Jedino u što bili su sigurni to je bila
ljubav između njih. U ljubav koja istovremeno spajala ih je I razdvajala. Ljubav koja pružala im je utočište I bol.
Voljeli su se, to je bilo sigurno, no nisu mogli jedno s drugim. Oboje pakosni,
tvrdoglavi, pomalo sebični, nisu bili stvoreni jedno za drugo, koliko god se
trudili, koliko god se vraćali jedno drugome uvijek je postojalo nešto što ih
razdvaja. Možda njihova sebičnost, a možda strah od povrjeđivanja. Lidija je bila Robertova velika ljubav, to
zasigurno, bila je najvažnija osoba u njegovom životu, samo nikada u potpunosti
njegova. nikad samo njegova. kao niti
što on nikada nije bio u potpunosti njezin. Možda su I željeli pripadati u
potpunosti jedno drugome, no to se je činilo kao nemogućim. Činilo se kao
nedostižni san.
Sreli su se jednog hladnog zimskog jutra.
Bila je najljepše što je ikada vidio. Zlatne kose, mliječne puti, na pahuljama
snijega dok hodala je, izgledala je poput kakve snježne vile. Slučajno je iz
kafića u kojem je bio svoju jutarnju kavu, vidio snježnu vilu kako se bori sa
vrećicama koje nosila je, koje odjednom su pukle a iz njih ispalo sve ono što
je kupila. Gledao je kako se spušta da ih pokupi I nije si mogao pomoći pa je brzo istrčao van
kako bi bar njoj pomogao. Kad podigla je
glavu odmah se izgubio u tim crnim očima.
-Vidio sam da su ti se potrgale
vrećice.-rekoše nakon što se pribrao.-Pa sam mislio da ti treba pomoć.-
-Hvala.-osmjehnu se najljepšim,
najnježnijim osmijehom što ikada vidio je. Prava snježna vila, pomišljao je dok
gledao ju je a u njemu se stvarao neki čudan osjećaj.
-Stanuješ li daleko odavde?-
-Samo par ulica dalje.-
-Mogu onda da ti ja ponesem neke stvari.
Samo pričekaj sekundu.-brzo je nekuda nestao a nije ga uspjela niti upitati
kako se zove. No vratio se nakon par trenutaka.-Evo.-pokazao je vrećice što
držao je u rukama.
-Ti si stvarno išao kupiti samo
vrećice?-podignu se iz polučučnja no I dalje je bila malena naspram njega koji
bio je visoko metar I devedeset, a ona nešto malo viša od metar I
šezdeset. Zadivljeno ga je pogledala, ne
vjerujući da je netko u stanju učiniti nešto tako nesebično. Kako se je samo
tog prvog trenutka prevarila u njegovo karatkter.
-Pa sad…nisam išao samo po vrećice.
Izvoli.-pružio joj je malenu čokoladu na što se je ona toliko slatko nasmijala
da ga je njezin osmijeh zagrijao oko srca.
-Hvala.-pružila je ruku da uzme čokoladu
pa mu slučajno dotaknuše ruku. I njezinim tijelom prođu trnci. Zadrhtalo je
cijelo njezino tijelo. Uhvatiše njezinu
nježnu ruku u svoju. Nježnu hladnu ruku.
-Zima ti je?-zabrinuto upitaše.-Gdje su ti
rukavice?-
-Zaboravila sam ih doma.-nevino slegnuše
ramenima. Kako je samo izgledala slatko.
-Po ovakvoj zimi ne zaboravljaš zimsku
opremu doma.-
-Pa dobro, nije baš sad tolika zima.-
-Tvoje ruke se smrzavaju. Znači da
je.-pokrio je njezinu ruku svojom kako bi ju ugrijao. Čudni osjećaji plesali su
oko Lidijnog srca stoga se brzo spusti kako bi pokupila prosute stvari.
-Pa dogodi se.-nekako je uspjela izreći,
ne gledajući ga u oči bojeći se da ako ga pogleda da bi on mogao vidjeti da se
u njoj nešto čudno događa. No Robert se sagnu I oštro joj naredi neka se makne,
neka se pobrine za svoje smrznute ruke, neka ih spremi u džepove, on će
pokupiti, no ona je uporno odbijala njegovu naredbu.
-Dobro onda. Ako nećeš poslušati.-skinuše
svoje rukavice pa joj preda u ruke. U čudu je gledala što radi.
-Ne možeš to napraviti. Prehladno je da
budeš bez rukavica.-pogledaše ju poprijeko.
-Ma je li? A tebi nije? Ako nećeš
popustiti, onda uzmi moje rukavice pa nastavi sa poslom.-
-A ti?-
-Što ja?-
-Bit će ti zima.-
-To je manje važno.-prepoznala je prkos u
njegovim očima. Bio je isti kao ona. Prkosan, inatljiv, tvrdoglav. No sada joj
bijaše žao da se smrzava kad joj je već ponudio pomoć.
-Izvoli.-ljutito mu vrati rukavice I stavi
svoje ruke u džep kaputa.-Jesi sada sretan? Sada ću poput kakve razmažene
glupače stajati nad tobom I gledati kako kupiš moje stvari.-osjetio je ljutnju
u njezinom glasu. Inatljivost, prkos.
-Ja bih na tvome mjestu
uživao.-podrugljivo joj se obratiše. Nije mu željela pružiti zadovoljstvo da
uvidi kako ju živcira.
-Želi li mi možda, moj vitez na bijelom
konju, reći da li ima ime?-
-Možda. Možda ne.-
-Znači, misliš da si toliko bitan da ću
moliti da mi kažeš kako se zoveš. E pa prevario si se. Samo ću te iskoristiti I
šutnuti. Sutra se neću niti sjećati tko si.-ustao se sa vrećicama u rukama I stao tik pred nju. počela
je ubrzano disati od njegove blizine.
-Rado.-tiho šapnuše I prije nego se je
snašla, strastveno ju poljubiše. Nije se odmaknula, nije se opirala. Njegove usne svidjele su joj
se I više nego je željela. Njegov poljubac bio je I više nego je sanjala.
Njezine usne bile su tako mekane, nježne. Mislio je da će se odmaknuti,
riskirao je I šamar kad odlučio je zarobiti njezine medene usne, no ona mu je
popustila.
Zatim se odmaknuše od nje.-I samo da znaš,
za moje se ime plaća. Pa ako ga želiš…-
-Nemoj biti siguran da si mi toliko
bitan.-sneno izgovoriše. Željela je znati ime čovjeka koji prije par sekundi
odveo ju je u neki drugi svijet, no nije mu željela popustiti.
-Onda ćemo biti poznanici, a stranci.-
-Mi poznanici? Danas je danas. Sutra tko
zna.-
-Istina. Možda je ovo jedini dan da se
ikada vidimo.-željela je da opovrgne njezine riječi. Željela je da je I on
osjetio posebnost tog poljupca, tog čarobnog trenutka. Željela je da i u njemu
postoji želja da se upoznaju. No on ničime nije pokazao da se imalo zanima za
nju. -Zato ga trebamo iskoristiti najbolje što možemo. –
-Šteta pa ne možemo.-
-Zašto ne?-
-Ovo nije svijet bajki. Ovo nije svijet
mašte, niti snova. Ovo je stvarni život. Život
u kojem nas čekaju obaveze. Bar mene. Ne mogu ih ostaviti kako bi
uživala s nekim potpunim strancem.-
-Kad bi mogla…-ponovno joj se približi na
što ona ponovno ostane bez zraka.-Kad bi mogla, da li bi uživala sa ovim
strancem?-gledao ju je izravno u oči. Njegove tamno zelene oči tako su je
intenzivno promatrale da je ostala bez riječi. Na njezin ne odgovor, ponovno je spustio svoje usne na njezine.
-Moram ići.-odmaknu se brzo od njega jer
dok ju je ljubio nije bila pri sebi, a to si ne smije dozvoliti. Ne da joj neki
stranac kojeg poznaje praktički deset minuta ljulja tlo pod nogama. Bio je
zgodan, o itekako je bio zgodan, kestenjasta kosa, tamno zelene oči, mišićavo
tijelo. Znala je kakvi su takvi muškarci. Od njih nikada ništa dobro.
-Da, naravno.-ostao je iznenađen promjenom
njezinog ponašanja. Prvi poljubac mu je dopustila, osjetio je kako je drhtala,
a sada, samo par sekundi kasnije, sada ga bezobzirno odbija. No on nikoga ne
moli za ništa. Neće niti nju.-Kao što sam rekao, pomoći ću ti odnijeti
stvari.-do njezinog stana hodali su u tišini oboje zaokupljeni o onom drugom
samo što to nisu izgovorili na glas. Kada
stigli su do njezinog stana, znali su da je gotovo sve. Nisu se željeli
pozdraviti znajući da je to kraj ovoj maloj, najkraćoj, ali najslađoj malenoj
romansi što su ikada imali. Predavši joj
vrećice prvi je započeo.-Pa mala vilo, ovo je onda zbogom.-
-Zbogom.-ponovila je tu riječ s nekom
tugom.-Da, onda je ovo zbogom, moj viteže.-
-Možda se ponekad negdje nekad sretnemo.-
-Možda.-pružila mu jer svoju malenu ruku,
prihvatio ju je pa ju povukao prema sebi I za oproštaj ukrao joj još jedan
poljubac.
-Zbogom, malena vilo. Do sljedećeg, možda,
slučajnog susreta.-oboje su toga dana dokazali svoju tvrdoglavost. Već toga
dana dokazali su da Im je prkos važniji od svega, pa čak I od ljubavi. I do
danas, taj prkos je ostao. Prkos koji ih koči da istinski uživaju u ljubavi. A od onda sretali su se samo slučajno. A svaki njihov susret bio bi ispunjen strašću
kakvu još do sada nikada nisu doživjeli. Možda bi se sreli u nekom od kafića,
dok on sjedio je sa svojim društvom, a ona sa svojim na drugom kraju. No pogledi su bježali jedno drugome, usne su tražile
jedno drugo. Njihovi život više nisu bili isti.
Noćima bi, sama u krevetu, maštala o njemu, o njegovim usnama, o
njegovom tijelu, o njegovom dodiru od kojeg se topi. Noćima dok ljubio bi druge, zamišljao je da
je ona pred njim. Zajedno samo u
snovima.
Želja za
njom bi rasla sve više i više nakon svakog susreta. Znao je gdje živi, no ponos je u njemu carevao,
ponos koji nije dopuštao da prvi prizna da ju treba. Ponos ju je kočio da mu prizna da ga želi
više od ičega.
Dani su
prolazili u iščekivanju da vide jedno drugo. Jedino što bila je neka konstanta
to bijaše da odlazili su u isti kafić skoro svako večer sa svojim
društvom. Odlazili jedno zbog drugog,
mada nikada ne bi priznali. Ako se ne bi pojavila jednu večer, ako ju ne bi
vidio, lomio bi sve pred sobom sa svojim bijesom. A kada bi bila tu, a ne doživljavala ga,
utjehu bi tražio u drugima. Postojale su
i one najljepše noći, noći kada pripadali bi jedno drugome. Te su noći bile noći za koje živjeli su. Oboje.
Te noći bile su noći prepune strasti, noći prepune smijeha. Prepune
ljubavi koju ignorirali su.
Tih noći
postajali su samo oni, oni i njihov mali svijet, tih noći upoznavali su se
bolje. Bili su isti. Prkosni, inatljivi, svadljivi, vatrenog temperamenta,
sebični, slijepi u ljubavi. Poznavali su jedno drugo bolje nego itko. Noći su
bile prepune smijeha, prepune veselja, tek u tim noćima osjećali su se doista
živim. Jedno drugome bili si sve, samo
nisu željeli priznati. I njihov ponos
rušio je njihovu ljubav.
Bili su sve
jedno drugome, a bili su jedno drugome ništa. Nikada zajedno u društvu, nikada zajedno
izlazili, nikada predstavljeni društvu drugog kao važna osoba njihovog
života. A nisu bili Niti avantura. Nisu
bili greška pijane noći. Bili su
svačiji, a bili su ničiji. U želji da
ubiju ljubav u sebi, oboje prkosni, znajući da od toga neće biti ništa,
provodili su noći s drugima, misleći da ih mogu zamijeniti, zaboraviti. Nije bilo lijeka, nije bilo pomoći. Jer Lidijine ruke tražile su Roberta kao što tražio
je i on nju dok s drugima kratili su svoje noći. I nakon svega, uvijek bi se vraćali jedno
drugome. Oh kako je samo bilo bolno
gledati ga kako odlazi s nekom drugom, kako bi joj se samo srce raspalo na
milijun komadića dok ljubomorno gledala bi kako svoje vrijeme posvećuje njoj
znajući da će neka druga večeras biti njegova. No on nije njezin. Nikada bio,
niti će ikada biti. Nema prava na
ljubomoru.
Kakav je
samo bijes rastao u njemu promatrajući kako se smiješi nekom drugom
muškarcu. Muškarcu kojeg želio je
odvesti što dalje od nje, kojeg želio je sastaviti sa zemljom jer se usuđuje
dirati ono što pripada njemu. A onda bi
se gorka misao pojavila u njegovoj glavi: ona ne pripada njemu, niti će ikada
pripadati, pa se bijes još više pojačao.
Tekli su
dani pakla. Tekli su dani raja. Godina mučenja, godina uživanja je
prošla. Prošla je još jedna, a njihova
ljubav ostala je ista. Njihova ljubav ih
je i dalje razdvajala.
Lidija je
znala da ovako više ne može dalje. Bili
su sve jedno drugome, bili su jedno drugome nitko i ništa. Poznavala ga je bolje no sebe, bio je u
svakoj njezinoj misli, bio je... Niti sama nije znala što je bio. Nisu obilježavali ništa. Niti Dan zaljubljenih, niti Božić, niti Novu
godinu. Svakog važnog datuma pokazao bi
joj da mu ona ništa ne znači, ne vodi ju nikuda sa sobom, ne upoznaje ju sa
svojim društvom. Za njega bila je samo igračka. I ako kad sjetila bi s njegov dodira, njegov
sjaja u očima dok promatrao ju je, ništa nije imalo smisla. Gledao ju je kao da je najdivnije stvorenje na
cijelome svijetu, njegova snježna vila. Gledao ju je, kad bio bi s njom, kao da
je jedina osoba na cijelome svijetu, kao da je upravo ona cijeli njegov svijet.
Nije imalo smisla, ali njihova ljubav bila je takva. Zar se I ona nije prema
njemu isto ponašala? Voljela ga, a odbacivala. Jer mogla je prepoznati ljubav u
njegovim očima, brigu u njegovom glasu, mogla je u njemu prepoznati osjećaje
koje je I ona skrivala od njega. iz straha, iz inata, iz prkosa, iz sebičnosti.
Ponajviše Iz straha. On je isti kao ona. On se ne može vezati, znala je to
dobro, baš kao što se niti ona ne može
vezati niti za jednu osobu. Oni nisu bili rođeni za ljubav. A ipak su
zavoljeli. No kako on njoj je može pružiti ono što je ona željela, tako ne bi
niti ona njemu pružiti. Zna da se mora zadovoljiti s onime što ima, no jedan
dio, maleni dio srca ipak je tražio nešto više. Tražio da pripada njemu. No
brzo je gasila tu želju znajući da je nemoguća. Ali ova ljubav ju je ubijala. Dizala
do nebesa, spuštala do groba. Nije bilo sredine. Nije bilo ničega. Jedino u što
je bila sigurna bilo je to da će joj se uvijek vratiti. No do kada, pitala se. Do
kada će trajati to, do kada će se vraćati jedno drugome nakon drugih. Dvije godine
mučenja. Ponekad ga ne bi vidjela tjednima dok kratio bi svoje vrijeme s
drugima. A kad bi se vratio, inat je u njoj proradio pa ga sljedećih nekoliko
dana zanemarivala. Onda bi se ponovno susreli, ponovno postali jedno drugome
sve I ono sve što se dogodilo brisalo bi se. Tog trena dok pripadali su jedno
drugome ništa nije bilo bitno. No kada bi san završio, oštra bol propadala bi
njezino srce. Nešto se je moralo
učiniti, s tugom pomisli, ne može cijeli život proći u ovakvoj slatkoj patnji.
Moraju si bar pružiti priliku da budu sretni. Bar s nekim drugim. Možda netko
drugi kod njih uspije potaknuti da kažu što im stoji na srcu. Možda jednom
pronađu neku osobu koja će se moći nositi s njihovim teškim karakterima. Nekoga
tko neće biti isti kao oni, nekoga kome će ljubav biti važnija od prkosa, pa im
popuštati jer ih vole. Željela mu je sreću.
Željela je
sebi sreću. Znala je da nikoga nikada neće voljeti poput njega. Nitko neće
poput Roberta poljuljati njezin svijet. Od ničijeg dodira neće se topiti kao od
njegovog. Niti jedan tuđi zagrljaj, niti jedne druge ruke neće moći pružiti
osjećaj utočišta kao što pružaju njegove. Znala je da će I dalje noćima tražiti
njega. No znala je da je krajnje vrijeme da se ova igra završi.
Primjedbe
Objavi komentar