ZABRANJENA SREĆA: prvi dio

Sve se činilo kao san. Ona. Njegov život. Sve je bilo kao san, a ona anđeo koji mu je uljepšao život. Sve se činilo savršenim, no morao je znati da svemu jednom dođe kraj.  Kao što nažalost došao je njima. Bili su dva različita svijeta. Previše različita svijeta da ih spoje u jedan. Ona, princeza svojih roditelja, jedinica koja imala je sve što poželjela je. Puknula bi prstima I ako bi poželjela imala bi auto, kuću, obišla bi svijet. Samo je trebala reći želju I oni bi ju ispunili. On…jedan običan radnik. Radnik koji jedva je preživljavao od svojih novaca dok poplaćao bi sve što je imao za platiti. Bili su toliko dva različita svijeta, svijeta koja se nikad ne spajaju. No život ih je prevario. Život se poigrao s njima I spojio Ih je. Pružio mu ljubav, radost, sreću, a onda mu sve to oduzeo. Ostale su mu samo bol I usamljenost. Jer njegova princeza je daleko od njega. Njegova princeza postala je njegova zabranjena princeza.

Sreo ju je u hotelu kad došla je na odmor sa svojim prijateljicama. Dok šetala je njezina je kosa boje lješnjaka plesala oko nje, njezin je osmijeh krasio njezino lice maslinaste puti, a oči boje neba svjetlucale su od sreće. Imala je sve što je mogla poželjeti. Zašto joj nebeske oči ne bi svjetlucale od sreće? Jer dok su drugi radili, ona je uživala. Dok su drugi radili za nju ona je odmarala. Bio je jedan od njih. Radio je kao nosač prtljage u hotelu u koji je toga kobnog dana ušetala. Zauvijek će proklinjati dan kad vidio ju je. Zbog nje na mjestu gdje treba biti njegovo srce ostala je rupa.

Nije mogla a da ga ne primijeti kad došla je u hotel I uzeo njezinu prtljagu. Bio je veoma naočit muškarac, jedan od onih što se rijetko viđa. Mogao je raditi I kao model, mogao je biti glumac zahvaljujući svome izgledu, no on je radio u hotelu kao nosač prtljage. Za neke sitne novce. Nije joj bilo jasno zašto ne iskoristi svoj izgled I postane netko u životu.  Pogledavala ga je, smiješio joj se, smiješio joj se uvježbanim osmijehom za posao, za goste, no njegove crne oči nisu odavale dojam smiješka. Njegove crne oči bile su toliko mrke, da ako ne bi pogledala u njegov smiješak, uplašila bi se. Njegov mrk pogled zaintrigirao ju je. Odjednom u njoj se pojavila želja da taj pogled otopi, da se te oči smiješe. Odmahnu glavom. Ona ne „pada „ na muškarce na prvu. Treba joj duže vremena da se opusti, da se prepusti nekome, zašto onda ovaj mrski nosač prtljage u njoj budi želju da se opusti, da mu se prepusti. Nepoznati muškarac. Začula je kako njezine prijateljice uzdišu za njime, kako je zgodan, kakav osmijeh ima da ih obara s nogu, niti jedna nije primijetila ono što je ona. Niti jedna nije primijetila njegov hladan pogled. Niti jedna od njih nije pridavala važnost detaljima.

Bile su toliko oduševljene svojim nosačem prtljage da su mu ostavile abnormalne napojnice.  Osmjehnu se. Ipak nije toliko naivan kao što je mislila. On itekako zna kako iskoristiti svoj izgled. No ipak ni to nije bilo dovoljno da Im jednog dana pruži normalan život.

Uhvatio je njezin smiješak kad pogledala ga je. Zatreslo mu se tlo pod nogama. Koliko je samo u svojim godinama rada u hotelu vidio djevojka kao ona. Koliko su ga tražile da bude njihov. Kosilo se s pravilima hotela. Nema veze između klijenata I radnika. Niti jednom još nije prekršio to pravilo. Koliko se je mladih, razmaženih djevojaka znalo vraćati u hotel, čineći sve samo da bude njihov. Jer u današnje vrijeme bio je cijenjen samo izgled. Bez obzira što bio je klasama ispod njihovog društvenog statusa, bez obzira što ponašale su se ponekad prema njemu kao da ne vrijedi, kao da je pas, jer je ipak ispod njih, ali bio je savršenstvo, od glave pa sve do tijela, bio je savršenstvo ljepote, tamane puti, garave kose, tamnih mrkih očiju, tijela kao isklesanog iz kamena, bio je  savršenstvo na koje su žene ostajale zapanjene.

No niti jednom nije prekršio svoje pravilo. Niti s jednom nije bio. Prvo jer je to bilo pravilo hotela, drugo jer su mu se doslovno gadile takve razmažene princeze. Princeze koje su mislile da su jedino one vrijedne jer imaju novaca.

Stoga se začudio sam sebi kad ga je potresao njezin smiješak. Ona je još samo jedna razmažena princeza koja ga želi samo da se pohvali prijateljicama a da se ponaša prema njemu kao prema psu. Njemu ne trebaju takve razmažene princeze. I u svojoj društvenoj klasi mogao je pronaći ljepotice kao iz časopisa koje padale su na njega. Ljepotice koje nisu bile toliko umišljene . Mogao je imati koju god poželio je. Neće se zamarati s tim razmaženim princezama, koje, poneke, morao je priznati sam sebi, nisu se mogle mjeriti s ljepoticama koje on imao je. Bile su jedino izvor zarade. Misle su da ga mogu kupiti. Sve do jedna natjecale su se koja će mu dati veću napojnicu u nadi da će joj posvetiti pažnju. Zašto ga onda njezin osmijeh obara s nogu? Priznati mora da je anđeo ljepote, no izgledala je kao I sve druge, razmaženo I umišljeno.

Stigli su na kat na kojem je unajmila svoj apartman. Odnio je njihovu prtljagu do njihovog apartmana I sve njezine tri prijateljice su mu dale napojnicu. Znao je kako to ide. Već je bio upoznat s time. Misle su da će im on biti tajna avantura na njihovom odmoru.

One su otišle u svoj apartman a ona je ostala ispred vrata.

-Doista dobar plan.-sa smiješkom kaže. U njezinom glasu nije osjetio porugu, tek kao da ju sve to dobro zabavlja.-Kad sam te vidjela pomislila sam, vidi ga kakav je. Zašto radi kao nosač u jednom hotelu u kojem trga svoju kičmu.-još jednom je osmijeh osvanuo na njezinom anđeoskim licu I njemu se ponovno zatreslo tlo pod nogama.-Sada vidim da ti se ipak ovaj posao isplati.-nije želio ništa odgovoriti. Nije želio da ona zna da je otkrila njegov plan. Šutio je I mrko gledao u nju. Samo sada bez osmijeha.  Zadrhtala je od njegovog mrkog pogleda. Željela je pobjeći od tog pogleda. Nekuda. Bilo gdje. Samo što dalje. Stajali su u tišini, on poljuljan njezinim osmijehom, ona u nekom ne objašnjenjem strahu. A onda se polagano osmjehnuo. Tako da više nije bila u ništa sigurna. Nije to bio osmijeh koji imao je u liftu. Bio je to osmijeh predatora koji našao je svoj plijen.  Zatim se okrenuo I otišao.  Uznemirena pridružila se prijateljicama čija glavna tema bio je upravo on. Nije željela slušati hvalospjeve o njegovoj ljepoti, nije željela slušati o njegovom osmijehu, nije željela slušati njihovo natjecanje  u tome kojoj je više pažnje posvetio. Kad niti jedna od njih nije vidjela ono što je ona vidjela, niti jedna nije od njih vidjela njegov zvjerski osmijeh.

-Kao da nikada do sada niste vidjeli lijepog muškarca.-

-Jesmo. Ali kao njega još ne.-smijeh je orio njihovim apartmanom, no Elena nije željela slušati to. Nije mogla skrenuti misli s njega, nije željela još slušati I od prijateljica o njemu.

-Kao I svaki drugi lijepi I zgodan muškarac.-otresito rekoše.

-Nemoj mi reći da nisi primijetila da on nije kao drugi.-o itekako je primijetila da nije kao drugi. Primijetila je sve ono što one nisu. Primijetila je da ju uznemiruje, da se boji njegovog mrkog pogleda, da je to pogled opasnosti, no njezine prijateljice očito nisu toga bile svjesne, o itekako je primijetila da I ako se boji toga pogleda, želi saznati što se zapravo skriva iza njega, o itekako je primijetila njegov pravi osmijeh od kojeg je ustuknula. Primijetila je svu opasnost koju on predstavlja za druge. Za nju. No ona nije jedna od onih koja će samo tako pasti pred njegove noge. Nije kao njezine prijateljice. Neće moliti za njegovu pažnju. Ne jer ga smatra ispod sebe nego jer ga smatra opasnim za sebe. Njegov društveni status za nju ne predstavlja apsolutno ništa. On je čovjek kao I ona. Samo njoj se posrećilo pa se rodila pod sretnom zvijezdom. Ali on predstavlja opasnost za njezino srce. Ona si to neće I ne može dopustiti. Vidjela je njegov pravi pogled, vidjela je njegov pravi osmijeh. On je ništa drugo nego opasnost za ženska srca. I ako njezine prijateljice misle da su više od njega, samo jer imaju novaca, tada se grdno varaju. Jer on im, da želi može pokazati da novac ništa ne vrijedi. On im može pokazati što znači bol kad ti netko iščupa srce. One misle da imaju kontrolu nad njime, samo jer posjeduju bogatstvo, a nisu svjesne da upravo on ima kontrolu nad njima.  Ona si to neće dopustiti. Niti će dopustiti da uništi neku od njezinih prijateljica.

-Oke, možda je. Ali  vi sve znate da se kosi s politikom hotela da se zaposlenici I klijenti miješaju.-

-Pa u nekim slučajevima postoje iznimke.-one I dalje nisu shvaćale što on predstavlja za njih.-Zašto si tako uznemirena? Zar ti nisi ostala s njime u hodniku sama?-odjednom su je okružile u iščekivanju detalja.-Što se dogodilo pa si uznemirena? Nije te valjda odbio?-

-Odbio?-maknula se na drugu stranu sobe.-Kako bi me mogao odbiti kada ga niti ne želim.-negdje u sebi je znala da laže. Laže prijateljicama, laže sebi. Njezino cijelo tijelo ga je željelo.  Nije željela priznati na glas tu surovu istinu.

-Onda ako ga ti ne želiš, onda će biti naš. Ima dosta dana da bude svačiji.-

-Vi niste normalne!-kako je samo bila ljuta. -Ponašate se poput djece! Gdje vam je pamet? !-

-Elena.-nije se obazirala na njihove dozive nego izjuri iz apartmana. Samo da nije tu gdje je on glavna tema. Ne želi više niti jednu jedinu riječ čuti o njemu. I dok je tako ljuta bježala od njega, na njezinu nesreću, zabila se u njega.  kada podigla je glavu, bijes je izvirao iz njezinih lijepih očiju.

-Pazi kuda hodaš!-viknula je toliko ljutito, toliko bijesno da joj je odmah došlo žao. Ona se prema posluzi, bilo doma, bilo u hotelu bilo gdje god da se nalazila, odnosila sa poštovanjem. I oni su za nju ljudi kao I ona. Ali on…on nije bio obična posluga. Njega čak nije niti mogla zvati poslugom. Činilo joj se kao da mu je sve to samo neka maska koju nosi.

-Oprostite, gospođice.  Drugi puta ću gledati kamo idem.-pokajno se ispriča, no negdje u redovima je pročitala njegovu porugu, pročitala njegov prijezir prema ljudima kao što su ona. I osmijeh što uputio joj je bio je pun prijezira. Zašto može tako dobro čitati između redova? Zašto jedino ona shvaća što se skriva iza svega toga.

-Ne moraš se sa mnom pretvarati. Dobro znam što misliš iza tog svog osmijeha.-njezine riječi potakle su ga I napokon je maknuo glupi osmijeh s lica, pogledao ju svojim mrkim, ledenim pogledom, I nasmijao se istim onim osmijehom pred kojim je prije samo nekoliko trenutaka ustuknula. Ovo je njegovo pravo lice, pomišljala je.  Ovo je ono zašto ga smatram opasnošću. Jer sa svojim pravim licem još je privlačniji, još zanimljiviji, još opasniji. Nije bio siguran kako je mogla u tako kratkom vremenu otkriti njegovu masku, otkriti njegov prijezir. Sve su išle za njim, sve su padale na te osmijehe, čak I one koje nisu spadale u njezin društveni status, no samo je ona uspjela prerezati što se uistinu skriva iza svega toga.  No nije joj želio ništa od toga priznati.

-Ne znam, gospođice, o čemu govorite. Žao mi je što sam vam se našao na putu. Drugi puta ću paziti.-riječi su bile tako tople, no njegov osmijeh bio je u totalnoj suprotnosti. Bio je to osmijeh opasnosti, osmijeh zvijeri, osmijeh predatora.

Odmahnu glavom I pođe prema liftu.

-Samo da znaš da sa mnom ne možeš igrati te igre. Od mene ne očekuj nikakvu napojnicu kakve si naviknuo dobivati.-rekoše prije nego se lift zatvorio I ona nestala iz njegovog vida. Nije se mogao kontrolirati u njezinoj blizini. Jedva je čekao da ode. To je bio razlog zašto ju je gledao ledeno, zašto joj se zvjerski osmjehivao, samo u nadi da će ustuknuti, da će pobjeći od njega. Malo koja bi ostajala kada bi ih pogledao kao što nju gleda. Neka opasnost je sijevala iz njegovih tamnih očiju, mnoge su se bojale, no ona je I dalje stajala. Nije se povukla. Kako ga je samo živcirala. Zašto se ne boji? Ako je otkrila njegovu igru, kako je to sve skupa nazvala, onda mora znati da ju može slomiti samo tako. Da ju može uništiti. Zašto ga se onda ne boji? Zašto ne bježi od njega. Još ga I provocira. Nije mogao vjerovati sebi dok je u njezinoj blizini. Još ga niti jedna od razmaženih princeza nije zaintrigirala kao ona, privukla kao ona. Zašto mu to radi? Mora se sabrati, mora ohladiti glavu od nje. Ona je kao prvo sve ono što on ne voli, kao drugo, zabranjena mu je zbog politike hotela. On si ne može dopustiti da ga ona privlači. Mora ohladiti glavu.

Izašao je u disko. Nije bio čest gost jer ipak novce je trebao za nešto drugo. No u situacijama kao ovima, morao je ohladiti glavu. Morao je naći neku djevojku koja će mu izbiti iz glave princezu iz hotela.

Nije imao sreće da ju izbjegne jer pojavila se u njegovom utočištu. Utočištu koje tražio je od nje. Nije mu bilo jasno zašto uopće zalazi u ovaj klub kad je daleko ispod njezine lige. A ona je ipak sa svojim prijateljicama došla. Prijateljicama koje su ga odmah spazile kako je naslonjen na šank. Koje su uzdisale iz daljine za njim jer bez uniforme koju nosio je u hotelu, u kožnoj jakni, i trapericama bio je još savršeniji. Željela je otići kad vidjela ga je, željela je reći svojim prijateljicama neka zašute, no prešutjela je. Pretrpjet će ovaj izlazak. Neće mu pružiti priliku da uništi njezine prijateljice. Ostat će I spašavat će ih iz njegovog kandži jer  su one, vidjevši ga, izgubile svako racionalno razmišljanje. Mada želi što dalje pobjeći od njega, ostat će kao spas njima. A one su, kao da su hipnotizirane, odmah krenule prema njemu.

-Ne idemo tamo.-rekla je najstaloženijim glasom što je mogla.

-Zašto ne? Više nismo u hotelu. Više on nije posluga a mi nismo klijentice hotela.-

-I dalje vrijedi ta politika.-nije znala da li govori istinu, da li vrijedi to pravilo I kada on nije u smjeni, no bijaše joj svejedno. Nije željela njegovu blizinu.

-Ajde Elena, ponekad se treba I opustiti. Nemoj uvijek kvariti zabavu.-povukle su je za ruku I prišle mu. Kako su se samo koketno osmjehivale u nadi da će privući njegovu pažnju, kako su samo slatko pričale nadajući se da će ih on primijetiti. Nadajući se da će zaboraviti tko su I što su. Da će ovu noć zaboraviti na razlike koje ih dijele. No nije. Bio je kavalir, pozdravio ih je kao što bi svaku drugu osobu. No to je bilo sve što je želio s njima ovu noć. A ona? Stajala je iza njih, vidio je da ne želi biti tu, vidio je kako se okreće oko naokolo samo kako bi pronašla mjesto gdje se može smjestiti. Da nije tu. Bio je dovoljan samo jedan pogled na nju da sazna kako, I ako se pretvara da je sve u redu, ne želi biti u njegovoj blizini.  Jedan pogled na nju pa da se njegovo srce ponovo uzdrma. Jedan pogled koji bio je I previše za Olivera.

-Oprostite gospođice što sam vam se ponovno našao na putu.-obratio joj se ne gledajući ju.  Njezinim prijateljicama izazvao je zbunjenost a njoj ljutnju.-No nisam mislio da ćete baš tu doći.-naglasio je svaku riječ tako da shvati da ona ne pripada tu. Da je ovo njegovo područje, njegov teritorij, a njoj je zabranjeno biti tu.  Njezine prijateljice okrenule su prema njoj u iščekivanju njezine reakcije.

-Zašto ne bih?-ljutnja je prekipjela. Obraća joj se a ne gledaju ju. Gdje mu je nestala osnovna kultura? Zar ju toliko prezire da nije vrijedna niti njegovog pogleda? Ako on misli da je ona jedna mala razmažena bogatašica onda će jednu razmaženu princezu I dobiti.-Koliko znam, ovo je javno mjesto. Svatko ima pravo biti tu.-

-Zar sam ja rekao nešto krivo?-polagano je okrenuo glavu I susrela je njegov pogled. Pogled koji prodro je do dna njezine duše. Pogled od kojeg je zadrhtala.-Zar sam rekao da ne smijete biti tu? Samo sam vam se ispričao jer sam vam ponovno naletio na put.-kakav je samo prijezir osjetila u njegovom glasu.  Prijezir prema njoj. Nije se povukla pred njegovim prijezirom, pred njegovim pogledom, mada je očajnički željela pobjeći što dalje.

-Ne brini, nećeš nam dugo smetati. Došle smo samo vidjeti što se nudi tu, ali vidim da nema ništa što bi nas moglo zanimati.-

-Naravno. Sve ovo ipak nije za vas. No ne brinite se, ja ću vas poštedjeti truda pa vam se dobrovoljno maknuti s puta.-još jednom onaj isti osmijeh od kojeg su joj klecala koljena.-Do sutra. -kimu prema njezinim prijateljicama I odoše da ju više niti jednom ne pogledaše. Ostala je zapanjena njegovim bezobrazlukom, zapanjena njegovim ignoriranjem.

-Što radiš?-prijateljice ju trgnuše o mišljenju o njemu.-Zašto si ga otjerala?-

-Ja?-

-Da, Elena, upravo ti. Ne znam što se dogodilo između vas, ali ne možeš ga samo tako otjerati.-

-Zar ste prolupale? Nitko nikoga nije otjerao. Sam je otišao.-

-Jer si mu rekla da nam smeta.-

-I da sam ga otjerala, kakve veze ime. Neka ide. Ne treba nam on.-

-Elena, što se događa? Što je bilo između vas pa da ne možete normalno pričati? Bar ti možeš sa svakom osobom pričati.  Kako si uspjela u pola dana ostvariti da neki neznanac ne priča s tobom?-I ona se sama to pitala. Ona je uvijek bila ljubazna, uvijek su drugi bili ljubazni prema njoj. Zašto je on onda bezobrazan, zašto ju on može izbaciti iz takta toliko da zaboravi biti ljubazna prema drugima.

-Događa se ono što se događa sa svakom od nas. Što bi se dogodilo svakoj od vas da otvorite oči I vidite tko je on zapravo. Samo da otvorite te svoje slijepe oči I da pogledate dalje od njegovog izgleda. On nije nikakav savršeni muškarac. Oke, možda je zgodan, to neću poreći, ali on je igrač koji samo čeka da uništi neku žensku osobu. Koji prezire osobe kao mi. Koji misli da smo sve razmažene bogatašice koje nemamo poštovanja prema osobama kao što su on. Zar niste svjesne njegovog lažnog osmijeha, njegove maske. Smije se, vi mislite da vam laska, a on se u sebi smije jer zna da ćete biti toliko glupe pa mu zbog njegove ljepote dati više novaca. On vas namjerno ignorira, samo kako bi se vi trudile privući njegovu pažnju. I to je razlog zašto mene ne voli. Jer ja sam u roku od manje od pola dana uspjela otkriti tko je on.-gledala je njihova zapanjena lica nadajući se da im je otvorila oči. No kad je začula njegov glas shvatila je da su skamenjenog lica zbog njega. Jer očito je čuo svaku riječ koju je rekla.

-Još jednom vam se, gospođice, ispričavam što vam smetam, no izgleda da sam negdje zametnuo svoj upaljač na šanku.-dok je prolazio do šanka namjernu ju je okrznuo.  Još I njegov dodir, pomišljala je. Još joj samo on treba. Uz sve to, još I njegov dodir. Dodir koji bio je kap koja prelila je njezinu čašu strpljenja. Jer nije mogla biti tu, gledati ga, a ne osjetiti ponovno njegov dodir.

-Dosta!-rijetko kada je podizala ton. Rijetko kada je bila ljuta. On je sve potaknuo u njoj.-Ponašaj se kako treba. Nemoj tu glumiti nekog poniznog slugu! Budi ono što jesi!-na tren je šutio. Niti on nije bio imun na njezin dodir. A ljutnja u njezinom glasu samo je dodatno pojačavala želju da ju poljubi. Ako se okrene…-Slušaš li ti mene što ja govorim?!-

-Slušam.-promuklim glasom odgovoriše I okrenu se. Sada su njezine prijateljice vidjele ono na što ih je Elena upozoravala. Njegovo pravo lice. Opasno ledeni pogled, pobjednički osmijeh od kojeg klecaju koljena. Više nije izgledao ponizno kao u hotelu. Sada je izgledao samouvjereno, bahato, opasno. -Jesi sada zadovoljna kada si napokon dobila ono što želiš? -nije se mogao zaustaviti. Noge su same išle prema njoj.-Kada si napokon svojim prijateljicama objasnila da me se klone? Kada si Im napokon pokazala moje pravo lice?! Mada me ni ne poznaješ.-približavao joj je. Nije se pomaknula.  Niti naprijed niti nazad. A željela je. Željela je pobjeći što dalje od njega, no njezine noge su se ukipile. -Poslušao sam tvoju naredbu. Da li ima još neka naredba koju moram izvršiti?-tiše upitaše, a njegov tihi glas bio je još opasniji. Da, željela je odgovoriti. Željela je reći da ju poljubi, da ponovno osjeti njegov dodir. Zamislila je taj prizor I brzo odmahnu glavom. Ona nikada nije samo tako dopuštala nepoznatima da ju ljube. Što ju je spopalo? Njegova blizina, sama si je odgovorila. Eto što. Ne može razumno razmišljati dok je tako blizu nje.

Vidio je kako joj oči bježe prema njegovim usnama.  Uvidio je bljesak u njezinim nebeskim očima. Vidio je iščekivanje u njezinim lijepim očima. Lijepi anđeo stoji pred njim I čeka da ju on poljubi.  Uvidjela je požudu u njegovim očima. Sekunde koje prolazile su u tišini njima su se činile kao cijela vječnost. Ona je čekala da vidi što će učiniti sljedeće, on je čekao da mu se smiluje I povuče. Nije popustila. A on ne smije I ne može sebi dopustiti da ona bude njegova. Sekunde su prolazile kao vječnost a zatim se trgnuo kao iz nekog sna I napustio ih. Nije znala što se sada dogodilo. Vidjela je požudu u njegovim očima, vidjela je istu želju u njegovim očima, istu onu koju je ona imala, ali ju je samo odjednom napustio. Okrenula se za njime kad otišao je. Okrenula  I uvidjela ga kako s nekom djevojkom odlazi iz diska.