SRCE PUNO PONOSA: drugi dio

Srce ju je stezalo dok ga je promatrala kako sjedi za stolom sa svojim društvom i opušteno se smije. Kao da je neki kamen pritiskao njeno srce dok gledala je taj osmijeh, osmijeh za koji je znala da ga vidi posljednji puta. Jer za njih vise ne postoji ništa. Ovo je, znala je, njihova večer. Ona je odbijala sve pozive na pića drugih muškaraca, on nije zavodio druge žene prepoznajući u njezinim očima da je večeras njegova.  Željela je biti njegova još ovu noć. Posljednju noć koju pružit će im.

Bila je to jedna od najljepših noći što doživjeli su. U noći kad se ljubav miješala sa tugom, strast sa strepnjom, smijeh sa suzama. U najljepšoj noći koju proživjeli su. Jer jutro je bilo kraj.

-Ovo je naša posljednja noć.-rekoše mu dok sjedila je na rubu kreveta okrenuta mu leđima jer ako ga pogleda u oči sva snaga koju skupljala je isparit će.  Njezine riječi ga trgnuše iz omamljenosti njezinom strašću.

-Izgleda da nisam dobro čuo. Čini mi se kao da si rekla...-

-Da je ovo kraj.-grubo ga prekinuše. Željela je da ode, da se u miru može sklupčati i u tišini plakati za njime.-Ovako više ne može dalje.-da, čuo je dobro. Nije se prevario. No zar je moguće da ga više ne želi? Srce mu stadoše ubrzano lupati, ljutnja se pojavila u njemu. Ljutnja na njegovu snježnu vilu koja ga želi odbaciti.

-Što želiš od mene? -viknuše.

-Ili sve ili ništa.-toliko tiho rekoše da se morao približiti da ju čuje. Tražila je nemoguće, znala je da joj on ne može pružiti što traži a opet to zahtijeva od njega.

-Ti znaš da ti ja to ne mogu pružiti.-osjetila je razočarenje u njegovom glasu. Možda ipak ima nade, pomišljala je. Sitne nade da bit će u potpunosti samo njen.

-Onda je ovo kraj.-željela je da kaže da voljet će ju, da pružit će joj sve ono što ona želi.

-Ne!-ljutito viknuše.-Pružiti ti ne mogu ono što želiš ali ti neću niti dopustiti da uništiš ovo što imamo!-

-Reci mi, Robert, što je to što imamo?-napuklim glasom od tuge govorila je.-Dolazimo jedno drugome kad se sjetimo. Jedno drugome smo samo igračka kad nam je dosadno. -

-Ne!-Ne. Ona nikada nije bila njegova igračka. Sve su druge bile samo ona ne.

-Što smo onda jedno drugome? Zabava?-nešto ga je uporno kočilo da joj prizna ono što mu leži na srcu. Da joj prizna da je ona njegov cijeli svijet.  Ne dočekavši njegov odgovor nastavila je monolog.-Nemoj biti toliko sebičan pa nam braniti sreću s nekim drugim. Kad već mi ne možemo.-

-Zar je to ono što želiš? Biti nečija tuđa djevojka, nečija tuđa žena?-s tihim bijesom upita. Sada ona nije odgovarala. Nije mu željela dati priliku da ju slomi do kraja. Da vidi kako joj uništava život.-Dobro!-ljutito se ustadoše i stane pred nju. Bijes je sijevala iz njegovih ljutih očiju.-Kad je to ono što želiš ,onda budi tuđa! -s bijesom lupiše vrata njezinog stana kad ostavio ju je u suzama.

U suzama i tuzi znajući da je ovo kraj, da se više nikada neće vratit u njezin zagrljaj, da nikada više neće potražiti njezine usne. Jedino što imala je od njega, to je uvijek bio njegov povratak a sad je ostala i bez toga.

O kako je bio ljut. Ljut na cijeli svijet, ljut na svoju snježnu vilu jer zahtijevala je od njega ljubav, ljut na sebe jer nije uspio biti njezin vitez i spasiti ju, ljut jer joj nije mogao pružiti ono što je željela. I trebala. Osjetio je u njezinom glasu potrebu da  bude voljena ali ona je trebala znati da joj on to ne može ostvariti. Može ju voljeti ali nikada onako kako ona želi. Oboje su znali da nisu jedno za drugo, oboje su znali da bi se ove radosne noći pretvorile u noći svađe, da bi ih umjesto smjeha omotale suze. Zašto je tražila više nego što jedno drugome mogu pružiti? Zašto je morala uništiti ovo što su imali zbog nekog nedostižnog sna? Nikada u životu ne bijaše ovako ljut. Nikada u životu nije se osjećao ovako jadno. Sada će zauvijek postati nečija tuđa. Bila je i dosada ponekad, oh kako mu je samo smetalo kad vidio bi ju s drugim, ali znao je da će mu doći. Uvijek mu se vratiti i on bi svojim dodirom izbrisao tuđe tragove s nje. No sada će zauvijek ostati uprljana tuđim dodirom. Njegova snježna vila bit će ukaljana tragovima koje on nikada više neće moći izbrisati. Kako ju je samo mrzio u tom trenu. Mrzio jer mu je trenutno zadala najveću bol koju ikad osjetio je.

Želi li biti tuđa neka joj bude. On neće zbog nje upropastiti svoj život. Život koji nastavljao je kao i dosada. Mislio je da će sve biti isto, mislio je da neće osjetiti nedostatak njezinog dodira. Kako se je samo prevario.

Još uvijek je izlazio u zajednički kafić. Viđao bi ju. Viđao bi ju kako se smije umjetnim osmijehom drugim muškarcima, viđao je to već i previše puta. No znao da je pravi osmijeh čuva za njega. Pravi, istinski, osmijeh od kojeg lebdio bi među zvijezdama, bio je samo njegov.  No odjednom sve se promijenilo.

Prošlo je tri tjedna kako je okončala njihovo druženje. Izdržao je. Ponekad je prolazilo i više a da nije bila njegova. No prije bi bar ponekad uhvatio njezin pogled, a sada...sada u punih tri tjedna niti jedanput nije pokazala da je svjesna njegove prisutnosti. Ako želi takvu igru, onda će ju dobiti. No njegova odluka brzo je splasnula kad je u jednom trenutku, želja za njom je ipak bila jača, pogledao u svoju vilu i uhvatio ju kako se osmijehu nekom drugom osmijehom koji bio je samo za njega.  Srce je željelo iskočiti iz grudi koliko ga je zaboljelo ono što vidio je. Srce je željelo umrijeti jer je tek je sada shvatio težinu njezinih riječi. Istinitost njezinih riječi. Ona će zaista biti nečija tuđa. Do sada je mislio da ga kažnjava zbog onoga što joj nije mogao reći, nije mogao dati, mislio je da će se smiriti i shvatiti da je za njih najbolje ono što su imali. Ali sada je  uistinu shvatio da mu nikada više neće doći. Tek možda ako bi joj pružio ono što sanja. Tek bi se onda možda vratila njemu.

Nije mogao razumno razmišljati, nije bio svjestan onoga što čini. Nagonski se ustao i prišao za njihov stol. Još je i sada drhtala kad bio bi pokraj nje. Iz očiju mu je sijevao bijes, a iza bijesa uspjela je prepoznati povrijeđenost.  

-Što želiš?-upitaše Lidijina pratnja, muškarac koji po Robertovom mišljenu bio je kriv za njegov raspad. Kako se samo usuđuje dirati njegovu vilu?

-Od tebe ništa.-tiho ali bijesno rekoše. -Želim razgovarati s njom.-pratio je Robertovu ruku koja pokazivala je prema Lidiji koja bijaše skamenjenog lica.

-Mislim da dama ne želi razgovarati s tobom.-

-Koliko se ja sjećam, ta dama ima i jezik pa može i sama odgovarati. Ne trebaš joj ti da joj glumiš odvjetnika.-No Lidija ničim nije pokazivala nikakvo zanimanje za Roberta. A bilo je tako teško gledati ga, tako teško ne dodirivati ga, tako teško ne pobjeći u njegov zagrljaj.

-Ako misliš da ovdje ima smetnji, možemo otići nekamo drugdje gdje ćemo biti na miru.-Lidijina pratnja se obratiše njoj ignorirajući Roberta. I Lidija pristanu što izazvalo je ,ne toliki bijes koliko bol u cijelom njegovom tijelu.  Kad ustala je i pošla prema vratima nije mogao odoljeti a da ju je dodirne. Koliko je samo vremena prošlo bez njezinog dodira? Činilo mu se kao vječnost. Uhvatiše ju za ruku a njezino cijelo tijelo zadrhtaše od njegovog dodira. Još uvijek je imao tu moć nad njom.

-Lidija, zar ćeš zaista otići s njime?-trajalo je malo duže dok nije uspjela podići glavu i hrabro ga pogledati ravno u oči. -Oprostite gospodine,  no zar se mi poznajemo?- koliko je samo trebalo hrabrosti, koliko samo snage da joj glas ne zadrhti dok ga  sada za konačno izbacivala iz života. Samo su je oči izdavale. Samo oči u kojima je vidio kako se sjaje suze. Oslobodila se njegovog stiska i brzo se priklonila svoj pratnji kao da u njemu traži sklonište.

Ona je otišla a on se vratio za svoj stol.

-Koliko još misliš izigravati budalu?-upitaše ga prijatelj koji sve je vidio.

-Ne pametuj mi sada. Nisam raspoložen!-

-Ni ja ne bih bio raspoložen da mi zbog moje gluposti žena koju volim ode s nekim muškarcem tko zna kuda.-

-Dosta!!!-viknuše toliko glasno da su se svi okrenuli prema njihovom stolu. No njegov prijatelj nije posustajao.

-Koliko moraš biti glup da ju pustiš samo tako da ode? -

-Rekao sam ti da prestaneš.-tiše, zbog upozorenja zbog galame, no ipak bijesno se obrati prijatelju.-Ne želim više čuti niti jednu riječ o njoj. Pogledaj-pokaže rukom-pogledaj koliko samo tu ima drugih žena. Svaka od njih večeras može biti moja.-

-U pravu si. Svaka može biti tvoja. Ali niti jedna od njih nije ona koju ti srce želi.-niti bijesan pogled koji mu bijaše upućen nije mogao zaustaviti Robertovog prijatelja.-Ne mogu vjerovati da netko može biti toliko glup pa da pusti ženu koju voli.-

-Možda ju pušta upravo jer ju voli. Jer zna da joj je bolje bez njega.-tiho, najtiše što mogao je, priznao je. Od bola koja stezala ga je u grudima, gubio je zrak, a njegove oči...da, prijatelj mu se nije prevario, njegove oči su suzile. Plakale za njom.

-Idi za njom. Ništa nećeš izgubiti ako pokušate. I onako je više nemaš nikako. A ovako...bar bi znao da si pokušao.-

-Ne. Ja nisam za to. Ja joj ne mogu pružiti ljubav kakvu zaslužuje. Ono što smo imali...to je bilo najviše što sam joj mogao dati od sebe.-vidjevši da ga ne može drugačije trgnuti, Ivan je morao probati drugačiji pristup. Znao je da Robert voli Lidiju više no išta, da ona njega voli više nego išta, ali njihov ponos bio je glavni krivac. Lidija je shvatila, ali njegov prijatelj još očito nije.

-Onda neka ti prođe život u kajanju. U razmišljanju tko sutra leži pokraj nje, kome je postala žena, čija će biti zauvijek. Nek ti prođe život u kajanju ako zbog tebe ona si upropasti život. Ako zbog tebe naleti na neku skitnicu koja će joj upropastit život. To bit će tvoja greška. Jer tažila je tebe da budeš njen. A ti si ju iznevjerio .-

-Dosta!-više nije mogao zaustaviti svoj bijes. Nije mogao zaustaviti slike koje su mu prolazile glavom: nje kako spava u tuđem zagrljaju, nje kako tužno šeta kroz život, nje bez njega… nije mogao više niti jednog trena biti tu. Tu gdje ga sve podsjeća na njegovu vilu, vilu koja  odšetala je s njegovim srcem tko zna gdje. Ako ju ne nađe, zauvijek će hodati svijetom bez svoga srca.

Bijesno je izašao na ulicu, ne znajući što da radi, gdje da ide. Zašto mu je morala tako život zakomplicirati? Zašto ju je morao zavoljeti? Zašto joj ne može pružiti ono što želi, zašto uopće to traži kad zna da je nemoguće. S milijun misli koje rojile su mu se po glavi, bez cilja je šetao ulicom.  Bez cilja, no njegovo srce ga je i iz daljine vuklo sebi. Stigao je pred njezin stan.  Stan u kojem uvidio je svijetlo. Mjesto koje bilo je njegov raj, mjesto koje sada postalo je njegov pakao. Ona je tamo…ona I tko zna tko još.  Znao je da mu je sada zabranjena, jasno je postavila svoje ciljeve, ciljeve koje on nije mogao ispuniti, sada više ne smije da joj se približi. No srce ga je vuklo. Vukla ga je ljubav prema njoj. Vukla ga je bol koju osjećao je bez nje. Njegov ponos napokon je ostao daleko iza njega, napokon je shvatio da ne može živjeti bez Lidije. Niti jednog jedinog dana više. Niti jednog dana više ne može gledati kako ju netko drugi grli. Ona je njegova. Zauvijek. Bijesan, tužan, ljut dovukao se do njezinog stana.  Bio je spreman na sve. Pa čak I da makne onoga tko je večeras s njom. No kada otvorila mu je vrata, sve drugo je palo u vodu. Slomljena, uplakana Lidija. S tugom u očima, sa suzama na licu, bila je ogledalo onoga kako se on osjeća. Želio ju je samo privući u zagrljaj I zaštititi od svake tuge. No nije se pomaknuo. Ništa nije mogao učiniti dok mu ona ne odobri. Kako ju je samo zavolio, pomišljao je. Čeka tu pred njezinim stanom kako kakav prosjak da mu se udjeli milostinja. Dugo su oboje šutjeli.  Što da kažu jedno drugome u ovom trenu?

-Žao mi je.-tiho, spuštene glave, prvi je progovorio.-Žao mi je što sam ti nanio bol. Žao mi je što sam poput kukavice pobjegao od obaveza.-

-Zašto si došao? Samo da mi to kažeš ili…-

-Ne.-uhvatio ju je I privukao k sebi. Kako mu je samo nedostajala. Njezina blizina, njezin miris, njezin dodir.  Sklupčala se je u njegov zagrljaj kao I milijun puta do sada. -Došao sam ispraviti ono što sam uništio. Došao sam ti pružiti ono što želiš.  Ne znam da li ću moći, no želim pokušati.-

-Zašto?-odmaknu se od  njega.-Zašto sada?-

-Zato što te volim. -nakon dvije godine prvi puta priznao joj je ljubav. Priznao riječima.-Zato što sam shvatio da ne mogu bez tebe, Lidija. Ne mogu da živim bez tebe.-ugledavši osmijeh na njezinom lijepom licu, sve se je vratilo u normalu.  Osim što je postojao još strah od njezinog odgovora.-Želiš li mi pružiti još jednu priliku da ispravim ono što sam uništio?-sa strepnjom upitaše. Još jednom se osmjehnu. Osmijehom koji bijaše samo za njega.

-Volim te.-njezine riječi vratile su mu srce na mjesto, a njezin nježni poljubac bio mu je dovoljan odgovor da zna da će pripadati njemu zauvijek.  Njegova snježna vila koja uljepšala mu je život.

KRAJ