LOPOV LJUBAVI: drugi dio

Taj dan je prošao.  Njezin Petar je u zadnje vrijeme samo prenoćio doma.  Očajno, izdajnički, željela je njegovim poljupcima izbrisati Filipov trag na njezinim usnama. No Petra po danu nije bilo, a noću…noć je bila neka druga priča. Bio je tu, a kao da ga nije bilo. U rijetkim trenutcima se obazirao na nju, rijetki trenutci su bili kad je bila dio njegovog svijeta.  Očajnički ga je željela, očajnički je željela njegovu pažnju, istu onu koju joj Filip pruža, pažnju, osjećaj da je ona na tronu njegova života, no Petar se povukao  u neki drugi svijet ne vodeći nju sa sobom.

Izdala ga je. Osjećala je kako osjeća to. Osjećala je kako joj zamjera što je dopustila Filipu da uđe u njihove živote. Kad bi samo znao da I sama sebi zamjera. Kad bi samo znao da bi se povukla, da bi vratila vrijeme I bezobrazno mu zalupila vrata stana onog dana kad se pojavio.

Photo by Gaelle Marcel on Unsplash

Jer I dalje se pojavljivao, kao da se ništa nije dogodilo. Pojavljivao se, bez obzira na onaj poljubac, dolazio bi, ponovno ju tražeći, ponovno želeći da joj ukrade poljubac. On je dolazio, bio uporan, a ona ga izbjegavala, ne želeći niti biti u njegovoj blizini.  Jer nije mogla biti u njegovoj blizini a da ne pomisli na onaj lijepi poljubac, da ne pomisli na njegove riječi koje joj je toga dana izgovorio. Nikada joj više nije rekao ništa slično, no nije odustajao od svoje namjere da bude njegova.

-Sara.-obratio bi joj se svaki puta kada bi se pronašli negdje nasamo u njezinom domu, što za nju,  nažalost nije bilo teško. Stan je bio ogroman, ogroman a skoro prazan. U jednoj sobi ležala je Ana, Petrova majka, Filipova pomajka, druge sobe su sve bile prazne. Petra nije bilo. -Ostavi me na miru.-bile su jedine rečenice koje su izmjenjivali dok su se igrali mačke I miša. Ona je bježala, a on ju je lovio. Bježala je od njega, kada bi stigao, bježala je kod prijateljica na kavu, bježala u trgovinu, u šetnju…Ana je već bila dosta stabilno da ju je mogla ostaviti samu s njime. Bježala je iz svoga doma. Upravo kao njezin Petar. Oboje su vodili istu bitku, oboma je ukrao život, samo je ona morala šutjeti I trpjeti. Jer za razliku od Petra, ona je Filipu dozvolila da joj ukrade život. Da joj ukrade srce. Bježala je iz svoga doma samo da nije kraj njega. Ona ne smije izdati svog Petra.

-Željela bih razgovarati s tobom o nečemu.-prišla mu je jednog dana. Teškom mukom, no to joj je bila jedina mogućnost. Dok sjedila je u parku čekajući da ode iz njezinog doma došla je do jedinog mogućeg zaključka: mora otići.

Stigao je za njom. 

-O čemu?-želio je izvući stolac da sjedne no ona je bila brža na riječima.

-Nema potrebe da sjedneš. Brzo ću biti gotova.-

-Nećeš mi dopustiti niti da sjednem?-u nevjerici upitaše no svejedno izvuče stolac I prkosno sjedne.

-Kad si si već dopustio da sjedneš, onda sjedni.-

-Zar ćeš ti stajati dok razgovaramo?-

-Rekla sam ti, brzo ću završiti.-

-Još nisi niti počela. Sara, reci mi, što se događa s tobom? U zadnje vrijeme si živčana, agresivna, ljuta, tužna. Bez osmijeha. Rekao sam ti već, tvoje je da budeš sretna. Ne da provedeš život u tuzi.-

-Ne želim slušati tvoje savjete. Niti me zanima što ti želiš. Jedino je sada bitno ono što ja želim.-svojim zelenim prelijepim očima se zagledaše u nju.

-Naravno, malena, što god želiš.-

-Kao prvo, ne zovi me malena. Nemaš prava na to. A kao drugo.-na tren je zastala.-Želim da odeš.-čekala je da neku njegovu reakciju, no on ju je samo I dalje gledao. -Nisi li me čuo?-očajnički ponovi.

-Čuo sam. Želiš da odem. Što znači da I Ana ide sa mnom ili?-

-Ana će ostati ovdje. Ovo je njezin dom.-

-Moj nije?-

-Tvoj?-ironično se nasmiju.-Možda bi mogao I biti da ti nisi tornado koji želi srušiti taj dom. Ne može, Filipe, tako. Ne možeš očekivati da te netko primi u dom, a ti ga rušiš onda.-

-Ja? Ili on? Zar ga on ne ruši? Zar on ne bi trebao biti tu u svome domu I čuvati ga da se ne uruši?-

-Ovdje je riječ o tebi, ne o Petru. Mislim da smo bili I više nego uljudni prema tebi. Pružili smo ti mogućnost da budeš s majkom dok joj je bilo teško, nismo ti zabranili da joj dolaziš. Dolazio si kad god si htio, ostajao do kad si želio, no ovo ipak nije tvoj dom.-

-Jednom si mi rekla da smo obitelj. Primaš me I izbacuješ iz obitelji kako ti se prohtije. Kada ti odgovara onda smo obitelj, kada ti ne odgovora onda smo stranci.  Što smo na kraju? Obitelj ili smo nas dvoje ipak nešto drugo?-krenuše se ustati.

-Ne približavaj mi se. Ne želim da budeš u mojoj blizini. Vrlo jednostavno. Vrlo jednostavno je: želim da odeš I ne vraćaš se.-nije ju poslušao već se ustao I došao do  nje. Još jedan korak I bila bi u njegovom zagrljaju.

-Ako ja odem, a Ana ostane, kako ćeš joj objasniti što više ne dolazim? A ako ja odlazim, vodim ju sa sobom.  Kako ćeš objasniti svome voljenome Petru zašto mu je Filip ponovno ukrao majku? Čini mi se, malena, da nisi dobro promislila o svome planu.-

-Petar se slaže sa mnom.-znao je da laže. Osjetio je u njezinom glasu kako laže. Jer dobro je znao da Petar, I ako ga nema tu, nikada više neće dopustiti da mu majka ode. Nikada više neće dopustiti da ostane bez nje.

-Ako se slaže, onda idemo. Pomoći ću Ani da se spakira pa ćemo već danas popodne otići iz ove kuće. Nadam se da se Petar jutros pozdravio s mamom.-o kako ga je  samo mrzila. Trebala je znati da ne može protiv njega.

-Ti odlaziš ali bez nje.-željela je biti odlučna, željela je da ju posluša. Najviše od svega je željela da ovo završi. Da ode. Da okonča njezine muke.

-Zato što je to tvoja želja ili njegova?-

-Zar je bitno? Ovo je naš zajednički dom. Čija je želja, sasvim je nebitno.-

-Znači njegova je želja da odem? Zar se nije mogao udostojiti pa mi sam reći u lice da me ne želi u svome domu?-

-A što ako je to ipak samo moja želja?-tiho pitaše. Na tren ju je samo gledao a onda odgovoriše.

-Onda ću otići.-

-Doista?-u nevjerici upitaše. Zar je samo to trebalo reći, pitala se. Zar je samo trebala reći da je to njezina želja I on bi ju poslušao? No to je suluda ideja, zar ne? Pitala se, zašto bi joj on ispunjavao želje?

-Da, malena. Ako će to vratiti osmijeh na tvoje lijepo lice, otići ću. Nikada me više nećeš vidjeti. Ako je to potrebno da budeš ponovno sretna. Bio sam previše sebičan. Želio sam da ja budem taj koji će vratiti osmijeh na tvoje lice. Dobio sam što sam želio, zar ne? Ipak ću ja biti taj koji će ga vratiti. No, ne onako kako sam zamišljao. Ne ovako. No želja mi se ostvarila, zar ne? Možda sam trebao bolje poželjeti, možda bih ti onda mogao vratiti osmijeh  svojim prisustvom a ne svojim odlaskom.  No tako je kako je.-šutjela je. Nije znala što da mu kaže. Nije znala kako da reagira na njegovo priznanje. Nije željela nikako reagirati. Dobila je što je željela. Otići se. V ratiti će joj njezin život.-Šutiš jer si ostala iznenađena. Ne brini, malena, neću se predomisliti. Odlazim da budeš sretna, no zapitaj se, da li je to istinska sreća što imaš? Da li je to prava ljubav što imaš s njime? Da li je on pravi čovjek za tebe? A kad otkriješ istinu, ne traži me. Bit ću predaleko za tebe. Nećeš me moći pronaći. Jer to si ti željela.-

-Nije kako si zamislio pa ponovno pljuješ po njemu. Po mojemu životu. Jer nije onako kako ti želiš. Tvrdiš da me želiš vidjeti sretnu a nudiš mi tugu, nudiš mi laži.-

-Ne, malena, ja sam ti uvijek nudio samo sreću.  No ti I ja očito imamo drukčiji pogled na sreću. S njime imaš nekakav čudan pogled na sreću. Da si mi pružila priliku, pokazao bih ti što je prava sreća. Što je prava ljubav. Kako se doista voli.-

-Filipe, molim te, da li se ne možemo rastati u miru?-no on nije doživljavao njezine riječi.

-No, čekaj, ja ću ti ipak pokazati kako se voli. Kako se žena koju voliš stavlja na prvo mjesto.-onaj korak što ih je dijelio, brzo je prešao I još jednom, još posljednji puta ju poljubio. Strastveno.  Poljubac koji pamtiti će vječno. Poljubac za oproštaj.  Zatim se odmaknu.-Jer je ovo što želim više od života. Svaki dan da me dočeka tvoj poljubac, svaki dan da me čekaš kao njega. No to ti neće pružiti sreću. Ja sam samo uzrok svih nesreća u tvome životu. I kako bi ponovno bila sretna, spreman sam se povući. Zauvijek nestati. Jer tvoja mi je sreća važnija od mene. Jer moja Saro, ljubav nije sebičnost. Jer ljubav nije ono što misliš da imaš s njime.-već je bio kod vrata, na sigurnoj udaljenosti od nje, jer nije želio I nije mogao gledati posljedice svojih sljedećih riječi.-Nije ljubav kad ga ti tu čekaš I svoju sreću propuštati dok on svoje dane krati s nekim drugima.-I ostaviše ju. Nije mogao niti želio biti sada u njezinoj prisutnosti. Nikada joj nije želio nanijeti bol, nikada ju učiniti tužnom, no ne može gledati kako se ona strogo drži svojih principa dok ju Petar laže. Možda je to  bio podmukao potez, no morao joj je reći. Jer znao je, Petar nikada ne bi. Jer koliko god Petar nije volio njega, koliko god ga izbjegavao, on ga je poznavao. Znao je što radi kada bi dolazio kod njih, znao je da je jedna osoba sa Sarom, a sasvim druga kada ona nije tu. U početku joj je približio jer mu bijaše žao što ju Petar iskorištava, želio je da u njemu ima prijatelja, želio je da u njemu ima oslonac, imala je pravo kada je rekla da nije njegova klasa, imala je pravo kada je rekla da se on okružuje samo manekenkama, no srce ne bira prema izgledu. Nije se uklapala u standardne norme ljepote, no bila je tako slatka, tako draga, tako nježna, tako dobra da mu je ukrala srce a da se nije niti snašao.

 I prije nego je stigao izaći iz njezinog doma, njezinog života, sustigla je. Začuo je njezine korake, osjetio je njezino prisustvo iza sebe. Nadajući se da je promislila, okrenuo se sa smiješkom I prije nego ga je stigla zazvati.

-Prije nego odeš…-ljutito započne.-Prije nego odeš samo da ti kažem da te ja nikada neću tražiti. Ti si ništa drugo nego jedan manipulator. Ako si mislio da ću ti pasti u zagrljaj jer si ga popljuvao, prevario si se. Petar nije lažljivac kako ga nazivaš, nije varalica, nije manipulator. Sve si svoje loše mane pripisao njemu nadajući se da ću ti ja doći, nadajući se da ćeš ga uspjeti do kraja srušiti. Jer shvatila sam što želiš. Ljubomoran si na njegov život, pa mu ga želiš ukrasti. No, Filipe prevario si se ako si mislio da mene možeš zavesti. Prevario si se ako si mislio da ću ti pasti na koljena samo zbog tvoje ljepote. -to nije bilo ono čemu se nadao. Ne. Nadao se da će mu napokon doći, da će ga napokon prihvatiti. No I ako mu je se srce stezalo, nije dopustio da vidi. Otići će I zaboravit će ju, kada je to ono što želi. Otići će I prepustiti ju Petru, prepustiti ju životu koji ona želi.

-Vjeruj u ono što želiš!-rijetki su bili trenutci kada je on gubio svoju staloženost. Ovo je bio jedan od tih trenutaka. Jer ako ne podigne glas, neće moći kontrolirati tugu koja se počela skupljati u njegovom srcu. -To je tvoj izbor! Jer očito je istinitost onih riječi da je ljubav slijepa! Jer ti si pokraj zdravih očiju slijepa! Slijepa od ljubavi prema njemu! No budi I dalje slijepa, I dalje vjeruj u svoj bajkoviti život! Kada si slijepa sada, nadam se da nećeš progledati za par godina I vidjeti stvarni svijet! I dalje gledaj sve kroz svoju bajku! Jer ako jednom progledaš, sjetiti ćeš se ovog lažljivog manipulatora, sjetiti ćeš se njegovih riječi, svega onoga što ti je on nudio I tada ćeš umrijeti! Živjet ćeš, ali nećeš biti živa! Jer kad progledaš shvatiti ćeš da je ovaj lažljivac govorio istinu a ti si  sebi uništila život!-kako je sada bio ljut. Još ga nikada, u ovih par mjeseci, što dolazi k njima, nije vidjela tako ljutoga. Tako bijesnoga. -A onda kada se probudiš jedne noći sama u krevetu, ne traži toga lažljivca! Nikada ga ne traži! Jer bila je tvoja odluka da ode!-otvoriše vrata I toliko snažno zalupiše da su se poneki prozori zatresli u stanu. Ne zna koliko je dugo stajala tamo niti svjesna što se dogodilo. Stajala je  nepomično I tko zna koliko bi još stajala da ju Ana nije potražila. Kad pronašla ju je, bila je uplakana. Nije niti osjetila suze koje su kvasile njezino lice. Nije li to ono što je željela? Nije li željela da ode? Zašto ju onda tuga ubija.

-O malena, dođi.-Ana ju uhvatiše za ruku I odvedoše da sjedne. Nije ju doživljavala. Išla je kamo god da ju je vodila. -Teško je, znam. -tada odjednom kao da je postala svjesna Anine prisutnosti.

-Ja..-no riječi nisu izlazile iz njezinih usana.

-Znam. Ne traži savjet od mene. Oboje su moji sinovi. Želim da oboje budu sretni. Da ti kažem da odeš iz njihovih života, ni to ne mogu. Bilo bi licemjerno nakon onoga što sam učinila Petru I njegovom ocu. Ti znaš najbolje što je najbolje za sve.-

-Ne.-tiho rekoše.-Ne znam.  Volim ga…volim Petra…-

-No Filip je to sve pokvario, zar ne? Zasigurno misliš u sebi zašto je uopće dolazio. Da ga nije bilo nikada mi se ovo ne bi dogodilo. No da se on nije pojavio, zar ne misliš da se ne bi netko drugi pojavio? Ako je tvoja sudbina da zavoliš drugoga, zar je bitno da li je to Filip ili netko drugi?-

-Moja sudbina je oduvijek da budem s Petrom.-

-Premladi ste počeli. Uzmi u obzir I to. Prerano. Nije grijeh ako zavoliš nekog drugog. Varanje je čin koji nema oprosta. Zavoljeti drugu osobu je izdaja za suprotnu stranu, ali ta izdaja se oprašta. Jer srcu se ne može naređivati. Tko bi ikoga mogao krivit ako se zaljubi u drugu osobu? Da je Petar na tvome mjestu, reci mi, bila bi tužna, ljuta, povrijeđena, izdana, no znala bi da je to prirodno, zar ne? Jer srce je biralo. Oprostila bi mu s vremenom, zar ne? –

-Vjerojatno bih.-tiho priznaše.-Da, oprostila bih mu.-Ana začuje odlučnost u njezinom glasu. -Nije kriv ako se zaljubi u drugu osobu. –

-Vidiš, tu dolazimo do bitnog: najbitnije je ono što će učiniti sljedeće. Da li će te lagati I varati, da li će biti pošten pa ti reći da više ne može s tobom ili će pokušati zaboraviti na tu osobu I pokušati nastaviti život s tobom. To je ono što ti moraš učiniti. Moraš izabrati. Imaš ta tri izbora. Ili ako ćemo još dalje, postoji izbor da se makneš od obje osobe. Tvoj je red da biraš. Tvoje srce bi trebalo znati što je najbolje, ne samo za tebe, nego I za ostale koji ovise o tebi.-

-A što ako ne zna?-očajnički upitaše.

-Daj mu vremena. S vremenom će shvatiti što je najbolje za njega.-

Ležala je u krevetu pokraj Petra, no prošli događaji joj nisu dali mira. Razgovor s Anom joj ništa nije pomagao. Dala si je vremena I više nego je trebalo, a I dalje nije znala što bi učinila.  Možda, pomišljala je, možda je Ana bila u pravu. Jedina ispravna stvar koju može učiniti je da ode zauvijek. Negdje daleko od svih. Da krene u novi život. S novim osobama, bez prošlosti. Dok gledala je kako Petar mirno spava niti svjestan njezine ideje, odlučila je zauvijek otići.

-Željela bih razgovarati o nečemu.-tiho mu se obratiše dok su doručkovali. Od kada se Filip pojavio, njihovi životi više nisu bili isti. Izgubili su dosta toga, izgubili su prijateljstvo između sebe. Više nisu razgovarali kao prije. Više mu nije odavala svoje skrivene tajne, svoje snove, svoje maštarije, on ju više nije pitao za ikakvo mišljenje. Podigao je glavu čekajući njezine sljedeće riječi.-Znam da je možda naglo.-suze su potekle niz njezino maleno lice.-Znam da je možda čudno, ali želim otići.-

-Otići? Misliš, prekinuti sa mnom?-potvrdno kimnuše glavom.-Zašto?-

-Jer ovo što imamo više nije…ne vodi više nikuda. Postajemo stranci, postali smo kao cimeri koji dijele zajednički stan. Tebe nema po cijele dane, nekada dolaziš kasno u noć, više nismo onaj par od prije, a ja…ja iskreno, nemam želje da to popravljam. –

-Zar si našla nekog drugog?-upitaše u čuđenju.-Otkad se on pojavio ovdje, postala si neka druga osoba. Neka Sara koju ja ne poznajem. To nije moja Sara.-

-Nema nikoga.-tiho rekoše.

-Lažeš!-viknuše ljutito pa lupi šakom o stol.-Naravno da ima! Čime ti je napunio glavu pa da me ostavljaš samo odjednom?! Zar misliš da će te on voljeti!? On te samo koristi da napakosti meni!-

-Voliš li me ti!?-sva tuga, sav bijes sada je izašao iz nje.-Voliš li me ti dok si tko zna s kojom?!-na tren je zašutio. Jer mislio je da ona ne zna. Sara se nasmije.-Tvoja šutnja mi sve govori. Ja sam se makar držala nekih principa, makar te nisam prevarila. Jer sam te poštovala, jer sam te voljela.-

-Voljela? Zar to znači da me više ne voliš?-svoj je bijes smirio. Volio je Saru, kakav god da je bio, Saru je ipak volio I nije ju želio izgubiti. No I sam je morao priznati da je već prekasno za njih. Premalo uloženog truda, premalo uloženog vremena misleći da ako je njegova da će njegova ostati I zauvijek.

-Ne znam.-prvi puta iskreno odgovoriše. Gledao ju je kako se guši u tuzi I opsovao sam sebi. On je taj koji ju je doveo do toga stanja. Nitko drugi. Pa čak niti Filip kojem je toliko toga predbacivao.  Sara koja je uvijek bila vesela, nasmijana I sretna…Sara koja mu je postala totalni stranac, Sara koja dane provodi u tuzi. A što je on poduzeo? Ako se je I zaljubila u Filipa, nije li ju on doslovno gurnuo u njegove ruke? Zbog svog nekog inata, zbog svog prkosa, mora priznati, sramotno, no mišljenja da ga ona nikada neće zanimati. Ona nije njegova liga. No kako se je mogao tako prevariti? Sara je bila najbolja osoba koju je poznavao, bez obzira na izgled, sada je, sada kada ju gubi, postao svjestan njezine vrijednosti. Nije mogao zamjeriti Filipu ako se zaljubio u nju.

-Voliš li njega?-

-Molim te, Petre, pusti da se rastanemo kao ljudi.-

-Žao mi je. Žao mi je zbog svega. Žao mi je što sam te zanemario. Žao mi je što sam ti lagao, žao mi je što sam te varao. Moja je greška što se sve raspalo. I da krenemo ponovno, da nam se da druga prilika, misliš li da bi sve bilo isto?-

-Ne.-odlučno odgovoriše.-Previše se je toga uplelo u našu vezu. Previše stranih osjećaja, previše stranih ljudi.  Bilo nam je lijepo. Nikada te neću zaboraviti. No srce…srce ponekad izdaje, zar ne?-

-Da, srećo. Izdaje. Lagao bih kad bih rekao da mi je svejedno. Godinama si bila moja. Godinama se budila kraj mene. No ako nisi sretna, idi. Ako ćeš biti sretna s njime…-

-Idem daleko od svega. Daleko od tebe, daleko od njega. Treba mi novi početak. -ustao se, došao do nje, nježno, najnježnije do sada, obrisao njezine suze I poljubio ju posljednji puta.-Ja nisam znao cijeniti ono što sam imao doma. Nikada se nemoj gristi ako budeš sretna, pa makar to bilo I  s njime. Moja je greška što sam dopustio da nas izgubim. Zbogom, srećo I budi mi sretna.-

Čula je da je sretan.  Čula se s Anom. Neko vrijeme je Petar tugovao, na svoj način, okružen ženama, no s vremenom se vraćao životu. S vremenom je postajao sretniji. S vremenom je pronašao I ženu kojoj je bio najbolji muž. Koju je, poučen iskustvom cijenio, pazio I posvećivao vrijeme njoj.

Prošle su dvije godine. Petar je postao sretan suprug, odličan otac. Ona, ona je negdje daleko bila sama. I nakon dvije godine I dalje mislila na Filipa.  Zabranio joj je da ga traži. Ona nije pitala, Ana nije govorila o njemu. No u snovima su je I dalje proganjale njegove zelene oči. Pokušala je s nekim drugima, no za razliku od Petra, ona nije imala sreće u ljubavi. Pogriješila je, znala je. Mogla je šutjeti I dalje biti s Petrom, sada biti na mjestu njegove supruge, no očito njih dvoje nisu bile srodne duše, koliko god da se ona trudila.  Nije bila sigurna niti da je Filip. Jer da je, zar se život ne bi pobrinuo za to da ih onda spoji, da završe zajedno, ako su srodne duše. I tako je prestala vjerovati u ljubav. Jer ljubav ju je izdala.  Živjela je novi život koji je željela, no život bez ljubavi. Jedina osoba koju je imala iz starog života bijaše Ana koju zavoljela je poput majke. Ana koju ju nije okrivljavala za ništa. Štoviše, bila joj je zahvalna jer je uspjela izgladiti odnose između nje I Petra, naravno u zamjenu za Sarinu tugu.  Ana je, kad god bi mogla dolazila k njoj. Sara je otišla što dalje, misleći da ako ode što dalje, da će moći pobjeći od svojih problema, eh kako se samo prevarila. Već odavno joj je Ana najavila svoj dolazak  za božićne praznike.  Jer Sara bijaše jedinica bez roditelja. A Ana joj je postala poput majke.

-Zar se Petar neće ljutiti što nisi s njima?-

-Ne. Drago mu je što nisi sama.-I nakon dvije godine suze su se skupljale u njezinim smeđim očima. Suze jer uništila je svoj život.

-Ne tuguj, dušo, jednom ćeš I ti postati sretna. –

-Nadam se. Sama sam si kriva za sve.-

-Nećeš me pitati da li će se on ljutit? Još me niti jednom nisi pitala za njega.-Ana je znala da je Filip zabranjena tema kod Sare I zašto je sada morala potezati tu temu.

-On očito ima pametnijeg posla.-ljutito rekoše. Kada je ostavila Petra, morao je čuti. Morao je saznati. I bez obzira što joj je rekao da ga ne traži, mislila je da će bar on nju potražiti. Govorio joj je da ju voli, da bi sve učinio za nju, a kada je imao priliku, nije joj došao. Bila je ljuta sama na sebe, bila je ljuta na njega jer ju je izigrao, više na sebe jer je povjerovala u njegove laži.

-Možda ima. Mogla si davno to I sama otkriti.-

-Ana, Božić je. Ne želim sada misliti o tome. Želim provesti Božić u miru I sreći s tobom.-

-Imaš pravo. Oprosti mi.-zvono na vratima Sarinog stana je zazvonilo.-O to će biti moj poklon, očito.-veselo rekoše.

-Za mene?-

-Da.-

-Kakav si mi to poklon kupila pa da ga nisi mogla dovesti svojim autom?-Sara je sa smiješkom otišla otvoriti vrata, no odjednom je zvuk njezinog smijeha prestao. Na vratima je bio Filip. Ljepši nego prvi puta kada ga je vidjela. Kad otvorila je vrata osmijeh je krasio njegovo lijepo lice, no ugledavši ju, brzo se smrkao.  Tren su se gledali a onda u isti tren pozvali Anu koja brzo dođoše. Pogledavši ih morala je brzo reagirati.

-Znate, dosta mi je više vas. Ponašate se kao djeca. Očajnički želite znati što je jedno s drugim no vaš vam ponos ne dopušta. Ponos koji vam je oduzeo dvije godine koje ste mogli provesti sretni.

-Ana, rekla si mi davno da se nikada nećeš miješati u moje odluke.

-Eto, pa sam lagala. I što sada? Božić je, Saro, provedimo Božić u miru I sreći.-

-S tobom, samo s tobom. Ne s nepozvanim gostima.-

-Ako Filip nije dobrodošao onda I ja idem.-njegova majka je imala pravo. Očajnički je želio saznati što se događa s  njom, gdje je, s kime je. čija je. O kako je samo bio ljut na majku, no nikada nije bio sretniji. Koliko se je samo promijenila u ove dvije godine. Postala je prava ljepotica, izgubila je kile, obojila svoju svijetlu kosu u crvenu, kosu koja je sada bila raspuštena, dugačka, prelijepa.  Pogledao je prema njoj I nakon toliko vremena mogao I dalje otkriti izraze njezinog lijepog lica. A sada se bojala da ne ostane sama za Božić.

-Nema potrebe da se svađate. Ja ću sam otići. I tako imam drugog posla.-Sara se ironično nasmiju.

-Što sam ti rekla?-pogleda u Anu.-On uvijek ima pametnijeg posla.-Sara je bila osoba koja je njegovu staloženost dovodila do granica. No prešutio je. Jer ako bi započeo, ne zna da li bi se mogao zaustaviti.

-Nema. Zar ne, Filipe? Obećao si mi da ćemo za Božić biti zajedno.-

-Da, ali, samo nas dvoje.-

-Ili s nekom njegovom od milijun djevojaka.-Sara nije mogla šutjeti.

-Misliš da ja želim biti tu?!-nije mogao više šutjeti.-Prevaren sam isto kao I ti! Lagala mi je isto kao I tebi! Da sam znao da ćeš biti tu nikada ne bih došao!-pogriješio je, pogriješio je, jer vidio je kako se tuga stvara u njezinim smeđim lijepim očima. Kako se samo pokajao zbog svojih riječi. Jer njoj su izazvale tugu a bile su lažne. I nakon toliko vremena, nije ju zabravio.

-Dosta! Oboje ste djeca! Filip će ući u stan, rekla si mi da je ovo moj dom kad god poželim, e sada ga želim I želim pozvati svoga sina u goste. Ući će I razgovarati ćete o svemu. I završiti više s time! Dosta mi vas je više. I jednog I drugog. I prije nego išta, Saro, kažeš, ne moraš se brinuti za Petra. On zna za ovo.-ušli su u boravak.

-I dalje se brineš što će on reći?! Prava vjerna žena. On ima drugu I dijete s njom  a ti se brineš da li će on odobriti odabir tvog muškarca!-Ana ih je već odavno  ostavila samu.

-On je ipak tvoj neki polubrat! Naravno da se brinem što će reći ako sazna da si tu!-

-On nema više nikakvog prava na tebe! Nisi više njegova.-

-Zahvaljujući tebi!-ljutito viknuše.-Uništio si mi život!-

-Ne, zahvaljujući meni si napokon završila sa životom koji nije bio za tebe. S muškarcem koji te nije cijenio.-

-I što sam dobila?! Usamljenost bez ljubavi. Prazno srce, prazan krevet…-

-Prazan krevet?-nasmije se.-Od kada sam te vidio zadnji puta, dosta si se promijenila. Ne možeš me zavaravati pa reći da nema  nikoga.-

-Sada sam dovoljno dobra za tebe, zar ne?! Nisam više bucmasta Sara. Sada sam dovoljno dobra kao I one, zar ne?!-

-Rekao sam ti davno da mi nije bilo bitno kako izgledaš. Ali očito si to zaboravila kada tako misliš.-

-Nisam ja ništa zaboravila! Niti jednu riječ, niti jedan poljubac, ništa!-

-Ako nisi zaboravila, zašto onda nikada nisi došla?-povratio je svoju smirenost mada je bilo tako teško dok gledao ju je. Samo ju je želio zagrliti, samo ju želio držati u svome naručju.

-Tebi? Tebi koji si mi rekao da ti nikada ne dolazim? Tebi koji  me izigrao? Tebi koji mi se kleo na ljubav a onda kada sam ostala sama zbog tebe, što si učinio? Ništa. Jer svaka je tvoja riječ bila laž.

-Ne!-ponovno viknuše.-Ne, malena.-smireno nastaviše.

-Ne zovi me tako.-prišao joj je. još I danas je drhtala njegovoj blizini.

-Niti jedna, jedina riječ nije bila laž. Dao sam ti što si tražila. Tražila si da nestanem da budeš sretna. Nije li to bila tvoja želja?-

-Da. Bila je.-

-Rekao sam ti još onda, reci što želiš da budeš sretna, učinit ću. Tražila si me onda to. Prošle su godine, jesu, no I dalje si nesretna. I dalje si tužna. Što trebaš, malena,  pa da ponovno budeš sretna? Prošlo je dosta dana, no I dalje stojim iza svojih riječi. Što god želiš da budeš sretna, traži me.-pogledala ga je u njegove zelene oči koje su je noćima proganjale.

-Ono što želim, zabranjeno je. Ti si mi zabranio.-sjetio se svake svoje riječi kojoj je uputio. Sjetio se kako joj je rekao da ga ne traži. I ona se je toga držala. Zato nikada nije pitala za njega, zato ga nikada nije potražila. Dok je on svoju želju za njom ubijao u drugima misleći da ga je zaboravila ona je tu tugovala zbog njegovih grubih riječi.

-Žao mi je zbog svake grube riječi koje sam ti uputio. Bio sam ljut na sebe, na tebe, na njega. Jer imao je ono što je trebalo biti moje.-povukao ju je u zagrljaj I nakon toliko dana, nakon toliko noći sanjanja ponovno osjetio njezine usne. Ponovno osjetio njezinu toplinu.-Za tebe, malena, nikada nije zabranjena sreća. Još uvijek te volim, malena.-tiho šapnuše dok ju je držao u zagrljaju nikada ju više ne želeći pustiti.

KRAJ