VITEZ IZ SJENE

Sjedila je u tišini svoga doma koje sada bilo je tako bolno mjesto za boravak.  Sve ju je podsjećalo na njega, svaki mogući kutak bio je ispunjen sjećanjem na njega, suze su same tekle dok prisjećala se njegovih riječi koje slomile su joj život: gotovo je...samo dvije kratke riječi a tako bolne.  Nema kuda sada da ide... Ne želi nikoga osim njega, njega koji njezino srce pokidao je na komadiće. Kako ga je samo voljela.  Bio je njezina prva ljubav, bio je njezino sve no ona očito njemu ne.  Spustila se toliko nisko da mu je sinoć poslala milijun poruka da mu nedostaje, milijun poziva uputila. Sve bez odgovora. Znala je da se ponaša poput luđakinje no on joj je toliko nedostajao da ju je sve boljelo.  Toliko joj nedostajao da nije vidjela smisao svog života.  Jer on je bio smisao njezinog života a on je nestao. Kako da sada nastavi dalje kada nema ništa?  Sve prijatelje koje imala je bili su zajednički, nije željela biti u njihovom društvu, nije željela da ju gledaju sa sažaljenjem, nije željela nikuda ići mada pozivi nisu nedostajali.  Prošlo je mjesec kako joj je slomio srce i nestao, neki od prijatelja su se pojavili, poneki su uzeli njegovu stranu, mada i ti što su se pojavili nije željela. Sve ju je tako užasno bolno podsjećalo na njega.

Još mamurna začula je zvono na vratima stana. Bilo je subotnje jutro. Subotnje jutro koje obožava je s njime.  Subota bijaše neradni dan i kad god bi on imao vremena provodili su to jutro zajedno. Ljetom su ustajali u zoru kako bi gledali izlazak Sunca, hladnijim danima napravili bi toplu čokoladu i gledali filmove.  Što sada radi u subotnje jutro, nije mogla da se ne upita.

No iz Misli ju je povratilo zvono koje nije prestajalo zvoniti. Uporno, dosadno zvono.  Bila je u iskušenju da ne otvori, no onaj tko je bio na drugoj strani vrata bijaše uporan.  Pomišljajući možda da se vratio možda, bar po još neke stvari što ostale su mu, ipak je otvorila vrata na kojima bijaše njegov najbolji prijatelj.  Na njezino neugodno iznenađenje.  Od svih prijatelja koje su imali, njega je najmanje voljela

-Što radiš tu?  -bezvoljno ga upitaše

-Leo me je poslao da pokupim stvari koje su mu ostale. -

-Zar se gospodin toliko uzvisio da ne može sam doći nego šalje svog potrčka? -

-Sofia, nećemo se upuštati u svađu!-

-Zašto ne?  Nisi li njegov potrčko? -kako se je samo zlobo nasmijala, toliko zlobno da taj osmijeh uništavao je njezinu ljepotu.  Jer bila je itekako ljepotica, plave duge kose, plavih očiju, blijedog tena.  O kakva je samo ljepotica bila, samo bez toga zlobnog osmijeha.

-Jer se ne želim svađati s tobom.  Pogotovo ne kada si u takvom stanju. -

-U kakvom sam to ja stanju? -vidio je da je Ljuta, bijesna, da bi željela negdje izbaciti svoj bijes zbog Lea, no neće joj dopustiti to učini nad njime.  Dosta ga je ovih godina, što bila je sa Leom, dosta ga je izbacivala iz takta, dosta se odnosila prema njemu kao da je nitko i ništa.  Više nije Leova, više ne mora trpjeti te gluposti.

-Užasnom.  Pogledaj se, postala si pijanica. -nikada se nije osjećala ugodno u njegovom društvu, nikada nije znala zašto.  Možda jer je s njime nekako najmanje provodila vremena, on je uvijek bio u nekom svom svijetu. Uvijek bi u društvo dovodio neku djevojku, ako bi krenula pričati s njime, uvijek su frcale neke iskre između njih, jednostavno se nisu znali sporazumjeti. Sa svakim Leovim prijateljem bila je opuštena, znala je što reći, mogla se šaliti, samo s Aleksom je oduvijek bilo drugačije.  Kao da je nešto stajalo između njih, neka barijera koju ne znaju srušiti pa da postanu bolji jedan prema drugome.

-Od kuda ti pravo da me tako nazivaš! ? -bijes je sijevao iz njezinih ledenih očiju. -Ti... Ti... -no nije nailazila na riječi koji bi mu uzvratila.

Mirno je stajao i promatrao.

-Što ja?  Nisi li upravo ti sinoć zvala njega milijun puta?  Poput kakve uhode. -

-Nisam uhoda ako me zanima s kim je moj zaručnik! -ispališe kao iz topa na Aleksovo iznenađenje.  Kako ju je samo pogledao pogledom punim sažaljenja.  I u tom trenutku mrzila ga je zbog toga.

-Sofia... -nikada još od njega nije vidjela nježnost koju joj uputiše sada. Kako je samo nježno izrekao njezino ime.  Oh kako je bila samo bijesna. Na njega, na Lea, na sebe... Željela je izbaciti negdje svoj bijes, željela je vikati na Lea, željela je vikati na sebe no umjesto toga počela je svojim malenim rukama lupati po Aleksovim mišićavim prsima.

-Izlazi!  Ne želim te više nikada vidjeti! A svome prijatelju poruči da ne bude takva kukavica pa neka dođe sam po stvari! -uhvatiše ju za zglobove, malo pregrubo, i odmaknu od sebe.

-Da se nisi usudila iskaljivati svoj bijes na meni!  Ja nisam tvoja vreća za boks! Da li ti je to jasno?! -njegove smeđe oči ljutito su je gledale.  I dalje je držao njezine ruke.

-Pusti me!  To me boli! -

-Zar doista?  A ti mene smiješ lupati kako se sjetiš? -pustiše njezine ruke na što se ona udalji par koraka unatrag.

-Svejedno... Po stvari neka dođe sam, ako ih toliko želi. -Aleks odmahnu glavom.

-Zar doista? Stvarno sam mislio da si pametnija.-

-Zar me uvijek moraš vrijeđati?-

-A što da ti kažem?  Želiš li da ti možda plješćem što i dalje puziš pred njim?  -

Ostala je zapanjena.  Aleks je Leov najbolji prijatelj već godinama.  Davno prije nego je ona ušetala u njihov život oni su bili prijatelji.  Zašto sada priča tako?  -On neće doći.  I da je u pitanju tvoj život neće doći. -grubo rekoše i natjera suze na njezine lijepe oči.  O kako samo nije željela biti slaba pred njim. Ne pred njegovim najboljim prijateljem, no njegove riječi bile su otrovna strijela u njezino i onako već probušeno srce. -Shvati već jednom.  Ne želi imati ništa s tobom. I da ga zoveš na samrti, neće doći.  Počni živjeti u stvarnosti već jednom.  On te nikada nije volio. -vidjevši da je posrnula na njegove riječi pokajao se jer znao je da je ovo previše za nju.  Rekao je više nego je želio, više nego je smio. Skamenjeno je gledao kako to lijepo lice kvare vruće suze. No nije se pomaknuo, nije joj mogao pružiti utjehu za koju je znao da joj je potrebna. -Sredi se do navečer. -zvučalo je kao naredba kojoj nema prigovora. -Večeras ću ponovno doći.  Želim da mi do tada spremiš sve njegove stvari i da mi ih daš bez ikakvih problema. -kako može biti tako bešćutan, pomišljala je dok ga je gledala kako odlazi, tako bezobrazan, bez imalo savjesti?  Ponašati se tako arogantno.  Možda se nisu previše voljeli ali je ipak očekivala bar malo više osjećanja od njega.  Ipak su bili zajedno u društvu.  Bar nekada.

-Želiš njegove stvari?! Evo ti ih onda! -viknula je za njime dok odlazio je a ona ga gledala sa trećeg kata ja kojem se nalazio njezin stan a onda počela bacati stvari svoga bivšeg dečka gađajući Aleksa u glavu sa svakojakim stvarima.

-Jesi ti normalna? -u njegovom tonu nije bilo ništa prijateljskog.

-Evo sređujem sve kako si mi naredio!  Evo dajem ti sve bez ikakvih problema! -još je doletjelo stvari koje je Aleks sada uspio izbjeći.

-Prestani! -

-Zašto?  Nisi li to želio?! -

-Sofia, ne izazivaj me! –

-Ili što?-nije odustajala a znala je da ne bi smjela izazivati Aleksov bijes.

-Sofia…-poslaše joj još jedno upozorenje. Još jedno koje ponovno je ignorirala pa ga ponovno pogodila s nečime što je pribadalo Leu.

Okrenula se samo kako bi uzela još stvari koje bile su joj udaljene no kada se vratila više ga nije vidjela. Stvari su I dalje stajale na cesti no Aleksa ne bijaše nigdje. A možda je otišao, kukavica, pomislila je, baš kao I njegov prijatelj kukavica. Nije se niti snašla kad začula je kako se vrata ljutito otvaraju a on bijesan kao ris stoji na njima. Znala je da se ne smije igrati s njime kada je ljut. Bila je prisutna onda kada je njegov bijes lomio sve što mu se našlo pred rukom, bila je prisutna kad njegov bijes poput tornada uništavao sve što bi mu stajalo na putu.

-Nisam li ti rekao da prekineš?!- u par koraka počeo joj je približavati,  a u njoj je počeo rasti strah. Ipak je pretjerala. Upozorio ju je, nije iz inata željela poslušati. Stigavši do zida znala je da ne može nikuda dalje. Sada je na milosti I nemilosti njegovog bijesa. No uvidjevši strah koji okupirao je njezine plave oči, uvidjevši kako njezino tijelo podrhtava protiv njezine volje, zaustavio se na par koraka od nje. -Zar me se bojiš?-u nevjerici upitaše.-Nakon toliko godina poznanstva?-

-Ne znam.-njezin ponos, njezina vatra se negdje usput izgubila. Vidio je kako preplašeno stoji pred njime.

-Zar doista misliš da bih mogao fizički povrijediti neku ženu?-

-Svi smo bili nazočni, ne jednom, kada bi prevladao tvoj bijes.-osjetio je neki udarac poniženja. Zar doista ima tako loše mišljenje o njemu? Nakon svih godina koje stajale su između njih. Njezine riječi bile su mu bolna uvreda.

-Da li sam ikada udario koju ženu?!-ljutito viknuše I pomakne korak naprijed, na što ona još više zadrhta od straha.  Zar ga se toliko boji? Zar tako utječe na nju? Oduvijek? A onda mu je na um, dok gledao je kako drhti od straha, pala crna misao.

-Sofia…-iznenadila se promjenom glasa u njemu.-Zašto me se toliko bojiš? Zar…-kako da ju upita ono što želi.-Da li ti je Leo ikada naudio na taj način?-osjetila je brigu u njegovom glasu. Brigu kakvu još nikada do sada nije začula od njega. –

-Ne.-brzo odgovoriše.-Ne…nikada…samo…-

-Samo što?-prišao joj je I uhvatio oko zglobova. Ovoga puta puno nježnije nego prvoga.

-Znaš I sam kakav je.-tiho rekoše.-Nikada mi nije fizički naudio…no ponekad bi znao toliko vikati na mene da je orila cijela zgrada.  Jednostavno…ne znam. Oduvijek sam mrzila kad bi podignuo glas, nisam se osjećala ugodno, ponekad sam se osjećala kao neka lutka na koju viče kada mu nije pravo. Ako nije imao dobar dan, a ja mu samo rekla neku krivu riječ, onda bi započele svađe.-bio je svjedok tih situacija. Više puta. Poznavao je Lea od djetinjstva, poznavao je njegovu narav, znao je da ako nije po njegovom, nikako drugačije ne može. Koliko puta je bez imalo razloga podizao glas na svoju zaručnicu.

Zašto mu je sada otkrila to? Njemu s kojim joj nikada nije bilo ugodno. S kojim nikada nije mogla normalno razgovarati. Ovoga puta gledao ju je na njoj nepoznati način. U njegovoj blizini odjednom postadoše čudnije nego inače.  Pogledala je njegove ruke koje su još uvijek bile oko njegovih. Uhvativši njezin pogled pustiše ih tolikom brzinom kao da su njezine ruke vatra na koju se iznenada opekao. Odmaknu se od nje.

-Možda je on moj prijatelj, ali dat ću ti jedan savjet.  Zaboravi ga. -

-Željela bih da se ne petljaš u to.  To je između njega i mene. -

-Zar još ne shvaćaš?  On te ne želi vidjeti.  Ne želi nikakav kontakt a tobom.  Da nije tako, zar ne bi sada on umjesto mene stajao ovdje? -pitala se zašto mu je odjednom stalo do nje? Zašto se odjednom brine za nju, no nastavak njegov monologa ipak joj je pokazalo da se prevarila.  Ponovno je postao bahat i bezobrazan, bez imalo suosjećanja prema njemu. -Nisam mislio da si toliko glupa pa da i dalje živiš u uvjerenju da te je on ikada volio! -kako su je samo boljele njegove riječi. Možda zato što je znal da je u jednu ruku u pravu.  Možda je samo ona voljela u toj vezi.  Kad prisjetila bi se svega ipak je možda Aleks bar u jednu ruku u pravu.

-Što hoćeš od mene?  -nije izdržala i suze si potekle niz njezino prelijepo lice. -Da ga zaboravim kao da nikada nije postojao? -nije znao što da radi dok gledao je kako ju tuga slama. Nikada nije tješio niti jednu djevojku. A nemoć ga je ubijala.  Želio joj je nekako pomoći. No nije znao kako.

-Ne... Ipak ste bili zajedno dugo.  Samo, nemoj si dozvoljavati da padneš tako nisko zbog bilo koga.  Bio sam sinoć tamo. -okrenu svoju glavu kao da se srami nečega -Bio sam prisutan kad si mu poslala tisuću i jednu poruku. Bila je i ona.  Sa svojim društvom.  Bilo je veoma ružno.  Bila si predmet njihovog ismijavanja.  Misliš li da te je obranio?  Bez obzira na sve, ipak si nekada bila njegova.  Ne, Sofia, sudjelovao je s njima u tvom ismijavanju.  Štoviše čak je i nadodavao neke detalje iz vašeg života.  Dok si ti su sinoć utapala tugu u čaši zbog njega, njemu si bila predmet poruge. -

-Ne vjerujem ti.  Leo nikada ne bi to učinio. Bez obzira na sve. -

-Nakon toliko godina pa ga i dalje ne poznaješ.  Daleko je on od anđela kakvim ga ti zamišljaš.  -

-Aleks, molim te, Prestani.  Ne želim više čuti niti jednu riječ. -nježno ga zamoli.  Trebao bi popustiti, razmišljao je, ipak je pred slomom, no jednom za svagda će joj reći sve do kraja.  Možda ne do samoga kraja, jer tada... Ne želi razmišljati o nemogućim stvarima.  Do sada je uspješno skrivao svoje srce.  Sada kad je otišla iz njegovog života bit će puno lakše.  No za oproštaj joj želi pružiti priliku da sagleda svoj život očima istine.  Ne očima neke zaljubljene klinke.  Za kraj neka progleda i neka sazna kakvu vezu više da ne traži.  Za nju želi samo najbolje.

-Zašto?  Zar se bojiš onoga što bih ti rekao? -pogledaše ju izravno u oči.  Bojala se, o itekako se bojala da mogao bi joj srušiti život koji ona je mislila daje živjela.  Da srušiti će joj vjeru u Leovu ljubav  

-Rekla sam ti, ovo je moja stvar.  Ne tiče te se. -

-Možda nisi primijetila, ali kako mi je on prijatelj, tako su mi i ti jednako prijateljica. -ovo bijaše prvi puta ikada da ju je tako nazvao.  Da joj je pokazao da ju je ikada primjećivao.

-Ako si mi prijatelj kako tvrdiš, zašto me onda ti nisi obranio sinoć kad me je on ismijavao? -kako da joj kaže da danas ne priča sa Leom?  Što došao je po njegove stvari to je došao jer obećao mu je još davno a on svoja obećanja ne krši?  Kako da joj kaže da branio ju je od svih? Ne samo sinoć.  Uvijek i svugdje. Kad mu ona neće nikada povjerovati.

-Eto moja greška. Nisam se osjećao kao da je to moja obaveza.  Bili zajedno ili ne, mislim da je ipak to još njegova obaveza.  Stvar njegovog karaktera.  Do jučer si mu bila sve a danas pljuje po tebi kao da si nitko i ništa.  Meni si samo prijateljica s kojom sam se povremeno družio, a bila si njegova zaručnica.  Još jučer želio je graditi život s tobom a danas... -

-Isti kao ti! -povrijeđena, tužna, ljuta, nije birala riječi koje uputiti će mu.  Suze su se osušile, zamijenila ih je ljutnja. -Govoriš o njegovom karakteru a došao si tu i pljuješ po njemu!  Njegov najbolji prijatelj! -

-Eh moja Sofia... Cinično se nasmiju-on već odavno nije moj najbolji prijatelj.  Da, možda najstariji, možda ga najdužem poznajem, ali odavno smo završili prijateljstvo kakvo je bilo prije... Eto koliko poznaješ svoga Lea.  Nas vežu samo još slabe niti prijateljstva. -nije znala za to.  Koliko joj je Leo još stvari prešutio?  Ovo joj je prešutio, bitan dio njegovog života.  Tko zna što joj je onda još prešutio?  Virio je uznemirenost u njezinim očima, njezine dvojbe.  Znao je da je potaknuo puno pitanja.  To je ono što je želio.  Da Lea sagledala pravim očima pa da nastavi dalje svojim životom.  Bez obzira sto za njega tu više nikada neće biti mjesta.