VITEZ IZ SJENE: drugi dio

-Već je dosta kasno.  Imam još nekih obaveza danas pa bih te zamolila ako bi želio otići. -

-Imaš pravo.  Kasno je. -potvrdiše no nekako nije imala dojam da govori o istoj stvari kao i ona. Zbogom Sofia. -došao je do vrata kada tek postala je svjesna njegovih riječi.

-Zbogom?  Zašto Zbogom? -

-Pa vrijeme je da se oprostimo zauvijek, zar ne?  Ipak ti više nisi s njime a ja sam njegov prijatelj.

-Zar to mora značiti i  kraj našeg prijateljstva? -

-Zar ti Želiš biti prijatelj sa mnom?  Bez obzira što je on moj prijatelj.- Znala je da je pogrešno.  Samo iz sebičnih razloga željela je zadržati Aleksa uz sebe kao prijatelja.  Samo kako bi se osjećala bliže Leu, kako bi od njega možda dobila kakve informacije o propaloj ljubavi. -Bez obzira što mi nikada nismo bili dobri prijatelji? -sada se okrenu prema njoj.  -Ili upravo zato što je on moj prijatelj želiš biti dobra sa mnom? -kako ju je mogao tako dobro procjenjivati bilo je pitanje koje se vrzmalo po njezinoj lijepoj glavi jer odgovor nije željela dati. Gledajući kako šuti nije imao više volje niti snage boriti se s njezinim prkosom. -Tebi ne vrijedi neke stvari objašnjavati.  Cijelo jutro ti tvrdim jedno a ti opet po svome. -

-Ne vjerujem ti.  Ne vjerujem ti ništa.  Niti jednu ružnu riječ koju si rekao o njemu.  Ne razumijem zašto to radiš?  Koje su tvoje namjere? -na tren mu je palo na pamet da joj otkrije  svoje namjere, svoje osjećaje, da joj napokon prizna ono što ne želi priznati niti sebi: da ju već odavno voli.  Da ju već odavno želi.  Ni to je, znao je, pogrešno. Ona mu je bila i ostat će zabranjena. Na tren mu je bila bliža nego ikada.  Na dohvat ruke, no onda je svojom izjavom izazvala bijes u njemu. -Možda je sve to njegova igra. -mozgala je.  Kako je bila samo lijepa, kako bi ju volio povući u svoj zagrljaj i ljubiti bez prestanka. -Možda on želi vidjeti kako ću reagirati kad netko pljuje po njemu.  Možda se pokajao i sada želi natrag ali prvo želi saznato što nakon svega mislim o njemu. -

-Ne vrti se cijeli svijet oko njega! -viknuše toliko bijesno da se je Sofia preplašila.  -On te ne voli.  Već odavno te ne voli.  Bila si mu samo lutka s kojom se poigravao kad mu je došlo da se igra! Nikada te nije niti volio kako treba! Nikada mu nisi bila važna, nikada na prvom mjestu! -

-Šta ti znaš kako se voli? !  Gledala sam više puta kako se upravo ti igraš djevojkama kao da su lutke!  Nemaš pojma što je to ljubav! -

-Zasigurno nije ono što se vi imali!  Koliko sam puta bio prisutan kad si ga zvala da dođe pa te odbio izgovarajući se da ima posla a u biti svoje vrijeme provodio tko zna gdje.  Niti ne znaš gdje je sve bio!  Misliš da he svaki put imao posla kad si ga zvala?  Ne, malena, jednostavno mu se nije dolazilo. Znaš zašto?  Jer je rekao eto da si dosadna!  Da mu ideš na živce!  Da kad dođe k tebi jedva čeka da ode jer ga previše daviš sa nekim svojim glupostima! -

-Lažeš.  Pogledaj! -pokazala mu je prsten koji još nije skinula sa ruke a koji je njega toliko bolio.  Brzo je došao do nje, grubo skinuo prsten s njezine ruke i bacio ga kroz prozor.

-Ti nisi normalan!  Odakle ti pravo da to učiniš?! -željela je krenuti po njega no on ju uhvati oko struka i zaustavi.

-Taj prsten ništa ne znači. -smirio je svoj karakter-.  Hoćeš da ti kažem zašto te je zaprosio?  Zato što je u tebi vidio ženu kakva mu odgovara.  Kad poželi skuhat će mu, rodit djecu o kojoj će se sama brinuti, prat će mu robu, sve će radit što poželi dok će on gubiti noći sa svojim društvom.  I nastavilo bi se tako... -no odjednom je zašutio. Bila mu je tako blizu a on je bio tak slab pred  njom. Pogledao ju je i oči, njezine lijepe oči koje su ga uznemirujuće gledale... bio je sam korak do onoga Što je želio svim svojim zločestim srcem.  Njegova blizina, njegova ruka oko njezinog struka budila je i njoj neke čudne osjećaje... Nije imalo smisla da drhti u njegovom zagrljaju. Da drhti ali ne od straha pred njim.  -Zbogom, malena -sagnu se i prošapta joj tiho na uho.  -Želim ti svu sreću ovoga svijeta.  Budi sretna s nekim tko te zaslužuje. -tik do njezinih slatkih usana spusti maleni oproštajni poljubac i prije nego se snašla ne stao je iz njezinog stana, njezinog života brzinom munje.

Dani su prolazili pomalo drugačije.  Aleksov savjet da nastavi dalje odlučila je poslušati. Njegove okrutne riječi trgnule su je iz ništavila, trgnule da se napokon pokrene, da sagleda stvari drugim očima... I sagledavala ih je.  Počela je uviđati istinu kako joj je Aleks pokazao.  No Aleks je nestao.  Još uvijek su se kretali u istom krugu ljudi, no njega ne bijaše nigdje gdje bi bila ona.  izlazeći na zabave, u klubove, nadala se da će ga sresti negdje, pogledom bi ha tražila po prostoriji niti sama ne znajući zašto.  Nigdje ga nije bilo... Kao da se zauvijek oprostio od nje... Jutro kad došao je po Leove stvari ostalo joj je urezano u pamćenje. Ne može zaboraviti kako je zadrhtala dok držao ju je, ne može zaboraviti njegov nevini slatki poljubac.  Poljubac koji uzdrmao joj je cijelo tijelo.  Godinama je bila sa Leom, no nikada se nije osjećala tako s njime.  Ono što je Aleks uspio u par trenutaka Leu godinama nije uspijevalo.  I željela ga je vidjeti.  željela je Jos jednom osjetiti njegovu blizinu, željela je osjetiti kakvog su okusa njegove usne. Željela je saznati kakav on to magičan utjecaj ima na nju.

No njega ne bijaše nigdje.

Čula je priče o njemu. Čula je kako lomi ženska srca da ni ne trepne. nije shvaćala zašto joj smeta to, uvjeravala je samu sebe da je to jer on je njezin prijatelj, bez obzira na sve što se dogodilo, on je njezin prijatelj i ona želi biti u njegovoj blizini samo kako bi mu pomogla, baš kao i on njoj onog jutra. .

Nakon nekoliko mjeseci život ih je ipak odlučio spojiti.  Bila je topla ljetna večer.  Bila je ljepša nego pamti.  Bio je to koncert na otvorenom, stajao je za šankom kad ugledao ju je kako se približava.  Do sada je uspješno izbjegavao sve događaje na kojima je mislio da sreo bi ju.  Ovaj je bio neizbježan.  Svirao je njezin najdraži bend, znao je da će se pojaviti, a on ovoga puta nije mogao da izbjegne.  Još će ljudi pomisliti da je on prekinuo s njom, a ne Leo, koji više, od kada je pronašao novu djevojku, ne poznaje staro društvo. A Sofia... Sofia nikada ljepše nije izgledala.

Uvidjevši ga za šankom s nekom djevojkom odjednom je zastala a prelijepi osmijeh s njezinog lica nestadoše.

-Aleks je ovdje? -upitaše svoju prijateljicu.

-Ne brini, samo je on tu.  Nećeš vidjeti Lea niti onu njegovu. -željela ju je utješiti ne shvaćajući da joj Leo sada nije niti na pameti. -I ako sam mislila da si već pomalo zaboravila tog kretena. -

-Da... Ne... - njezina prijateljica nije uviđala njezinu zbunjenost pa nastavi.

-Kažem, ništa se ne brini.  Leo neće doći. Ima već duže vrijeme kako je njihovom prijateljstvu došao kraj.  Drago mi je, iskreno zbog toga.  I zbog toga što više nije s tobom.  Leo nije dobra osoba, nije bio dobar dečko tebi, niti je bio dobar prijatelj Aleksu.  Uvijek ga je kvario. A Alekss je jedan  stvarno dobar dečko. -

-Dobar?  -okrenu se i pogledaše svoju prijateljicu kao da je skrenula s uma. -Očito ga dobro onda ne poznaješ.  Nisi li čula što radi trenutno?  Dobar dečko ne ide od jedne do druge.  Ne igra se sa ženama kao da su igračke.  Ne lomi njihova srca samo tako. On nema srca da bude dobar. -

-Nema srca?  Možda nema jer ga ne želi pokazati, jer se boji da će biti slomljeno.  A možda je već slomljeno pa zato i je takav.  A da nije dobar... Tu moraš zašutjeti. Stati.  Još da ti to govoriš, ti, ona koju je on oduvijek branio od svih.  Čiju je čast branio, od svih, čak te i od Lea branio.  I ti ćeš govoriti da on nije dobar m ti!  Ti koja bi mu do kraja života trebala biti zahvalna jer nikada nikome nije dao da iti jednu ružnu riječ izusti protiv tebe!  Onu noć prije nego je došao po stvari, onu noć kad si se toliko ponizila moleći svog milog Lea da ti se vrati i ja sam bila tamo.  Što misliš zašto ne pričaju?  Zbog tebe! -viknuše. -Jer Aleks te branio, kao uvijek do sada.  I to nije bilo prvi puta.  I dok ste to i Leo bili zajedno, Leo nikada nije birao riječi kad pričao je o tebi.  Jedino mu se Aleks suprotstavio.  Koliko puta bi te Leo odbio, kad si ga molila da nekuda idete da nije bilo Aleksa. Sve je činio samo kako bi ti bila sretna.  Bio je i ostao tvoj vitez iz sjene.  Samo kako bi tebi bilo dobro, bez obzira što njega uništavala je tvoja veza s Leom.  Bez obzira i na to što... -no odjednom je zastala.  Otkrila je previše.  Nije na njoj da otkriva što Aleks skriva na srcu.  Mada je bila njegova sestrična, jedina ženska osoba kojoj se Aleks povjeravao.  Jednom u trenutku pijanstva priznao joj je da voli djevojku svoga prijatelja.  Mada je željela da bude sretan.  Ali nije njezino da otkriva.

Sofia pogleda prema šanku.  Stajao joj okrenut leđima.  Saznala je neke nove stvari o njemu.  Da mu priđe ili?  Ali bio je sa nekom djevojkom

-Idi... -tiho joj prijateljica rekoše.

-Nije sam.  Ima nekoga. -

-Sofia.. -pogledaše ju pravo u oči.  -I da je to manekena svijeta, ona nije ona koju njegovo srce želi.  Niti jedna se ne može mjeriti, ma da je i najljepša, sa ženom koje srce voli. -

-A što ako... -

-Idi... Zaslužili ste priliku biti sretni.  Makar probaj. -

Nesigurno mu je prišla.  Sa svakim korakom u njoj je rasla nervoza.  Oduvijek se u njegov blizini osjećala čudno.

-Aleks... -tiho ga je pozvala.  Zašto se je sada pojavila?  Zašto nije mogla ostati daleko od njega?  On više nema snage da izbjegava ono što već duže želi: nju.  Ako u sada priđe, znao je da past će.  Skrivao se ovih mjeseci od nje znajući da ako mu samo pokaže i najmanji znak da je dobrodošao kod nje da past će pred njom.  Bilo je teško skrivati osjećaje dok bila je sa Leom, bilo je teško obuzdavati svoju želju za njom, no bila je zabranjena.  Imao je ipak nešto, neki razlog da obuzda svoje želje... A sada, sada je bilo preteško.  Gotovo nemoguće.  Više nije Leova, Leo je prošlost i njegov života, što sada ima kako bi spriječio svoju želju za njom?  Između njih više ništa ne stoji, ali on je znao d on nije za nju.  Ona je zaslužila biti sretna.  Nabacivši masku koju oduvijek je imao u njezinoj blizini bezobrazan joj odgovoriše.

-On nije tu. -iznenadila ju je njegov bezobrazluk.  Nakon svega što je saznala, nije se nadala takvome Aleksu.  Bio je to onaj stari Aleks s kojim ona nikada nije mogla.  Kako joj je samo Ivana mogla govoriti da je on neki vitez koji ju je branio, a bio tako otresit prema njoj?

-Nisam došla zbog toga.  -

-Nego zašto onda?  -sada se okrenuo prema njoj a njegove oči boje kestena ledeno su je pogledale.

-Željela sam te samo pozdraviti.  Nismo se dugo vidjeli. -

-Istina.  Tako je jer sam ti već rekao da je ono zadnji put da me vidiš.  Nismo se vidjeli jer te ja ne želim u svome životu. -da nije bio mrak mogao bi vidjeti kako su joj zasuzile oči.  Zašto je tako bezobrazan prema njoj.?

-Nisi li mi rekao da smo prijatelji?  Mislila sam da ti nećeš birati strane između Lea i mene.  Bez obzira što ste toliko dugo prijatelji.  Sam si rekao da sam tvoja prijateljica.  Nisam li? -kako da joj kaže da je on svoju stranu davno odabrao?  Razgovor prekinuše njegova pratnja koja željela je njegovu pažnju.

-Ajde, curo, Nemoj se ponižavati.  Idi odakle si došla. -bijesno pogledaše prema Sofiji koja je uvidjela kako ju djevojka gleda kao nižu ispod sebe jer, ipak, bila je ljepša od nje  I djevojka je to dobro znala. -Ponašaš se kao kakva očajnica, a vidiš da te on neće. Preklinješ ga tu za jednu minutu pažnje a on  jedva čeka da te  riješi.  Prenisko si ti za njega. -osmjehnu se misleći da je pobijedila, da je Aleks sada napokon njezin.  No nije znala da se obraća djevojci koja zarobila je Aleksovo srce. Djevojci koja će uvijek biti prva u njegovom životu.

-Da... -tiho progovoriše. -U pravu si.  Nemam što ovdje tražite. -osjetio je tugu u njezinom glasu.  Poznavao ju je i predobro, i ako ona to nije znala.  I ako ona njega nikada nije zapravo upoznala. Mrzio je sebe jer on je izvor njezine tuge. Okrenula se kako bi otišla no uhvati ju za ruku i zaustavi.

-Ti ne moraš nikuda ići.  Ako netko mora da ide, onda si ti to Lidija. -djevojka ga iznenađeno pogledaše.

-Aleks. -nije vjerovala onome što upravo doživjela je.

-Ne ponižavaj se i ne moli poput neke očajnice za moju pažnju. -kako je bio samo ljut da je  bez pitanja, bez okretanja povukao  Sofiju na neko usamljeno mjesto daleko od svih.

-Ajde reci što želiš! -o kako je bio samo bijesan. -Uništila si mi večer!  Imaš li kakvog razloga za to?! -kako da mu kaže išta dok je u takvom raspoloženju? Odavno je znala da ga se ne smije dirati kad je takav, no ovo joj je možda bila jedina prilika da ga ponovno dobije u svome životu.

-Željela sam popričati s tobom. Onog si jutro samo nestao.-tiho mu rekoše.

-O čemu? Već sam ti rekao, Sofija, da ga nema tu.-usredotočila se na njega. Ništa oko njih više nije postojalo i zapazila je u djeliću njegove nepažnje kako mu glas na tren više nije bio toliko bahat. Više nešto poput straha. Samo na djelić sekunde, ali opet opazila je. Da  nije bila sebična, da nije mislila samo o Leu, možda  bi davno već zapazila kako Aleks u stvari nije toliko siguran u sebe. Kako bar na djelić sekunde pokazuje  svoje pravo lice. Nikada joj nije bilo jasno zašto je od svih djevojaka koje  bile su ikada u njegovom društvu, zašto je baš uvijek prema njoj pokazivao prijezir. I sada je shvatila.  Na usnama joj zatitra osmijeh. No brzo ga skloni shvaćajući koliko mu je moralo biti teško onog jutra kad je bez obzira na svoje srce došao u ime Lea. Koliko mu je moralo biti teško svih ovih godina.

-Ali ja niti ne želim pričati o njemu. Željela sam ti samo zahvaliti za sve što si ikada učinio za mene.-nije želio pokazati, no ostao je skamenjen. Nikada nije želio da sazna za išta od toga.

-Ne znam o čemu govoriš Sofija.-

-Znaš. Oboje znamo jako dobro.  Zašto skrivaš svoja djela ?-

-Zato što to nisi trebala saznati.-

-Ali jesam.-

-I što imaš od toga? Što ja imam od toga? -

-Željela sam da ne budemo stranci. Da se ne izbjegavamo. Odnosno da ti mene ne izbjegavaš. -

-Kad si već saznala, onda ti je jasno već da možemo biti samo stranci. Stranci ili...-

-Ili što?-znala je što želi od nje, željela je da i on napokon kaže ono što mu je na srcu.

-Nisam ja za tebe, malena.-začula je tugu u njegovom glasu. Nikada ga do sada nije vidjela tužnog jer svoju tugu uspješno je skrivao iza svoga bijesa.-Znaš i sama kakav sam. Nakon njega...mislim da nakon njega ne trebaš nekog ženskara kojemu nećeš moći vjerovati. Da nakon njega trebaš nekoga kome ćeš biti na prvome mjestu.  Da su se stvari posložile drugačije,možda bi bilo sreće za nas, a ovako...on je između nas. Uvijek bio, uvijek će ostati.-

-Ne.  Leo više nema mjesta u mome životu.-

-Bez obzira na sve, bio je moj prijatelj. Bila si njegova zaručnica.  Ništa ne može promijeniti tu činjenicu.-

-Zar ni to...-približi mu se, na što se on odmaknu od nje. Nije mogao vjerovati sebi dok mu je tako blizu. Dok nema nikoga, dok su u svome svijetu. Uvidjela je njegov pokret.-Zar ni to, što sam se onog jutra kad si bio kod mene, dok si me držao, zar ni to da se nikada s nikime nisam tako osjećala. Da mi drhti cijelo tijelo od tvog dodira?-

-Sofija...-

-Pa čak niti od njegovog. Godine s njime nisu mogle postići ono što je tvoj dodir postigao u jednom jutru.  Ne razumijem...-suze su počele teći niz njezino lijepo lice. Suze koje on nije mogao gledati. Skupio je hrabrosti, pružio ruku prema njoj i obrisao ih na što je ona ponovno zadrhtala.

-Sve je ispalo krivo. Ništa se od ovoga nije trebalo dogoditi.-

-Aleks, bilo je što je bilo. -

-Ne razumiješ. Obećao sam...obećao sam mu da nikada nitko neće saznati. Prvo je obećanje koje neću ispuniti, jer malena , sve je ispalo krivo. Tog dana kad ste se upoznali...već toga dana bio je dan moje smrti. Mislio sam proći će, ipak smo bili još samo djeca. Ali godine idu a ne prolazi. On je taj koji ubio me. I prije nego te on upoznao, znao sam tko si.  Bila je to moja zadnja godina školovanja,  bila si sa prijateljicama, čim sam začuo tvoj smijeh znao sam da si nešto posebno. Da bi trebala biti moja. Bili smo još djeca. Mislio sam te jednom pozvati van, no iz događale su se svakakve stvari, i sama si saznala da mi je te godine umro otac. Morao sam se brinuti za mamu, sestru, za ispite...nisam imao vremena da te pozovem van. Trebao sam. Moja je greška što si otišla  njemu. Da sam našao samo djelić vremena , sve bi bilo drugačije. Samo vidiš...ali znao sam tko si. Ti možda mene nisi primjećivala, no ja tebe jesam. Mislio sam, dječja ljubav, proći će.-sjetila se je. I ona je njega viđala po školi. Tada se nisu upoznali.

-Sjećam te se. Godinu si stariji od nas pa nisam te dobro poznavala. Mislim kad...-

-Kad je on započeo s tobom. Znao je da mi se sviđaš. Ništa tada nije učinio. Kada sam otišao na faks...-

-Onda je započela naša veza. Ali znao je, zar ne?-

-Znao je. Mislio je da ću zaboraviti tko si. Mislio je da ću pustiti. Prvo vrijeme mu nisam mogao oprostiti.-

-Nije te dugo bilo s nama. Zar zbog toga?-

-Da. No govorili su mi, ne dopusti da jedna djevojka uništi prijateljstvo koje traje godinama.  Molio me da mu oprostim.  Oprostio sam mu, upravo jer smo bili prijatelji toliko godina. No ostala si uvijek između nas. -

-Zašto je onda...-Sofija odmaknu glavom.-Znam zašto je napravio to. Nije bilo jednom da je govorio o tebi s dozom ljubomornosti. Zar je zato to uradio? -nije čekala njegov odgovor.-Da, zato je. Sjećam se kako si bio popularan u školi, sve cure su ludjele za tobom, a on, on se krpao s tobom. Pričao mi je kako te je njegov otac uzeo pod svoju zaštitu kad je tvoj umro. Pričao mi je kako ti daje sve. Bio je ljubomoran na tebe pa ti je uzeo...-

-Ono što sam najviše želio.  Tebe. Njegov otac je i jedan od najvećih razloga što sam mu oprostio.

-Zar to znači...zar si mi zato rekao da me on nikada nije volio? Zar je moguće da je toliko sebičan pa da me je zaprosio samo kako bi tebi napakostio? -već joj je dosta slomio srce pa nije želio odgovoriti na to pitanje.-Kad me je zaprosio, da li je znao...?-

-Da te volim? Da, malena, oduvijek je to znao.-njegova izjava ljubavi pobrisala je sve što je do sada čula. Izbrisala je Lea, njegovu pokvarenost, Aleksovu bahatost. Jer izjavio joj je ljubav. Uvidio je njezin slatki osmijeh.

-Rekao si mi da možemo biti ili stranci ili nešto drugo. Želim ono drugo ma što god to bilo. Želim nam pružiti priliku koja nam je oduzeta. Bez obzira što si ženskar. Netko mi je rekao da se niti jedna žena, mada bila najljepša, ne može se mjeriti sa ženom koju muškarčevo srce voli. -i nakon cijele večeri, napokon je uvidjela njegov prelijepi osmijeh.

-Očito si pričala s mojom sestričnom. Samo ona može izjavljivati takve stvari.

-Očito.-

-Ne želim niti pitati što ti je još rekla. -

-Da si ti moj vitez iz sjene. -brzinski odgovoriše.

-Još uvijek živi u svijetu mašte.-Sofija ga nije slušala. Nije željela da pokoleba ono malo samopouzdanja što napokon je pronašla.

-A sada želim da budeš vitez moga života.-prišla mu je na par milimetara od usana. Spustio je pogled na njezino lice. Još uvijek razmišljajući kako ovo nije dobra ideja.-Želiš li biti vitez moga života? Želiš me u svome životu?-i razum je popustio. Od ove noći napokon je bila njegova.

KRAJ