LOPOV LJUBAVI: prvi dio

Bila je naučena da nikada ne vara, da nikada ne laže, da se ne igra sa ljudskim srcima kao da su igračke.  Istinitost, povjerenje, to su bile vrline koje su je krasile. Bila je naučena da je prevara loša, bez obzira radilo se o muškarcu ili ženi. Ako si nekome poklonio svoje srce, ako je netko tebi poklonio svoje povjerenje onda se tu osobu ne izdaje.  A ona je izdala. Možda ne činom, ali mislima zasigurno. Jer u svome životu imala je osobu koja joj je poklonila svoje povjerenje a što je ona učinila? Izdala povjerenje, izdala osjećaje. Nije ga prevarila, ne, nije, ali znala je da želi. Kako je ona, poštena I iskrena u ljubavi, u životu, došla do toga da gleda muškarca koji leži pokraj nje, a njezine misle lete drugome? Kako je došla do toga da želi da netko drugi leži pokraj nje? Izdaja. To je bila riječ koja ju je proganjala cijelo vrijeme. Izdaja. Jer  bila je ništa manje od izdajice koja izdala je srce muškarca koji ležao je pokraj nje. Gledajući ga kako mirno spava, niti ne sumnjajući u njezinu vjernost, osjećala je  teret kojeg se nije mogla riješiti. Da mu kaže da se zaljubila u drugog Ili da prešuti nadajući se da će se ta zaljubljenost otopiti, pa da prešuti I nastaviti biti sretna s izabranikom koje je izabrala. No da li sam doista sretna? Razmišljala je dok su se suze kotrljale niz njezino tamno lice. Da li sam doista sretna u ovoj vezi? Da jesam, zar bih se mogla zaljubiti u nekog drugog? No zaljubljenost je prolazna, ljubav vječna. Možda se zaljubila u drugoga, no voli onoga s kim je noćas. Mada su njezine misli bježale prema onome muškarcu u kojeg je, mislila, bila zaljubljena. Gdje je, što radi, s kim provodi noći koje trebale su biti njene? Noći koji je odbila iz poštovanja prema svome dečku. Zbog ljubavi prema svome dečku.

Sara I Petar bili su zajedno godinama. Još od srednje škole. Bio je njezina prva ljubav, njezin prvi dečko, jedini za kojeg je mislila da ju primjećuje. Bila je bucmastija, nije imala savršene proporcije tijela, nije se nadala da će ju netko primijetiti, za razliku od njezinih prijateljice koje su uvijek bile u centru pozornosti. No na njeno iznenađenje, Petar je, niti sama nije znala zašto, primijetio. Bio je normalan dečko, niti previše popularan, niti previše na dnu društvene ljestvice. No s vremenom, kako je sazrijevao Petar je postajao jedan zgodan muškarac dok je ona ostala uvijek ista. I bez obzira što je postao san svake žene, ostao je s njom. Ljubav je to, sa smiješkom je razmišljala, ljubav. On ju voli bez obzira što nisu standardni par, bez obzira što probijaju nametnute norme društva.  I njezina izdaja s time je bila I veća. On nju nikada nije izdao.  Što joj se onda pomutilo u glavi, mislila je, kad ugledala je Filipa. Izdaja je bila još veća jer Filip je uzeo Petru ono najvrijednije: njegovu majku. Petrova majka ostavila je Petra I njegovog oca dok Petar bijaše još osnovna škola I preudala se za Filipovog oca. Kako je samo mrzio Filipa, kako je samo mrzio njegovog oca osuđujući ih da su mu oduzeli majku. Godine su prošle, no nikada nije zaboravio, pa čak sada I odrastao čovjek, nije im oprostio to. A što bi onda učinio kad bi saznao da se ona zaljubila u njega? Ne, ne može mu to priznati. Možda bi da je netko drugi u pitanju. Možda bi tada priznala da ju je netko drugi osvojio, ali ne može mu priznati da je njezino srce osvojio upravo Filip. Svih ovih godina veze s Petrom, a nikada nije upoznala Filipa. Kada bi Petar, nakon što se situacija malo smirila, išao kod majke, nikada nije volio govoriti o njoj, svome novome očuhu, njegovom sinu. Bili su obitelj, bili su stranci.

No jednog dana se sve promijenio. Jednog dana, Filip je pokucao na vrata njihovog stana.  Bez imalo sumnji, bez ikakvog straha, otvorila mu je toga dana vrata svoga stana, otvorila vrata svoga srca. Da se može vratiti unazad, nikada ga ne bi pustila unutra. No vrijeme se ne vraća.

Nije ga poznavala. Njezin dečko nije imao niti jednu zajedničku sliku sa svojom novom obitelji. Nikada joj rekao kako mu se majka novo preziva. Kada pitala bi za njih, samo bi se zatvorio. Nije više pitala. Znala je da je njegova majka postala majka nekom drugom dječaku, no nikada nije znala tko je on. Stoga je nevino otvorila vrata I ostala zapanjena. Njezin Petar postao je itekako zgodan, dok šetali bi se, vidjela bi kako sve žene uzdišu za njim, kako ju podrugljivo gledaju dajući joj do znanja da je ona daleko ispod njegovog ranga, no Filip…u svome životu vidjela je puno zgodnih muškaraca, pa s jednim je I živjela, no Filip ju je ostavio bez daha. Visok, tijelo kao u nekog antičkog vojnika, koža brončana, kosa boje lješnjaka, a njegove zelene oči su se posebno isticale na njegovom četvrtastom licu. Bio je poput nekog isklesanog kipa.

Photo by Kinga Cichewicz on Unsplash

-Trebao bih Petra.-progovoriše grubljim glasom koji bio je toliko autoritativan da Sari nije dopustio 

mjesta za prigovore ili što god je željela učiniti da ne kaže strancu gdje se nalazi njezin dragi.

-Petar nije doma.-uspjela je izreći.

-Onda ću ga pričekati.-nije se niti snašla a on se progurao pokraj nje I nepozvan zašao u njezin dom. Možda je itekako zgodan, ali je itekako bez bontona, mislila je dok gledala je za njime. On je samo išao pravo dok nije došao do dnevnog boravka I sjeo.-Oprosti, no slučaj je hitan.-ponovno je zbunjeno pogledala u njega. U roku jedne minute zbunio je svu njezinu pamet. Kako od tako bahatog čovjeka koji dolazi nepozvan sada odjednom dolazi tolika ljubaznost.-Molim te, ako bi željela da ga pozoveš.-

-Neće se vratiti do večeri. Danas ima sastanak na poslu.-

-Reci mu da je hitno.-osjetila je kako njegov glas odjednom podrhtava.

-Što da mu kažem?-popustila je.-Tko ga treba?-zatim je podigao glavu I pogledao ju svojim zelenim očima.

-Ti ne znaš tko sam ja.-ostao je začuđen.-Oprosti.-ustao se da krenu.-Oprosti, nismo se nikada upoznali, no svejedno sam mislio da me znaš. Ako ništa, makar po pričama. -odmahnu glavom.-Ne, naravno da ne znaš. Trebao sam znati. -krenuo je prema vratima no odjednom, niti sama nije znala, zašto zaustavila ga je. Jer prepoznala ga je.

-Stani. Rekao si da je slučaj hitan. Što je toliko hitno pa si se usudio doći ovamo znajući da nisi dobrodošao?-

-Majka.-tiho izgovoriše nakon kraćeg vremena.-Završila je u bolnici.  Njegovog broja ja nemam, a kada ga zovem sa njezinog mobitela, ne javlja. Pronašao sam u njezinim stvarima vašu adresu. -bio je to dan koji promijenio je sve. Koji promijenio je njihove živote mada nitko tog dana toga nije bio svjestan. Pa niti ona. Da može, sve bi promijenila. Nikada ne bi dopustila da ga upozna. No život je pisao drugačiju priču za nju. Jer njihova majci bila je potrebna skrb, a ona je kao njegovateljica bila najpogodnija za tu ulogu. Uz puno svađe I prepirke sa svojim dečkom uspjela je izboriti da njegova majka, koju nikada nije upoznala, dođe kod njih. Da se ona brine za nju. Željela je olakšati njoj, željela je da se ona I njezin sin ponovno približe. Bilo je to pogubno. Za sve. Bila je to greška života. Bila je kobna pogreška za njezino srce što se svađala s Petrom I uspjela izboriti da Filip može doći u posjet majci kad poželi. Greška. Ukrao joj je sve. Baš što je ga je Petar nekada davno krivio da mu je ukrao majku, sada je njoj ukrao srce, misli, snove, ukrao život. Ukrao Petra. Jer kako da mu više istinski pripada, kako da više ikada istinski bude njegova, kad svaki put kad bi ga pogledala tražila bi Filipa. U Petrovim tamnim očima tražila je Filipove zelene, u Petrovom dodiru tražila je Filipov.

Ne mogavši podnijeti njegovu blizinu Petar bi svaki puta kada bi Filip dolazio, odlazio nekamo. Bilo kuda samo da nije tu.

-To je tvoje djelo. Sada budi tu I trpi ih.-ostavljao je Saru samu s njima niti ne sluteći da će si uništiti život. Jer vjerovao joj je. Vjerovao da ga neće izdati. A ona…nije se mogla buniti. Bio je u pravu. To je njezini maslo. Kako da se sada pobuni? Što da mu kaže? Da ne može biti u istoj prostoriji sa Filipom jer…jer što? Što da mu kaže? Niti ona sama ne zna zašto ne može ostati s njime u istoj prostoriji. Nikada nije bio grub prema njoj, uvijek ljubazan, nikada ismijavao njezin izgled, nikada ju gledao kao da je manje vrijedna jer ne pripada u današnje standarde ljepote. Svaki put bi joj uputio neku lijepu riječ. Nije se niti snašla, a odjednom je postajala nesigurna u njegovoj blizini, odjednom više nije znala što da mu kaže, odjednom joj bi joj postajalo vruće kad bi bila u istoj prostoriji s njime.  On je počeo sve češće dolaziti. U početku, nepoželjan u ovoj kući, nije dolazio često, no kako je vrijeme odmicalo, tako je sve češće dolazio. Njegov dolazak značio je sve češće izbivanje njezinog Petra. Nedostajao joj je Petar, a opet nedostajao joj je I Filip kada ne bi došao. Nije smjelo biti tako. Ne. Znala je. Filip joj ne smije nedostajati. Ni nije si mogla pomoći. Njegove zelene oči proganjale su je u snovima, njegov lijepi osmijeh nije joj izlazio iz glave. A onda, opet nedostajao joj je I Petar. On je bio njezina ljubav, njezina potpora, njezin prijatelj. No jedno s drugim nije išlo. Naivno je mislila, o kako samo naivno, da želi Filipa za svoga prijatelja. Željela je da ima svoju ljubav, željela je da ima svog prijatelja. Jer bez obzira što je odjednom postajalo vruće u njegovoj blizini, bez obzira što ponekad bi ostala bez teksta  uvidjevši ga, I dalje je mislila da može biti njegova prijateljica. Da on može biti njezin prijatelj. Nikada nije niti pomišljala na nešto više. Bez obzira na njegovu ljubaznost, bez obzira na to što je na nju gledao kao sebi ravnu, ona nikada nije pomišljala da bi moglo biti nešto više. Njega takve kao što je ona ne zanimaju. Vidjela je više puta kad došao bi, ponekad na brzinu, više puta kako ga u autu čekaju djevojke lijepe poput lutkica. To je bio njegov nivo. Ljubazan je prema njoj samo jer su sada postali neka nelogična obitelj. Bio je ljubazan prema njoj samo jer se brinula za njegovu majku. I stoga je naivno mislila da joj može biti prijatelj. Bez obzira što se ona  njegovom društvu počela osjećati  čudno.

Željela je pomiriti Petra I njega, No Petar je svaku takvu ideju odbacivao brzinom munje.

Filip ju je našao uplakanu u kuhinji.

-Što se dogodilo?-

-Ništa.-okrenula je glavu. Ne želi da ju vidi uplakanu. No kao da je njemu uopće važno kako izgleda.

-Kako ništa, a tu roniš krokodilske suze?-

-Gledaj, Filipe, nije tvoja briga.  Ono što me muči samo je moja stvar.-

-Varaš se ako misliš da je tako.-izvukao je stolac I sjeo do nje. -Ti…stalo mi je do toga da ne budeš tužna.-uzme njezinu ruku u svoju na što ona zadrhta. -Ti si mi puno pomogla. Zbog tebe ja sada mogu biti s majkom.-

-I zbog toga se moj život uništava.-potiho reče. Nije željela da ju čuje, nije željela da nosi teret krivnje. Ako je itko bio kriv, to je bila ona. No očito ju je čuo.

-Zar imaš problema s njime zbog toga što sam ja tu?-odmahnu glavom. -Naravno da imaš. I ja sam budala. Od kada dolazim tu, njega nikada nema tu. Naravno da ti radim probleme.-

-Filipe…-izvukla je svoju ruku iz njegove. No I dalje je osjetila njegov dodir, njegovu toplinu.

-On ne zna cijeniti ono što ima. Da zna nikada te ne bi ostavljao samu.-

-Ne želim da ružno pričaš o njemu. On je moj dečko. Što ti znaš o njemu pa da možeš tako pričati o njemu?-ljutito upitaše.

-Znam dovoljno da mogu to reći.-on se nije dao pokolebati njezinim tonom glasa.-Zar bi ijedan iole normalan muškarac ostavio svoju djevojku samu u kući s nekim drugim, nepoznatim muškarcem?-

-Pa ti nisi nepoznat. Ti si dio njegovog života. Kakav god dio, ali si dio.-ustala se sa stolice, no on brzo stane nasuprot nje.

-Bez obzira kakav sam dio.-cinično se nasmiju.-Da, u tome je I poanta. On me smatra smrtnim neprijateljem, a opet ostavlja svoju voljenu ženu sa mnom. Ne govori li to dosta o njemu, o njegovom karakteru?-Filip nije podizao ton glasa, no opet je zvučao autoritativno. Ona nikada o tome nije razmišljala na takav način. Bilo joj je teško jer je Petar odlazio, jer nije razgovarao s njom o toj temi, jer se zatvarao, no uvijek je pronalazila izgovore za njega. Nikada nije mislila o njemu kao sada Filip.

-Dosta!-bijesno viknu.-Što želiš?! Da mi dodatno uništiš život?! –

-Nikada. To je zadnje što bih ti ikada poželio učiniti.-

-Onda te, molim, da se makneš.-

-Ne mogu.-stajao je pred njom čekajući da će ga pitati zašto ne može. Njegove zelene oči prodorno su je gledale, čekajući njezin sljedeći potez. Od njegovog pogleda je postadoše uznemirena. Osjećala se kao da je srna natjerana u lovčevu zamku. No to je bila luda pomisao.

-Onda ću se ja maknuti.-krenula je no on ju zaustavi hvatajući ju za ruku pa ju okrene prema sebi.

-A što ako ti ne dopustim da odeš?-njezine smeđe oči moleći su ga pogledale.

-Filipe, ne znam što želiš od mene. Ne znam kakvu igru igraš, no nemoj. Molim te, prekini s time.

-Kad mi odgovoriš na pitanje.-

-Koje pitanje?-

-Zašto drhtiš od moga dodira? -ostala je iznenađena njegovim izravnim pitanjem. No mogla je pretpostaviti da kod njega to neće proći neopaženo. On je bio ljubavni igrač. On je mogao I na daleko prepoznati ako bi ga neka željela. A ona je, sramotno je pomislila, morala priznati da ju on na neki način privlači. Mogla je očekivati da će on otkriti njezine skrivene misli, njezine skrivene želje. Koliko god se ona trudila sakriti ih od njega. No morala se pribrati.

-Ne znam, stvarno,  Filipe, na što ciljaš.  Zamolila sam te da me pustiš na miru, zamolila sam te da ne govoriš o Petru, zamolila sam te da mi ne uništavaš život, a ti…rekao si da mi nećeš uništavati život, a sad odjednom imaš neke sulude misli da ja drhtim od tvoga dodira. Ne znam kakvo mišljenje imaš o meni, ne znam što si smislio u toj svojoj glavi, ne znam kakve se glupe misle roje po njoj, no ja ću ti reći da su sulude. Drhtim da… ali ne od tvoga dodira. Pronašao si me uplakanu, naravno da sam drhtala onda, normalno da sam drhtala kad si me dodirnuo. Cijelo tijelo mi se treslo, no ne od tvoga dodira. Već od tuge I suza. -zastala je jer joj je trebalo ipak malo predaha.-Sada kada sam ti odgovorila da li ćeš prekinuti s time što radiš? Što god to bilo.-maknula je svoju ruku od njegove I sada nije imala nikakav kontakt s njime. Morala ju je maknuti jer bi svaka riječ pala u vodu ako bi ju on držao za ruku.  Filip se nasmije.

-Nisi me pitala zašto se ne mogu maknuti.-

-Gledaj, ne zanima me. Rekao si ako ti odgovorim da ćeš prekinuti s time. Odgovorila sam ti, molim te, sada me pusti da idem.-

-Čime da prekinem? Reci mi s čime, pa ću prekinuti. Što god to bilo.-ostavljao ju je bez riječi. Što da mu sada kaže sada? Ako mu kaže da misli da on želi nešto s njom, to ne može, jer nije toliko sigurna u sebe pa da mu to može predbaciti jer ipak je on Filip, savršenstvo ljepote a ona samo jedna prosječna djevojka. Riskira da ju ismija, riskira da kaže Petru da njegova Sara želi njega. Što da mu onda kaže?

-Ostavi me na miru.-očajnički rekoše.-Pružila sam ti dom. Pružila sam ti ljubaznost, pružila sam ti obitelj, kakva god da je, ali je obitelj. Pružila sam ti sve u zamjenu za moj uništeni život. Ali očito to tako ide. Kada se netko uspinje drugi pada. Ja sam ti pružila sreću dok sam sebi ostavila tugu. –

-Sve? Sreću? Moja Sara kakva je to sreća? Dala si mi dom, dala si mi obitelj, ali ja sam ipak previše arogantan da bi mi to bilo dosta. Preambiciozan. Jer želim nešto više. Želim još više. Kakva je to sreća ako si ti nesretna? A ja samo želim da ti budeš sretna. Zajedno sa mnom.-nije se niti snašla, a on ju je već privukao I spustio svoje usne na njezine.

Photo by Meghan Holmes on Unsplash

Pojavljivao se u njezinim snovima često, često je mislila na njega, na njegove usne, znala je da je zabranjeno, znala je da je nemoguće, no evo je tu. Nepomično stoji dok on zarobljava njezine usne.  Bio je zabranjen no zabranjeno je najslađe. Dopustila si je par trenutaka slabosti, dopustila si je par trenutaka užitka. Samo malo. Samo malo, a onda će se maknuti.

Nikada si nije smjela dopustiti niti jedan trenutak slabosti pred njime. Nikada. Jer sada ju, sada ju I nakon svega, proganja u snovima. Rastali su se veoma tužno, veoma ružno, otjerala ga je iz svoga života misleći da će zaboraviti na njega, misleći da ako ga izbaci da će moći sprati grijeh sa svoga tijela, sprati grijeh sa svoga srca.  No bilo je uzaludno. Bio je miljama udaljen od nje, a ona ga je poput izdajice tražila u svakom danu svakog trenutka misleći na njega.

Lopov. On je lopov koji ukrao je njezino srce, lopov koji ukrao je njezinom Petru sve što je volio.

Njegov poljubac,  njegov dodir, ostavili su žig na njezinome tijelu. Žig na usnama na kojem je pisalo njegovo ime.  Nikada si nije smjela dopustiti onaj trenutak slabosti kada ju je prvi puta poljubio. Jer njezinu slabost je protumačio kao ohrabrivanje da čini ono što mu nikada nije smjela dopustiti. Da malo po malo krade njezino srce.

Odmaknu se od njega, nakon samo par momenata slabosti koje si je dopustila. -Jesi ti normalan?!-njegov poljubac ju ostaviše dezorijentiranu.

-Rekao sam ti da želim više od onoga što si mi pružila.-Filip je I dalje ostajao hladne glave. Niti ton glasa nije podigao. O kako ju je samo frustrirala njegova staloženost.

-Zašto? Zašto moraš uništavati ono što imaš? Petar je bio u pravu.-odmahnu glavom.-Ti si jedna egoistična osoba kojoj je cilj uništiti drugome život. Kao što si uništio njemu. Prvo si mu oduzeo majku, a sada želiš…ne znam što želiš sa mnom, ali očito je to neka igra da mu ukradeš svu sreću koju ima. Da mu ukradeš njegov život.-

-Ja mu nikada nisam ništa ukrao. Kada je majka došla kod nas, Petar je uvijek bio dobrodošao. Otac nikada nije radio razliku između nas. A to što je on napričao…nije moja stvar. Ali neka ti kaže pravu istinu.  A što se tiče tebe…-uhvatiše ju za struk I povuče ponovno prema sebi. Nije se mogla oduprijeti, bio je prejak za nju.-Zar sam ja kriv što on ne vidi što ima kod kuće? Kriv sam, priznajem jer mi se sviđaš, no nisam kriv što on ne zna cijeniti ono što ima. Što odlazi I ostavlja te samu. Što odlazi I ostavlja te sa mnom. Ako sam lopov njegovog života, zašto te onda nije skrio od mene?-nije imala odgovor na njegovo pitanje.

-Pusti me.-bilo je sve što je mogla reći.

-Neću!-sada je začula njegov povišeni glas.-Reci, zašto te nije sakrio od mene? Da li se ne boji da te ne ukradem?-

-Jer mi vjeruje.-uspjela je nekako izreći.-Vjeruje meni.-

-Ne. Hoćeš da ti ja kažem?-nije željela. Nije željela jer je pretpostavlja što će reći. Vidio je suze kako se skupljaju u njezinim lijepim očima pretpostavljajući što će joj reći.-Zato što misli da nisi dovoljno dobra za nikog drugog osim njega.

-Nije istina.-

-Nije istina, da. Jer se prevario. Za mene si savršena.-

-Prekini s tom svojom igrom! -uspjela se nekako otrgnuti od njegovog stiska. -Prekini!-

-Zar ti još ne shvaćaš da ovo nije igra? Da je sve ovo stvarno?-

-Doista?!-cinično se nasmiju.-Gledaj, Filipe, viđala sam djevojke koje si dovodio tu, koje su te ponekad čekale u autu, sve do jedna je bila manekenka. I sada mi tu dolaziš, meni, nećemo se praviti da sam ja neka manekenka, meni dolaziš I govoriš da me želiš. –

-Zašto ne? Zar misliš da je sve u izgledu osobe? A reci mi, kada si toliko nesigurna, zašto je onda on s tobom? Kad oboje znamo da I on može imati manekenku koju poželi.-

-Jer me voli.-

-Znači on te smije I može voljeti, bez obzira na izgled, a ja ne smijem? U čemu je razlika?-

-Jer on nikada nije bio s nekom manekenkom. Oduvijek je samo sa mnom.-pravila se s da nije vidjela ironičan osmijeh koji joj je uputio. Pravila se da nije vidjela da on zna nešto što ona ne zna. On je manipulator, neće pasti na njegove poteze kojim joj želi uništiti život.

A on nije želio reći. Vidio je kako se pravi da ne vidi. Nije joj želio uništiti život koji je ionako uništen. Ako je na nekome da kaže nešto, onda je to Petrova stvar. On je samo želio da ona I dalje bude ona nasmijana Sara koju je u početku upoznavao. Da njezin osmijeh bude melodija njegovog života.

-Došli smo do toga da te voli. Zašto ga onda nema tu. Vjeruje ti, oke, tako si rekla. Ali ne vjeruje meni. Kako onda može ostaviti svoje najveće blago s osobom kojoj ne vjeruje? Odgovori mi kakva je to ljubav.

-Uporno od mene tražiš da ti odgovorim ovo, ono, da ti se opravdam!-nije više mogla kontrolirati svoj bijes.-Nema razloga da se opravdavam tebi! Tebi koji si mi nitko I ništa!-izjurila je van iz kuhinje želeći se što prije maknuti od njega.