SRCE OD LEDA: drugi dio

Dani su prolazili kao i prije.  Njihova noć, njihovi poljupci nisu se ponavljali.  Provodili su vrijeme kao i prije,  samo je ona sada smanjila svoje izlaske dok ih je on udvostručio.  Vidjela bi ga svake druge večeri sa nekom novom ženom, vidjela bi kad dolazio bi s njima u stan , u njoj se budio neki čudan osjećaj. Željela je da poklanja svoje vrijeme samo njoj, ne mora ju ljubiti, samo da bude s njom, a on je je umjesto nje birao tamo neke druge žene.  Štoviše usuđivao se je dovesti ih k njoj poslije burne noći na doručak.  Dolazio je noj, dolazile su one s njime.  Oh kako je bila samo bijesna jer se usudio dovodit neke nepoznate žene  u njezin stan, jer se usudio njihovu tradiciju prljati na taj način.  I jer ju je svaka od njih gledala poprijeko.  U njezinom stanu, za njezinim stolom, dok jele su njezinu hrani i pile njezinu kavu usudile su se gledati je poprijeko, kao da im je ona neka smetnja, a ne da su one smetnje u njezinom stanu.  Ponekad bi čak bile i nepodnošljive dopuštajući si svakojake prigovore na što bi se on nasmijao.  Niti jednom nije stao u njezinu obranu kad upustila bi se u prepirku s njegovom ljubavnicom.

-Dosta mi je više i tebe i tvojih žena! -pobjensila je jednog jutra kad pojavio se na vratima s nekom novom. Nije ju bilo briga što u tom trenutku izgleda poput ljubomorne budale.  Stajala je na vratima u spavaćici koja je savršeno stajala uz njezino tijelo, toliko savršeno da je jedva mogao odvratiti pogled od nje.  Zašto mu to radi kad bi trebala znati da mu je teško odoljeti izazovu koji predstavlja.

-Mia, pusti nas da uđemo. -mirno rekoše dok je u njemu plamtjela vatra koju je jedva obuzdavao.

-Ne. -poput nadurenog djeteta kojemu su oduzeli najomiljeniju igračku prekrižila je svoje ruke na prsima i tjerala svoj neki inat.  O kako je samo bila slatka u svojoj nadurenosti. -Dosta mi je da ti i one non stop jedete moju hranu, pijete moju kavu. -Davidova sinoćnja pratnja gledala ju je ispod oka. -Vidiš-pokaže rukom prema lijepoj djevojci-Dosta mi je više da me stalno ovako gledaju, a da ti ništa ne poduzimaš u vezi toga. -pogledao je u svoju pratnju koja promatrala je Miju kao da je Mija njezina konkurencija, što znao je, bila je istina. Šapnuvši joj nešto djevojka se nasmije i odoše u njegov stan. Uvidio je tračak ljubomore u crnim očima. Pojurio je pokraj nje u njezin stan, ipak je bio jači od nje i zalupio vratima stana na koja se ona u nevjerici naslonila.

-Kako te to gledaju? -grubo upitaše.

-Pa ne znam... -tiho započne.  Zašto odjednom gubi sve svoje samopouzdanje pred njim, pred tim prodornim pogledom?

-Naravno da znaš.  Nisi naivna. Već si prošla dosta toga da znaš. -

-Davide..  -

-Nešto ti očito smeta kod njih kad ne daš da ih dovodim tu. -naravno da ju smeta činjenica da su njegove ali neće mu to priznati.

-Smeta mi što uništavaš našu tradiciju.  Ja sam mislila da je doručak samo za tebe i mene, a ne za te tvoje noćne djevojke.  Da li sam ja ikada ikoga dovela na doručak?  Ikoga s kim sam bila? -

-Da li si ikada s ikime dočekala jutro? -ljutito upitaše jer znao je da do sada s niti jednim se nije probudila u svome krevetu.  Tjerala ih je baš kao i njega.  Pomisao da je netko prenoćio u tom krevetu, da ju je držao dok spava palila mu je živce.

-To nije tvoja briga. -i evo ga.  Ponovno ona bol u njezinim očima.  Pričali su o svemu, poznavao ju je dobro, jedino mu nikada nije rekla što se dogodilo i tko je tako snažno slomio njezino srce.

-Što onda želiš? -

-Da prestaneš u moj stan dovoditi djevojke koje me  gledaju kao da bi me najradije zadavile.  Dosta mi je tih njihovih lažnih osmijeha i pogleda punih prijezira.  Ja im nisam ništa uradila niti išta ukrala! -

-Nisi li? -tiho upitaše i opasno blizu joj se približi.

-Nisam.  Ne moraju me gledati tako. -

-Kako? -napravio je još jedan korak prema njoj a njoj je srce počelo ludo kucati.

-Ljubomorno. -napokon izgovoriše ono što joj je dugo bilo na umu. -Ja im nisam konkurencija za tebe. -

-Zar doista nisi? -još tiše upitaše kad se približio toliko da se nije imala gdje maknuti, kad zarobio ju je svojim tijelom dok bila je naslonjena na vrata. Podignuo je svoje ruke iznad nje i ona se našla zarobljena. Nekoliko trenutaka vladala je neugodna tišina sve dok ona nije uspjela nesigurnim glasom odgovoriti.

-Nisam. -uvidjela je bljesak ljutnje u njegovim plavim očima prije nego se sabrao nakon odgovora koji slomio ga je, pa se ljutito maknuše od nje okrenuvši joj leđa.  A kad okrenuo se prema njoj u njegovim očima uvidjela je pogled toliko hladan da bi zamrznuo i Sunce.

-Onda se navikni da ćeš ih viđati češće.  Vrijeme mi je da se uozbiljim, pronađem djevojku za stalno.  A pošto si ti moja prijateljica-s kakvim prijezirom izgovoriše tu riječ-navikni se da ćeš ih sve upoznavati.  Zanima me tvoje mišljenje o njima.  Ti ćeš bar moći prepoznati koja se želi samo zabavljati  a koja ima ozbiljne namjere. Ipak je to tvoja specijalnost. -toliko snažno je pojurio van da se morala izmaknuti pred tim uraganom.

-Idiote! -viknla je kad zalupio je vratima misleći da je već odavno otišao u svoj stan, ne znajući da stajao se sa vanjske strane i čuo njezin srditi, ljuti, ljubomorni ton glasa.  Osmijeh mu se pojaviše na kutovima usana znajući da polagano napreduje u svojoj igri. Treba joj samo malo više vremena i samo još malo poticaja pa da shvati što osjeća prema njemu. Za nju ima sve vrijeme ovoga svijeta.  Anda njegova igra, njegovi planovi, njegov san, srušio se poput domina.

Postala je najgora od kad ju zna.. Svoje društvo nije birala, za muškarce nije imala nikakvih kriterija, svi su bili dobri da prekrate njezino vrijeme... Čak i oni najgori.  Gledao je kako svjesno srlja u svoju propast.

-Razmišljajući o tvojim riječima-rekla mu je jedan dan dok doručkovali su, s njegovom sinoćnjom pratnjom kao uljezom među njima-shvatila sam da je i meni vrijeme da se uozbiljim. -

-Svaku noć sa drugim muškarcem? -ljutito upitaše dok joj djevojka pored njega uputiše pogled pun prijezira.

-Kao i ti što provodiš svaku noć sa drugom. -okrenuše se prema lijepoj djevojci i s skrivenim osmijehom namjerno joj pakosteći.-Zar si mislila da si mu jedina?  Posebna ? Igra se s vama kao sa  lutkicama. Kao da ste stvari. Danas će ispratiti tebe,  navečer će u njegovom krevetu biti druga, a sutra ujutro tu , baš tu gdje sjediš sada ti, sjedit će neka druga.-uvidjevši ljutnju koja rasla je u njegovoj novoj prijateljici, David je pobjesnio. U zadnje vrijeme Mia mu je nenormalno kida živce. U zadnje vrijeme zbog nje ne može smiriti svoj bijes, on koji je uvijek bio staložen, miran, koji je uvijek bio glas razuma. Sada zbog tog crnog anđela izgubio je I to.

-Dosta!-lupiše rukom po stolu toliko jako da se je Mijina bijela kava prolila po stolu. -Smiri svoje živce!-

-Ja?! Usuđuješ se vikati u mome stanu na mene zbog neke tamo…neke tamo…-ustao se I preko stola nagnuo nad nju. Od njegove blizine zadrhtaše.

-Zbog koga?! Zbog koga nekoga tamo?!-kako je bila samo ljuta, toliko da se nije bojala niti njegovog bijesa. On je oduvijek bio glas razuma, rijetko kada vidjela bi ga takvom raspoloženju, no dobro je znala što je njegov bijes u stanju učiniti. Nije se bojala suočiti s njime, pa se I ona ustadoše pa su sada bili jedno nasuprot njemu.

-Zbog neke tamo ženske koja ti ništa ne znači!  Trebao bi braniti mene, ipak si ti mo…-zastala je usred rečenice shvaćajući gdje se nalazi, shvaćajući da je umalo otkrila svoje osjećaje. Ponosno se nasmijao I sjeo ponovno na stolac.  U nevjerici je gledala kako prima djevojku za ruku I nešto joj šapće toliko lijepo da se smije I odlaze iz njezinog stana, kako ju on ostavlja samu sa osjećajima s kojima se nije znala nositi.  

Sinoć nije došla kući. Uporno je kucao na vrata njezina stana, no nije bilo odgovora. Jednom mu je dala rezervni ključ, u slučaju da se nešto dogodi, nikada ga nije iskoristio, mada je bezbroj puta u najtežim noćima bio pred kušnjom da ga upotrijebi, uđe u njezin stan I uzme ono što je njegovo. No uvijek bi neki glas razuma u njemu prevladao. Ona nikada nije bila njegova. nije ga upotrijebio sve do danas. Jer na kucanje nije odgovarala, mobitel je isključila, bila je nedostupna za cijeli svijet…ili možda samo za njega. Bilo je neobično za nju da se ne pojavi doma. Kakva god bila, s kim god bila, nikada nije noć provela izvan svoga stana. Sve ih je dovodila u stan a onda usred noći tjerala od sebe. Gdje je bila sada? S kime je sada provela noć? Zar je prekršila svoje obećanje pa nekome dopustila da bude njegova cijele noći? Zabrinutost pomiješana s ljubomorom tjerali su ga da otvori  vrata njezinog stana. Sve je bilo onako kako je ostavio jučer nakon doručka. Ona uvijek uredna osoba, osoba koja nije podnosila nered, sada je ostavila sve u neredu I nestala. Živci su mu titrali od nervoze. Kad ju nađe ne zna da li će vikati na nju ili ju privući u svojoj zaštitnički zagrljaj koliko mu je kidala živce. Gdje sada da pronađe tog malog vražićka? Nije znao kuda bi, koliko je bio upoznat, nije imala prijatelja osim njega, njezinu obitelj upoznao je kroz njezine priče, znao je gdje žive, kako da se on, njima nepoznati muškarac pojavi na vratima I traži nju koja tko zna gdje krati svoje vrijeme? No doba je karnevala. Doba je kada su po gradu velike povorke, možda joj se moglo nešto dogoditi, možda…o kako je samo bio bijesan na sebe, nikada si neće oprostiti da joj se nešto dogodilo dok on je tjerao svoj inat I zbog nje provodio vrijeme u društvu lijepih žena umjesto da ju čuva I štiti. Da joj bude zaštita I od nje same kada uvidio je jučer ujutro da nije bila pri sebi zbog osjećaja koji su vladali s njom. Uživao je u svojoj pobjedi, toliko je likovao da je napokon dobio u igri koju smislio je, da je zaboravio da je jednom davno bila toliko povrijeđena da se boji svojih osjećaja, da je zaboravio da joj treba podrška, pomoć a ne osmijeh koji joj je uputio. Osmijeh koji govorio je da je napokon pobijedio. Naravno da se uplašila. Očekivala je od njega drugu reakciju, očekivala je da će biti uz nju sada kada je bila na rubu raspada, sada kada je otvarala svoje srce, a on…ponio se prema njoj kao gad. Od njega je očekivala zaštitu, od njega je očekivala povjerenje…znao je to jako dobro, već ju je predobro poznavao da je znao da je zatvorila svoje srce za svijet. Da je bila bez osjećaja za druge, ali on je uspio potaknuti njezinu ljubomoru, uspio potaknuti da zaviri u svoje srce I baš kada je možda željela pokazati da nije ravnodušna prema njemu, on ju je zgazio do temelja.  Tražio ju je na svim mjestima za koje je znao gdje se izlazi. Sinoć ju nitko nigdje nije vidio. Kako je tako jedna ljepotica mogla proći neopaženo? A možda, možda nije prošla neopaženo kod nekih manijaka…jeza ga je potresla sve do kostiju. Policiju, znao je, da ne može još zvati. Nije prošlo dosta sati da bi mogao prijaviti njezin nestanak.  Nakon bezuspješne potrage vratio se u svoj stan, vratio se u njezin stan, nadajući se da se je možda pojavila. No nije je bilo nigdje. Od bijesa koji stvorio se u njemu razbio je sve što mu se našlo pred rukom, razrušio je sve što se mogao, nakon njegovog bijesa, Mijin stan izgledao je kao mjesto zločina. Bio je bespomoćan I to je ono što ga je ubijalo. Kada ju nađe zatvorit će ju u svoj stan I više ju nikuda nikada ne puštati bez njegove pratnje. Nije bila svjesna kako utječe na njegovo srce. Nije bila svjesna da je svojim nestankom njega dovodila do ruba smrti. Što mu to radi taj mali vražićak?

Razmišljajući gdje bi se mogla sakriti, pod pretpostavkom da joj se ništa nije dogodilo, sjetio se da je spominjala neko jezero udaljeno par sati od grada. Vikendicu koja pripadala je njezinim roditeljima. Jedom, negdje usput spomenula je koliko obožava vikendicu na jezeru okruženu šumom. Jednom, rekla je kako je tamo provela neko vrijeme kad srušio joj se život. Jedino je to znao o njezinom slomljenom srcu. Da netko ga je slomio, da netko srušio joj je život toliko da je postala ravnodušna prema svemu.  On nije u stanju voziti, znao je da je opasan za sebe I za druge, no nije mogao sjediti doma dok je ona tko zna gdje. Ako je nitko nije vidio, pretpostavljao je da je otišla tamo ne želeći još dodatno otežavati svojim roditeljima koji su ionako već previše bili zabrinuti za nju. No njegov život ništa mu nije značilo u usporedbi s njegovim. Njezin život bio mu je važniji od svakog drugog.

Pomisao da je sama negdje u divljini, sama u nekoj šumi…nije želio razmišljati. Želio ju je samo što prije naći. Nije ga bilo briga što vozio je kao manijak, nije ga bilo briga što će možda u poštanskom sandučiću naići na hrpetinu  kazni za neprimjerenu vožnju, nije ga bilo briga što će možda izgubiti I vozačku. Ona mu je bila najbitnija.

On je slušao svaku njezinu riječ, pamtio je sve što mu je govorila, stoga mu nije bio problem pronaći mjesto koje je spominjala.

Uvidio je u njezinoj vikendici svijetlo. Znači, na dobrom je putu. Vidio je njezin obris kroz prozor I više ga ništa nije zaustavilo da poput tornada uleti u posjed koji nije bio njegov. Ostala je ukopana kada vidjela ga da se pojavio na vratima, a njegov izraz lica bio je nečitiv. Izgledao je kad bi najradije vikao na nju, izgledao je kad mu je olakšanje što ju je napokon pronašao.

-Što radiš tu?-

-To bih ja tebe trebao pitati.-nije vikao, ali čula je ljutnju, čula je bijes koji je kontrolirao da ne ispliva na površinu.

-Došla sam se malo odmoriti.-

-Odmoriti?!-sada je podigao glas.-Odmoriti?! Ne ostaviti nikakvu poruku gdje si! Isključiti mobitel, postati nedostupna?!-

-Što tebe to briga? Imaš ti druge zanimacije.-

-Da li se o tome radi?! Zato što ja provodim vrijeme s nekim tamo djevojkama kako si rekla jučer?-

-Kako si me našao?-nije mu željela odgovoriti.

-Zar misliš da ne slušam što mi govoriš?-zatvorio je vrata, no nije se pomaknu dalje od njih. Ne smije ju uplašiti. Izgleda poput srne uhvaćene u zamku. Krivi potez I ponovno će pobjeći. Iznenadila se  kad vidjela ga je tu. Mislila je da je tu sigurna od njega. Negdje usput spomenula mu je ovu vikendicu niti pomišljajući da je zapamtio taj podatak.  No ipak joj bijaše drago što ju je pronašao.

-Davide…-

-Reci mi.-stišao je ton.-Reci mi zašto si došla ovamo? Što te je sad toliko povrijedilo pa si morala pobjeći od svijeta? Da si morala pobjeći od mene?-

-Ne želim pričati o tome.-okrenula mu je leđa no on je u par koraka brzo došao do nje i okrenuo ju prema sebi. I ponovno je u njezin očima vidio neku daleku tugu. Osjetio je kako drhti.

-Zar sam te ja toliko povrijedio? Zar sam ja uzrok tuge u tim tvojim lijepim očima?-uvijek se ponašao zaštitnički prema njoj, uvijek je bio ljubazan, no ovako nježan nikada. Nikada do sada nije vidjela tu njegovu stranu.  I nakon toliko vremena, nakon tolikog teškog glumljenja da je jaka, da nema osjećaja, raspala se. Suze su potekle njezinim lijepim licem. U čudu se zagledao u nju. Ona nikada nije plakala. Bar nikada pred njime. Koliko god da su bili bliski, koliko god da je pred njime skidala svoju masku, nikada ju nije skinula do kraja. Sve do sada. Čvrsto ju je zagrlio dok suze kvasile su njegovu majicu, dok drhtala je od tuge. Ako želi neka plače cijelu noć. Neka isplače sve ono što joj stoji na srcu.  Trajalo je nekoliko trenutaka, nekoliko trenutaka bila je prava Mia. Mia sa osjećajima, no onda se odmaknula od njega I ponovno željela navući svoju ledenu masku. Nije joj dopustio da se odmakne.

-Molim te, samo me pusti. Molim te.-

-Ovoga puta ne.-odlučno rekoše.

-Ali…-

-Čega se toliko bojiš? Što se je to dogodilo u tvom životu pa da čak niti meni ne vjeruješ da te neću povrijediti?-

-Da ti vjerujem?! Da ti vjerujem?!-luđački se počne smijati.-Nakon svega?!-znao je da vodi unutarnju borbu sa osjećajima.

-Nakon čega?-oprezno upitaše. Morao ju je oprezno voditi kako bi mu otkrila svoje osjećaje

-Nakon čega?! Nakon što si spavao sa mnom a onda mi pred nos dovodio svaku svoju s kojim si bio!-svojim malenim šakama lupala ga je po prsima. Uhvatio joj je ruke I zagledao se u njezine tamne oči.

-Nisi li me  upravo ti potjerala iste noći od sebe?-zašutjela je. Zar je moguće da je ona njega povrijedila? -Nisi li?-no on je uporno zahtijevao njezin odgovor.-Reci mi, tko je koga istjerao kao kakvog psa?-

-Ja…-što da mu sada kaže? Kako da mu opravda svoje strahove?

-Reci mi samo zašto? Zašto se toliko bojiš vezivanja? Zašto se bojiš s ikime provesti noć? Zašto se bojiš zaljubiti?-ponovno je ugledao kako joj suze svjetlucaju u očima.-Mia, to sam ja. Zaboravi na sve ostalo. Zaboravi što je bilo. Samo mi reci što se dogodilo.-

-Ne mogu.-spustiše glavu no on ju podigne.

-Zašto?-

-Ne mogu zaboraviti na sve.  Ne mogu zaboraviti kako si namjerno dovodio djevojke u moj stan. Ne mogu zaboraviti…ne mogu zaboraviti da ti u tim trenutcima nisam bila bitna. Ja sam mislila da ću u tebi uvijek naći zaštitu, a ti si me namjerno povrjeđivao, namjerno nisi bio na mojoj strani kada su bile protiv mene.-

-Misliš da mi nisi bitna? Idi vidi svoj stan. Idi vidjeti što si učinila od mene. Nekog pobješnjelog manijaka koji uništio je sve što mu se našlo pod rukom jer si nestala.-

-Bio si u mom stanu?-

-Nema gdje nisam bio. Ti si mi najbitnija osoba u životu. Ja…umro bih kada bi ti se nešto dogodilo.-ugledao je tračak nade u njezinim lijepim očima. Na dobrom je putu da napokon izvuče njezine osjećaje na površinu.

-Svi to  govore, a onda kad okreneš leđa nađeš ga u krevetu svoje buduće vjenčane kume.-shvativši da je srušio njezinu obranu uplašeno je izvukla svoje ruke iz njegovih I otišla na drugu stranu prostorije. Ostao je zapanjen jer napokon mu je priznala što joj leži na srcu. Ostao je zapanjen jer napokon je došao do onoga što je želio: došao je do njezinog srca. Kako je bilo samo ljut da je  I njezinog zaručnika I njezinu prijateljicu želio  zadaviti golim rukama. Dvije najvažnije osobe iščupale su joj srce.

-Mia…-polagano ju uhvatiše za ramena bojeći se da ju ne preplaši.

-Ostavi me.-drhtavim glasom mu se obratiše. Stao je ispred nje.

-Mia, pogledaj me.-nije dizala glavu koju prekrila je rukama. Znao je da ispod tih ruku klize suze tim lijepim licem. -Pogledaj me!-viknuo je toliko jako da se uplašila I podigla pogled. Mrzio je svaku osobu koju izazivala je njezine suze.

-Evo. Jesi li sad sretan?-

-Ne, nisam. Nisam sretan kad te vidim uplakanu I tužnu. Želim da budeš sretna.-ona se tada cinično nasmije.

-Prekasno je sada za mene.-

-Ne, nije. Samo mi dopusti I bit ćeš najsretnija u životu.-u nevjerici ga pogleda. Ovih par dana joj je nanosio samo bol. Naravno da mu nije vjerovala. -Sve one…sve one bile su samo zamjena. Zamjena za tebe. Pa izbacila si me usred noći kao kakvog psa. Da, želio sam ti se osvetiti, želio sam te povrijediti, samo zato jer si ti mene povrijedila. Zar ne shvaćaš? Mia, volim te. Želim da budeš moja. Znam da sam te povrijedio, ali samo mi dopusti I obećavam ti, nikada više te neću povrijediti. Samo mi dopusti da te usrećim.-

-Kako da ti vjerujem? Ja…ne mogu proći još jednom kroz to.-čula je njegovu izjavu ljubavi ali bila je toliko uplašena da ju je odlučila ignorirati I ako joj je zagrijala srce.

-Nisam li došao za tobom tu? Mogao sam provesti noć s bilo kojom drugom, a nisam li te došao potražiti? Molim te, nemoj uništavati našu sreću zbog svoga straha. Molim te, dopusti nam da oboje budemo sretni.-bojala se je. O kako se je samo bojala još jednog slomljenog srca, ali opet nekako je znala da David govori istinu. Uvijek je sve radio samo kako bi ona bila sretna.

-Obećavaš da me nećeš povrijediti?-s osmijehom ju privukoše u svoj zagrljaj.

-Ne mogu ti obećati da me nećeš ponekad toliko iznervirati da neću vikati na tebe, ne mogu obećati kada mi pokidaš živce kao danas da neću vikati. Ali ono što ti mogu obećati, ljepotice, to je da ti nikada neću slomiti srce. Moja si najvažnija osoba, moje si srce, ako ti slomim srce, onda I ja umirem. Obećavam da ću ga uvijek čuvati.-spustio je poljubac na njezine usne. Po prvi puta u dvije godine, Mia je nekome dopustila da se probudi pokraj nje. Uspio je do kraja srušiti njezinu obranu, do kraja skinuti led sa njezinog srca. Napokon je bila njegova. A ona, ona je napokon pronašla pravu ljubav.

KRAJ