se Kiara nije mogla snaći. Zašto se je opet pojavio? -Baš lijepo uživaš, a mene ne bi pozvala.-nije se željela okrenuti, nije željela saznati da priča s njom a gleda njih. Kao što se je uvijek događalo.-Oprosti za ono jučer.-prije nego je došao morao se je pribrati I sada ju je mogao dodirnuti stoga ju je uhvatio oko ramena natjerujući ju da se okrene prema njemu. Kako ga je samo tužno pogledala. Tako tužno da mu se lomilo srce. Upravo zbog njezine tuge odluka da ju nauči da se više poštuje postala je još veća.

-Zbog čega?-možda se je pravila jaka I snažna, već je bila navikla da joj se takve stvari događaju, no on je znao što se krije ispod te snažne maske.

-Zbog mog postupka.-

-Nije vrijedno spomena.-govorila je bez emocija, pokušala, no glas joj je ipak podrhtavao.

-Rekao sam ti još jučer, nemoj si dozvoljavati to.-

-A zašto je tebi toliko stalo do toga što ću ja sebi dozvoliti a što ne? Ne znam niti tvoje ime. Niti kao ti moje.-

-To je tvoja greška. Kod upoznavanja se prvo kaže ime.-

-Ti si meni prvi prišao.-sve vrijeme, vidjela je, niti jednom nije napravio ono od čega je strahovala. Niti jednom pogledao prema njezinim prijateljicama. Bilo je čudno imati nečiju punu pozornost. Posebno od muškarca kakav je on.

-Da.-kako se je samo nasmijao božanstveno. Kako ga je samo poželjela poljubiti ali suzdržala se od toga.-Istina. Ja sam Mihael.-pružio joj je ruku.

-Drago mi. Ja sam Kiara.-

-Eto sad kad smo to obavili sad se službenom proglašavam tvojim osobnim pratiocem na ovome odmoru.-

-I dalje mi nisi odgovorio, zašto želiš to?-

-Zato što niti jedna žena ne smije sebi dozvoliti to što si ti radiš.-ozbiljno rekoše a Kiara je u njegovim riječima osjetila neku bol. Neku daleku bol.

-I ti ćeš sada potratiti svoje vrijeme na neku tamo daleku strankinju koja nije vrijedna tvoga vremena?-

-Tko kaže da nije?-srdito upitaše.

-Mihael, oboje dobro znamo pravu istinu.-

-Znam što misliš. Znam što želiš. No da ti nešto kažem. Ovo radim ne samo zbog tebe, ovo radim zbog sebe. Postoji nešto što ne znaš I ne mogu ti reći, no sebi sam dao obećanje koje ću održati. Svaka djevojka zaslužuje da bude voljena, da bude nekome prioritet, ne tek sporedna stvar, a ja sam sebi zadao zadatak I to planiram ispuniti, da ako naiđem ikada na djevojku poput tebe, dat ću sve od sebe kako bi ti shvatila svoju vrijednost.-nije bila sigurna, no činilo se kao da suze svjetlucaju u tim očima posebne boje.  Njegove sive oči bile su tako neobične, tako privlačne. Znala je da postoje, no vidjeti ih tako izbliza bilo je nešto neobično. One su imale neku neobičnu moć koja ju je privlačila -Stoga se ne moraš brinuti da ćeš imati manjak moje pažnje, bit ću tvoj prijatelj. Samo tvoj.-naglasio je to posebno, a ona se osjećala sebično sretno. Stavio joj je do znanja da neće biti ništa između njih, lagala bi kada ne bi rekla da ju to nije malo povrijedilo, ali dao joj je I do znanja da ju neće zamijeniti s njima. Svoje prijateljstvo nudi samo njoj. Možda nije točno ono što je željela, ali opet jedna zgodan muškarac posvetiti će njoj pažnju. Samo zbog nje. I makar samo kao prijatelj, no I samo s time, u sebi je osjećala neku sebičnu pobjedu a u glavi čula neki zloban smijeh kako se smije djevojkama u bazenu. Znala je dobro, jako je dobro znala što će biti kada otkriju da ima novog, I to itekako privlačnog prijatelja što će se dogoditi, no nekako, I ako nije poznavala Mihaela, nekako mu je u dubini duše vjerovala. Vjerovala da ju neće povrijediti na taj način.

-A što s tvojim društvom?-

-Ako želiš možeš ih upoznati. Mogu I tebi postati prijatelji.-

-Ne vjerujem baš.-

-Kiara, prva lekcija je da ne budeš tako nesigurna u sebe, a druga je da moraš naučiti živjeti bez sjene svojih prijateljica.-

-Sestara-odgovoriše.

-To su ti sestre?-upitao je sa čuđenjem, a znala je I zašto. One su bile ljepotice, ona ružno pače. Uvijek se tako I osjećala.

-Da.  Izgleda da sam ja pokupila neke daljnje gene pa nisam tako lijepa kao I one.-

-Možda ti se tako čini, no Kiara, zar se nisi pogledala? Ti si jedna pre slatka osoba.-kako ga je samo optužujući pogledala. Kao da joj se ruga. A on, on je sam sebi obećao da će biti hladne glave, ali se je previše zanio. Dugi neugodan trenutak prekinula je jedna od njezinih sestara.

-O vidi kako se Kiara ima lijepo društvo a ne bi se pohvalila.-koketno mu se nasmije.  Možda je uspijevao kod nekog drugog, možda bi nekad davno uspio I kod njega, no više on nije stari Mihael.-Klara, drago mi je.-pružila mu je ruku na što ju je on nevoljko prihvatio. Kiara se pomaknula u stranu kako bi svojoj, nije znao, da li je mlađoj ili staroj sestri, omogućila da se druži s Mihaelom, očito smatrajući da će mu ona odvući pozornost koju obećao je Kiari. Pojavila se je I druga sestra Ana. Saznao je da je Kiara najmlađa od njih, one su govorile, tražile njegovu pozornost, a on je promatrao samo nju.

-Stvarno mi je žao, ali nemam vremena.-odgovorio je kao odgovor na Klarini I Anin poziv na piće.-Kiara I ja već imamo nešto u planu.-Kiara ga začuđeno pogledaše.-Pa zar se nismo upravo sada dogovarali? Mislim nisam čuo da si pristala, ali svejedno.-namignu joj.

-Ima li mjesta I za nas?-

-Pa Klara, u plesnoj dvorani ima mjesta za svakoga. Samo si trebaš pronaći plesnog partnera.-

-A Kiara je tvoj plesni partner? Pa ona ima dvije lijeve noge.-Ana se podrugljivo nasmije.

-Pa upravo zato idemo da ju naučim.-

-Nema li tamo neki profesor plesa s kojim može naučiti?-

-Vjerujem da ima. Ali Kiara je večeras moja.-došavši do nje pomogao joj je, primivši oko struka, da izađe iz bazena. Od njegovog dodira  podrhtavalo joj je cijelo tijelo. Kad pomogao joj je da izađe  stali su jedna nasuprot drugome. Bila je tek par centimetara udaljena od njegovih poželjnih usana, kako je samo željela da ju poljubi no samo prije par trenutaka jasno joj je dao do znanja da se to neće dogoditi. Bit će mu prijateljica ovog odmora, smijati se s njime, zbijati šale, opušteno provoditi vrijeme s njime, a u sebi ubijati želju da bude njen. Bar samo kao avantura jedne noći. Možda, zamislila se, I nasmiješila tako slatko da se je morao suzdržati od toga da ju ne poljubi, zamislila je, možda zadnju noć bude njezin. Da, do tada će biti njegova prijateljica, a onda noć prije odlaska, pokušat će ono što želi od kako ga je prvi puta vidjela. Tako I tako, I ako ju odbije, barem će znati da je pokušala, bit će povrijeđena, no poslije ovoga nikada više ga neće vidjeti. A ako nekim čudom pristane…ponovno se osmjehnula tim nestašnim osmijehom koji prodirao je u njegovu dušu.

Nije bio niti svjestan da tih par trenutaka I dalje drži ruke oko njezinog struka. Bilo je dovoljno samo da ju malo povuče pa da spoji svoje usne sa njezinima, bio je u iskušenju, no prošlost, njegova prošlost, stala je između njih stoga ju pustiše.

-Spremi se pa ćemo se naći oko osam u onom kafiću gdje smo se prvi puta sreli.-okrenuo se I otišao. njezine sestre odmah su, u nevjerici, dotrčale do nje. Voljele su Kiaru, no ipak ne toliko koliko sebe. bile su itekako svjesne svoje ljepote, itekako svjesne njezinih nedostataka, bile su uvjerene da se muškarac poput Mihaela nikada ne bi zainteresirao za nju, pored njih.  Jedna drugoj su možda bile konkurencija, no ne I Kiara. Ona im nikada nije odvlačila pažnju muškaraca. I sada, sada kada je Mihael, muškarac božanske ljepote, odlučio njoj pokloniti svoje vrijeme, a njih ignorirati, bilo je to nešto što vrijeđalo je njihov ponos. No naravno da su smatrale da koristi Kiaru samo kako bi došao do njih, kao što je već bilo milijun slučajeva.

-O pa baš je zgodan.-Kiara je, još uvijek u svome svijetu, začula Anin glas.

-O itekako zgodan.-Klara je potvrdila.-Gdje si ga našla?-

-U biti on je našao mene. Jučer kad ste otišle prišao mi je u kafiću.-

-I? Da li se je raspitivao?-znala je da ju Ana pita da li se je raspitivao o njima. Jer prije nego je ostala sama, bila je u njihovom društvu. Morao je I njih dvije primijetiti. A tko ne bi primijetio ljepotice poput njih?

-Ne. -s skrivenim ponosom u glasu kaže.-

-Pa o čemu ste pričali onda?-

-Pa eto o svakodnevnim stvarima. –kako da im kaže da joj je došao s nekom ludom idejom da bit će njezin zaštitnik, da ju želi naučiti da cijeni svoje kvalitete? Sve to se činilo doista nevjerojatno, sumnjivo, no ona mu je, nije znala zašto, ipak vjerovala.

-Ideš s njime večeras na ples?-

-Mislim da ću ići.-nije željela zvučati veselo jer znala je što će se dogoditi. Voljela je svoje sestre, doista je, I ako ih je bilo izrazito teško voljeti, no znala je dobro kako su one tašte, umišljene osobe. Oh, kako je mrzila takve osobe kao one, dok gledala bi neki film, film koji sada događa se njoj. Ana I Klara nisu oduvijek bile takve ljepotice, dok bile su male, sve su bile podjednake, samo kako su rasle, tako su one preko noći postale ljepotice svjetskih razmjera, dok je ona ostala po strani.

-Idemo I Klara I ja.-itekako je bila svjesna da će se to dogoditi, a nije im mogla reći ne.-Gdje ćemo se naći? U plesnoj dvorani ili da idemo s tobom pa da svi zajedno idemo?-

-Kako želite.-očajno rekoše. Željela je, bar jednom u životu, željela je da ih nema pokraj nje. Nikada im ne bih naudila, voljela ih je, bez obzira na sve, no bar jednom bi voljela da nekuda ode sama. Sama bez njih. Da bar tjedan dana bude sama, da se ne mora boriti za ničiju pažnju. A one to nisu shvaćale. možda su I shvaćale, ponekad je znala sebe uhvatiti u razmišljanju kako joj to rade namjerno. Uvijek bi bar jedna od njih, nju pozvala da ide s njom, znajući da će tako ponekad lakše doći do onoga kojega žele. Baš kao što I sada misle učiniti. Mihael je poželio biti njezin prijatelj, no one su u tome vidjele samo svoju korist, vidjele ono što su željele a to je da se druži s njom samo kako bi došao do jedne od njih.

-Onda ćemo svi zajedno. I tako je rekao smo dobrodošle.-U plesnu dvoranu, željela im je reći, ne da se družite s nama, u plesnu dvoranu ste dobrodošle, no nije rekla ništa od toga nego se zaputila u sobu kako bi se spremila, poražavajućeg saznanja, da što god ona obuče, da se potrudi najviše što je moguće, one ako bi I vreću obukle na sebe, bile bi još uvijek ljepše od nje.

-A to je neki koncert tamo?-

-Da, Ana, koliko sam vidjela na plakatu, kako se ubrzo bliži Valentinovo, sada je sve u tome štihu.-

-Onda pretpostavljam da idemo na neke balade.-Klara razočarano primijetiše.

-Ako ti ne sviđa, zašto onda ideš?-pomalo ljutito ju upitaše Kiara. Nije željela, stvarno nije željela, no nekako su je polagano savladavali ružni osjećaji.

-Pa postoji nešto vrijedno te muke. Tko ne bi zbog njega trpio I muziku koju ne voli?-Kiara je željela pobjeći daleko od svega ovoga. Kad rekao joj je da će ići na ples, dok stajali su jedno nasuprot drugome, leptirići su plesali u njezinom cijelom tijelu, s veseljem je očekivala večerašnji koncert, a sada će ići na njega s nekim grčem u stomaku, sa slikom u glavi kako će one skakati oko njega, kako će se on smijati njihovim šalama, a nju zaboraviti. Kako će se ona truditi dobiti bar dio pažnje koje obećao joj je, no on ju neće primjećivati, kao I što se događalo milijun puta do sada. Bila je na pola da odustane, no ipak nije takva kukavica. Doći će I suočiti se sa svime tim.

Sjeo je za isti onaj stol kad joj je jučer prišao. Došao je prije dogovorenog vremena. imao je vremena da razmisli o tome što se je dogodilo protekla dva dana. Morao bi se maknuti od nje, znao je da mora, srce mu je divljalo pokraj nje, ne smije si dozvoliti još jednu takvu ogromnu pogrešku, no obećanje koje je dao morat će ispuniti. Učinit će sve da joj se ne približi toliko da ju povrijedi, samo ju želi naučiti da poštuje sebe, naučiti ju da ona nije manja vrijedna samo jer nije lijepa poput svojih sestara. Želio ju je naučiti da ako ju netko zavoli da da će mu ona bit dovoljna.  Nije želio da prođe kao ona. Žena iz prošlosti koja mu nikada nije izašla iz glave. Ona je njegova najveća bol, najveća sramota, najveća kazna. Ona je njegova propast. Ona je razlog zašto je pristupio Kiari. Nikada više neće dopustiti da se osobama poput nje dogodi ono što se dogodilo ženi iz njegove prošlosti. A Kiara ga je tako podsjećala na nju. bila je isto kao I ona ružno pače u društvu.  Tek sada uviđa svoje greške, koje ga još I sada bole. Zbog toga, zbog nje, obećao je sebi da će se promijeniti, da će biti bolji, obećao je sebi ako ikada bude ponovno pronašao djevojku kao što je bila ona, nikada, nikada joj neće dopustiti da se uništava, da se ponižava na takav način samo kako bi ju neki muškarac primijetio. Nikada neće dopustiti da se uništi kao ona.

Mislio je da će sve biti dobro kada prišao joj je. Da će biti hladnog srca, no čini se da je to ipak nemoguće. Možda ga je Kiara podsjećala na ženu iz njegove prošlosti, podsjećala ga je jedino na taj način, na taj način što radi sebi, ali bila je ipak drugačija. Bila je vesela, imao je osjećaj da bi s njom mogao pričati cijelu noć, izgledala je zabavno. Lijepo se je osjećao u njezinoj blizini. I to je ono što nije bilo u redu. Trebao je, kako je sam sebi obećao, biti samo njezin učitelj, mentor, zaštitnik. Podići njezino samopouzdanje, pomoći joj da uvidi da ne zaslužuje mrvice I onda nestati. A kada uvidio ju je kako ide prema njemu u jednostavnoj večernjoj haljini plave boje koja sezala je do poda a oko nje je lepršala njezina dugačka prekrasna crna kosa  I dok smijala mu se onim svojim nestašnim smiješkom koji izgledao je tako  sramežljivo njegova odluka se poljuljala. Bila je tako slatka, tako neodoljiva. A onda je uvidio I njih dvije i osjećaj nježnosti prema Kiari zamijenila je ljutnja prema njima. Nije mogao poreći da nisu bile lijepe. Klara, sa svojom dugom plavom kosom, blijedim tenom, na koji je očito pazila dobro I bila ponosna na njega, I u bijeloj večernjoj haljini izgledala je kao snježna princeza. A Ana…Ana je bila suprotnost od nje. Ona je imala crnu kosu, crnu poput Kiarine, jer Kiara je imala oboje od obje sestre, Aninu crnu kosu I Klarin blijedi ten, a Ana crne kose, tamnog tena u plavoj haljini izgledala kraljevsko. Ali ovo  nije bila njihova noć I one su to dobro znale a svejedno su se usudile pojaviti I to ne u plesnoj dvorani, nego baš na mjestu sastanka njih dvoje.

Ustao se I prišao Kiari.

-Dobro večer. Dobro večer I vama.-okrenu se prema njezinim sestrama, no bez osmijeha s kojim je njoj prišao.-Vidim ipak ste se odlučile pridružiti našoj večerašnjoj zabavi. No nisam mislio da ćete biti naša pratnja.-svojim ponašanjem pokazao Im je da, što se tiče njega, nisu dobrodošle. Da su mu smetnja.

-Što je više ljudi, društvo je veselije.-Klara mu se koketno nasmije, no nije ga zanimao njezin osmijeh nego se okrenu prema Kiari I uzme ju za ruku te pođu prema dvorani.

Bila je veljača, bio je to mjesec ljubavi. Bio je to mjesec kad na svakoj strani iskakali su ljubavni sadržaji. Dvoranom su odzvanjale ljubavne balade, romantične, nježne pjesme. Dvorana je bila puna zaljubljenih parova. 

Svi četvero sjeli su zajedno za stol. Kao I obično, Ana I Klara vodile su glavnu riječ dok je Kiara šutjele. Mihael Ih, koliko god to želio, nije mogao ušutkati, nije mogao dovesti Kiaru u prvi plan, kad god bi nešto pitao, odgovarale bi umjesto nje, bez obzira što je on izrazito poručio da je pitao nju…nije im smetalo, one su I dalje odgovarale umjesto nje.

-Idemo.-izravno se je obratio Kiari.

-Kamo?-

-Došli smo ovdje plesati, zar ne?

-Da.-sramežljivo odgovoriše. Mihael se ustao, pružio joj ruku koju je ona prihvatila I krenuo s njom prema plesnom podiju.

-A mi? Što da radimo nas dvije?-

-Zasigurno ćete već naći način da ubijete vrijeme.-

-Ali, mislila sam da je ovo zajednički izlazak.-

-Da, Ana, možda je…ali već sam rekao, ovo je naša večer. Kiarina I moja. A posebno njezina. -okrenu se I sa njhovom sestrom krene prema plesnom podiju.