ZABRANJENA SREĆA:drugi dio

Stiglo je jutro, a ona…nije ga poznavala,  činio joj se kao netko tko olako slama ženska srca ali njegovo sinoćnje odbijanje donijelo joj je razočarenje. Posebno jer je u njegovim očima vidjela istu želju koja se budila u njoj. Želju da bude njezin. A on ju je ponizio da se nije niti okrenuo. Dok je on uživao u društvu neke djevojke njezina noć bila je toliko nemirna jer u svakoj misli bio je on. Nakon što je otišao s drugom djevojkom, ona se vratila u svoju sobu. Željela ga je izbaciti iz glave, no bezuspješno.

Proveo je noć s drugom a neka tamo nepoznata djevojka motala mu se po glavi. Već je I previše puta doživio da ga bogataške princeze žele, da mu se nude. No u njoj je bilo nešto drugačije, nešto što ga je privlačilo njoj. Možda to što je znala tko je, možda jer je otkrila njegovu igru kako je ona to nazivala, a opet ga je željela. Opet je osjetio kako je drhtala dok je čekala njegov poljubac a on ju je izdao.  No još jedan takav susret I neće se moći zadržati, neće se moći kontrolirati. Još jedan takav susret I sva njegova pravila past će poput kule od karata. A znao je da će se dogoditi. Da ju izbjegne, znao je da je nemoguće. Pa ona je gost u hotelu u kojem je on radnik. Ako joj još jednom pogleda u oči, ako još jednom u njima vidi požudu za njime, onda je kraj za njega. On si ne smije dozvoliti da mu ona poljulja život.

Ali dozvolio si je. I sada zbog toga pati. Jer odveli su je daleko od njega. Njegova zabranjena princeza koja je daleko od njega sa njegovim srcem, sa njegovim životom. Jer kad odveli su je, ukrali su mu I život.

U hotelu ga je izbjegavala što je više bilo moguće. Nisu učinili ništa, a osjećala se je tako sramotno kao da je počinila najgori grijeh. A on se nije niti potrudio da joj pokloni iole pažnje. Kako ju je samo ljutio. Nije poznavala više samu sebe. Željela ga je izbjeći, a opet je bila ljuta na njega što ju ignorira.

Njihova igra mačke I miša trajala je par dana. Ugledao bi ju I daljine, srce bi mu svaki puta stalo zbog njezine ljepote, srce bi mu svaki puta poigralo zbog njezinog osmijeha. Što mu to radi? Njemu koji može imati koju želi. Samo da pokaže prstom I bit će njegova. No s njom, s njom je bilo sve drugačije. Želio ju je svim svojim tijelom, želio ju je svim svojim srcem, no nije se usuđivao prići. Jer znao je. Dobro je znao da ako joj dopusti da mu se približi da postat će njegova slabost.  On si nije mogao niti želio dopustiti da ima neku slabost, da netko ima moć nad njime kao što će jednog dana ona imati.

I onda je, uz sve izbjegavanje koje su oboje učinili, naletjela na njega. Ona je odlazila nekuda iz hotela a on je stajao vani radeći svoj posao kao I uvijek. Nije ju čuo kad je došla, kad je izašla jer da je čuo, zasigurno bi se maknuo nekuda u stranu samo da ju ne mora gledati. No nije ju čuo kad je izašla I stala pokraj njega dok čekala je svoj prijevoz. Njegov posao mu je nalagao da ju pozdravi.

-Dobar dan gospođice.-njegova blizina bila je ubitačna. Nakon par dana, ponovno je stajala pokraj njega, ponovno u njegovoj blizini, ponovno se sjetila one noći kad je otišao bez okretanja. Vidjela je smiješak na njegovom licu, službeni smiješak kojim se obraćao svim gostima hotela. Ona…ona nije željela taj smiješak, ona nije željela ovog poniznog čovjeka kojem nije znala niti ime. Ne. Željela je njegov pravi smiješak, željela je onog samouvjerenog čovjeka iz diska koji zna da može imati svijet pod nogama. Da može imati nju ako poželi. Bila je ljuta sama na sebe zbog svojih misli, svojih želja, bila je ljuta na njega jer on je izvlačio sve to iz nje. Iz inata mu nije željela odgovoriti. On nije ustrajao. Pozdravio ju je samo jer mu je to bio opis posla, a zatim se ponašao prema njoj kao prema svima drugima. Prema svakom drugom gostu. Kako je samo bila ljuta. Ispod oka, jer nije mogao da ju ne gleda, vidio je kako je ljutito, poput djeteta, lupila nogom o pod.  I nije mogao da se ne nasmije. Iskreno, od srca. Još joj se usuđuje I smijati, pomišljala je I okrenula glavu kako bi mu nešto odgovorila, no njegov iskren osmijeh paralizirao ju je. Nije bio niti službeni, niti zvjerski, ne, bio je to osmijeh iz srca. Prelijepi osmijeh koji pomutio joj je pamet. Podigao je glavu I zagledao se u njezine ljute nebeske oči. Ponovno su se našli par noći unatrag. Ponovno su oboje gorjeli od želje da pripadaju jedno drugome.

-Olivere.-začula je kako ga netko doziva. Znao je da mora ići, znao je da je opasno stajati ovako blizu nje, no nije se mogao pomaknuti. Želja za njom bila je previše jaka. Ponovno je začuo svoje ime I znao je da se ovaj čarobni trenutak mora završiti. Okrenuo se da ode kad su ga zaustavile njezine riječi.

-Da. Idi. Najlakše je otići.-kad okrenuo se prema njoj uvidjela je bljesak u njegovim tamnim očima.

-Što želiš? Da izgubim posao zbog tebe? Predaleko smo mi jedno od drugog. Previše nas toga dijeli. Ja ne mogu riskirati pa da zbog par noći uživanja izgubim posao koji mi je neophodan. –

-Nisam mislila…-po prvi puta nije joj se obratio cinično, nije joj se obratio s prijezirom.  Tek sada je shvatila što je njemu sve na kocki ako joj dopusti da bude njegova.

-Znam. Ti možda ne možeš shvatiti jer ti si drugi svijet, tebi je možda sve ovo igra, ali tvoja igra moj je život.-u njezinim nebeskim očima odjednom su zablistale su suze. Suze koje su njemu teško padale na srce.-Vrati se, Elena, svome životu. Nije ovo za tebe.-znala je da misli na sebe. Znala je da misli kako nije dobar za nju. Osjetila je drhtaj kad izrekao je njezino ime. Nikada se nisu upoznali, a opet je znao njezino ime. Ipak mu nije bilo svejedno. Vidjela je to I u njegovim mrkim očima. Nije vidjela prijezir, a u glasu mu je osjetila žaljenje.  Okrenuo se I otišao.

Boravak u ovome hotelu postalo je mučenje. Nije mogla spavati, nije mogla jesti, mislila je samo o njemu. Ona koja se ne zaljubljuje na prvu, sada nije mogla prestati misliti o njemu. Nije više željela biti tu. Poslušala je njegov savjet I odlučila se vratiti svome životu.

Stajao je pokraj nje s njezinim koferom dok ponovno čekala je svoj prijevoz. Stajali su u tišini. Njegove riječi I dalje su je proganjale. Ona ne želi njemu uništiti život, ali želi njega. A jedno bez drugoga nije išlo.

-Zbogom.-tužno rekoše.

-Doviđenja gospođice.-prečuo je njezinu tugu, prečuo je njezin oproštaj.

-Ne.-rekoše kad je sjela u svoj auto. Kad nije bilo nikoga da ih čuje.-Ne želim taj službeni oprost.-

-Zbogom Elena.-nasmije se onim opakim osmijehom koji je ona u ovom kratkom vremenu zavoljela.-Možda nekad negdje u drugom svijetu.-I zatvoriše vrata njezinog auta niti svjestan da će taj drugi svijet doći uskoro. Jer vrativši se doma živjela je isto, no ona nije bila ista. Nije bilo više ničega što ju je moglo zanimati, ničega što bi joj odvuklo misli s njega. Nikada nisu pripadali jedno drugome a osjetila je da je vezana za njega zauvijek. Nije prolazio niti jedan dan da nije mislila o njemu. Niti jedan muškarac, jer bilo ih je mnogo koji su željeli njezinu pažnju, nije uspio ju pridobiti. Nije imala ništa od njega, pa čak niti jedan poljubac, a  nije ga mogla zaboraviti. Pa nije ga čak niti poznavala kako treba, ali željela je da je njezin.

-On te je samo želio iskoristiti.-jednom joj je rekla majka kad joj se povjerila.

-Da je htio, mogao je odmah to napraviti.-

-Elena, još si pre navina da shvatiš njegovu igru. Uostalom I sama  si rekla da ga ne poznaješ.-

-I ti I tata ste se doživjeli ljubav na prvi pogled. Pa vidi koliko godina je prošlo pa ste još zajedno.-

-To je nešto sasvim drugo.-

-Zašto? Jer ste oboje dolazili iz bogataške obitelji? Zar se ljubav mjeri novcima?-

-Ako želiš njega, zaboravi na nas. Izdat ćeš obitelj zbog nekog čovjeka kojeg ni ne poznaš. Kada te iskoristi nakon par mjeseci kome ćeš se vratiti? -znala je da njezin otac I majka imaju drugačije stavove prema ljudima nižeg sloja. Prijetnja njezine majke poljuljala je njezine planove. Očajnički ga je željela zaboraviti no nije joj uspijevalo. Stoga je pustila da njezina majka zaboravi na njihov razgovor I onog trenutka kad je bila sigurna da se majka ne sjeća Olivera, jer zašto bi ga se sjećala, on je tek tamo neki radnik u hotelu, Elena se vratila u njegov život.

U pogrešno vrijeme. Odsjela je u nekom drugom hotelu, no blizu da može doći do njega. Mjeseci su prošli od njihovog susreta, možda ju je I zaboravio, pomišljala je, no ona je morala doći. Morala im je pružiti priliku, ako ništa drugo, pa bar da budu prijatelji, mada ju je stezalo srce pri pomisli da bi bila u njegovoj blizini I gledala ga kako ljubi druge djevojke. No srce joj se nije moglo smiriti dok im ne pruži priliku. Bila je svjesna da majčine riječi mogu biti istinite, da je ona pre naivna da bi shvatila da je za njega sve ovo igra. No morala je ići. Morala je doći I sama se uvjeriti da je igra ako je igra. Znala je da riskira da joj slomi srce, da ju slomi toliko da se nikada više ne oporavi, no zar ljubavi ponekad ne treba riskirati?

No vrijeme je bilo pogrešno. Nije ga našla u hotelu. Uz pomno ispitivanje saznala je da je otišao na godišnji. Tek prije par dana, a vratit će se tek za dva tjedna. Ona nije znala čak niti njegovo prezime pa da ga pronađe preko društvenih mreža. Nije znala njegovu adresu, nije imala njegov broj. Nije bila niti sigurna da li se je uopće I sjeća.  Jedino što znala je da bi mogao biti bio je to disko u kojem ga je onu noć srela. Pod pretpostavkom da nije iskoristio godišnji I napustio grad.

Ovoga puta povela je samo svoju najbolju prijateljicu sa sobom jer samo ju je ona podržavala u njezinom ludom naumu.

Jedino je preostala nada da bit će tamo. Nada koja ju ovoga puta nije iznevjerila. Jer bio je.  Sa prijateljicom je stigla u disko, željela se je probiti do šanka nadajući se da će konobar ili bar netko znati gdje je on, no probijanje do šanka bila je nemoguća misija za njih. Na svakom ćošku su ih zaustavljali želeći njihovu pažnju. U gužvi koja se stvarala oko njih, neugodni muškarci su ih vukli za rukav, jedan ju je hvatao za ruku želeći da njemu pokloni svoju pažnju. Drugi su joj se unosili u lice. Negdje je u toj svoj gužvi uspjela vidjeti njega kako stoji malo dalje od nje. On nju još nije očito zamijetio jer niti jedanput nije pogledao prema njezinom pravcu. Nije ga zanimala gužva koja se stvara a iz koje je ona očajnički željela pobjeći. Pijani I neugodni muškarci bili su previše za nju. Nije naviknula na takvo ponašanje. Prema njoj su se oduvijek odnosili s poštovanjem, majka ju je uvijek slala na neke otmjene zabave kako bi upravo ovo izbjegla, kako bi svoju kćer sačuvala od ovakvih neugodnih trenutaka.  Glazba je bila toliko glasna da nije čula niti sama sebe kad dozvala ga je nadajući se da će uspjeti maknuti gužvu od nje. No on ju je očito čuo jer vidjela je kad se okrenuo prema njoj I u nevjerici ju pogledao.

Nije ga zanimala gužva koja se stvarala. Već je naviknuo da se muškarci bore za naklonost djevojaka koje bi se pojavile tu. Posebno ako bi bile ljepotice. Znao je dobro kako to ide. One sve su uživale u njihovoj borbenosti, iskorištavale njihovu želju pa trošile njihov novac. Njega nije zanimalo to. Nije se dao navući na tu igru. Imao je puno pametnijih stvari nego trošiti novce da časti neke razmažene princeze koje su naučile na to. No vrisak kojem je dozvano njegovo ime trgnulo ga je. Glas koji bi prepoznao I na kilometre. Okrenuo se I nakon mjeseci ne viđanja ponovno ju ugledao.  Ugledao kako se bori da se makne iz te gužve a oni joj nisu dopuštali. Rekao joj je da ide, rekao joj se neka se ne vraća, a evo je tu ponovno. I traži spas u njemu. Kakav je samo bijes narastao u njemu gledajući pijanice kako ju diraju, kako se odnose prema njoj bez mrvice poštovanja.  Ljut kao ris krenuo je prema njoj u prolazu gurajući one koje su mu smetali da dođe do nje. Nije ju niti pogledao. Bez riječi ju je uhvatio za ruku, ona svoju prijateljicu, I poveo ih na mirnije mjesto želeći pustiti njezinu ruku, no ona ovoga puta nije odustala. Nije mu dozvolila da ju makne, jednu ruku je držala u njegovoj a drugom se uhvatila za njegovu ruku ne želeći ga pustiti. Njezin dodir palio je njegovu kožu.

-Olivere.-čuo je svoje ime. Čuo je, no nije se želio okrenuti. Ako se okrene ili će se izvikati na nju ili ju izljubiti jer prošli su mjeseci, no nije ju zaboravio.

-Rekao sam ti da odeš. Ovo nije za tebe.-maknuo je njezine ruke sa svoje.

-Zašto ne?-

-Zašto ne?!-okrenuo se I uvidjela je kako ljutnja isijava iz njega.-Zar ti ovo nije bio dovoljan dokaz?-pokaže prema mjestu na kojem je prije samo par trenutka očajnički dozivala njegovo ime.-Ovaj svijet je pre surov za princezu poput tebe.-

-Ali želim se probati nositi s njime.-ponovno je uhvatila njegove ruke.-Došla sam ovamo samo zbog tebe. Ovo nije za mene igra. Briga me I ako je za tebe, I ako nakon svega me iskoristiš I napustiš, ali ja želim probati. Bez obzira na sve ono što nas dijeli jer prošli su mjeseci, nisi mi poklonio niti jedan poljubac, ništa osim osmijeha a ja svejedno nisam mogla prestati misliti na tebe. Ovoga puta želim riskirati.-njezine riječi srušile su svaku njegovu obranu. Dok ga je gledala svojim nebeskim očima u iščekivanju njegovih riječi svaka njegova razumna odluka je pala u vodu. Nije se više mogao suzdržati, nije više mogao ignorirati želju za njom. Napokon ju je nakon toliko mjeseci žudnje poljubio. Napokon je nakon toliko mjeseci čekanja I ludila bila njegova. Njegova princeza koja uljepšala mu je život.  No život ih je prevario. Pružio im neizmjernu sreću, pružio im ljubav kakvu nisu niti sanjali. Bili su sretni. Veseli. Zaljubljeni. Jedino što kvarilo je njihovu sreću bilo je odbacivanje njezine majke. Svoju prijetnju je ostvarila. Nije željela niti pogledati svoju kćer smatrajući da je iznevjerila njezine povjerenje. Nije bilo važno što je Elena bila sretnija nego ikada, što ju je Oliver tretirao bolje nego princezu. Bez obzira što joj nije mogao pružiti sve ono na što je ona naviknula ona se nikada nije žalila. Bila je bitna njegova ljubav, njegovo poštovanja, sreća koju su gradili.  Trajali su dvije godine I možda bi živjeli I dalje sretno da im život nije naplatio sreću. Jer sreću koju im je poklonio itekako im je naplatio. Jednog dana doživjela je prometnu nesreću. Njegov život, njegovo srce. Tog dana umalo je umro. No ako ga nije ubilo to što je umalo izgubila život, ubilo ga je ono na što je bio prisiljen. Jer bio je prisiljen odreći se nje za njezinu dobrobit. Odreći se svoje sreće kako bi ona živjela. Elenin život bijaše ugrožen. On je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da joj pomogne, no on nije bio utjecajan. On nije imao novca da joj može osigurati privatno liječenje.  Za razliku od njezinih roditelja, njezine majke koja je trenutak kad joj je kćer bila na rubu života I smrti iskoristila da ju makne od njega. Imao je ponuđen ultimatum: neka se makne od nje zauvijek I ona će živjeti. Njezina majka koja ju je trebala štititi bila je spremna pustiti sve ako ne  bude po njezinom, ako se on, jedan običan radnik ne makne od njezine kćeri. Spoticala mu je njegove nedostatke, kao I ovaj trenutak jer on nije, samo jer nema novaca kao oni, u stanju pružiti skrb Eleni kakvu ona u ovome trenutku treba. On ju nije u stanju zaštitit. Njezin život bio mu je sve. Njegov život bio je važniji od njegove sreće.  Voljela ga je, znao je to, no uz pomoć njezine majke, malo će patiti I onda će ga zaboravit. Ako ona sama ne bude mogla, majka će ju natjerati. A on…on će živjeti dan po dan sa svojom boli, sa svojom tugom.

I donio je najtežu odluku u životu.  Odluku koja mu je iščupala srce. Ostavit će ju. I povukao se. Ostavio ju zauvijek. Nije pitao za nju. Nikada. Molio se samo da bude živa. Živa I zdrava. Slomljeno srce će već nekako zaliječiti.

Kad oporavila se, prvo što je tražila bio je on. Nije ga nigdje bilo. Bila je okružena roditeljima. Njega nije bilo. Kad pitala bi za njega, majka bi joj svašta napričala protiv njega. Da ju je napustio kad je bilo najteže, da ju je prodao za nekoliko novčića. Znala je da nije istina. Poznavala ga je I predobro. Nikada ju ne bi prodao, nikada izdao. Sigurna je bila da njezina majka ima svoje prste u njegovom nedolasku. Jer nije se odvajala od nje. Nije joj dozvoljavala niti jednog trenutka samoće bojeći se da ne stupi u kontakt s njime. Nije pitala više za njega. Neka se sve slegne, pričekat će da joj se majka malo ohladi, da malo zaboravi. I Elena ga nije spominjala. Boljele su je rane od nesreće, no još više boljelo ju je srce jer morala je skrivati svoju ljubav prema Oliveru.  No bilo je to jedino moguće jer njezina majka I dalje nije vjerovala u njihovu ljubav. Ako ga Elena ne spominje tada će ona pomisliti da je doista bio sama avantura I da ga je Elena zaboravila. Iskoristila je trenutak majčine nepažnje I uz pomoć prijateljice ga nazvala. Broj nije poznavao pa se javio.

-Halo.-suze su se skupile u njezinim očima začuvši njegov voljeni glas.-Halo.-ponovio je kad nije odgovarala.

-Olivere.-napokon je uspjela izreći njegovo ime. Ostao je skamenjen začuvši njezin glas. Njezin tužni slomljeni glas. Trebalo je duže vremena da se pribere. Da ohladi sve svoje osjećaje. Da zaboravi na svoju ljubav.

-Što želiš?-grubo upitaše.

-Želim da dođeš po mene I odvedeš me kući.-svaka njezina riječ bila je nož u njegovo ionako već razrezano srce.

-Kod kuće si sada.-tiho odgovoriše.

-Ne.-poznavao je njezin glas I predobro. Znao je da je to glas kada plače.-Želim ići našoj kući.-

-Naša kuća više ne postoji.-morao je biti grub. Ne smije joj pokazati da ga lomi.-U našoj kući više nema mjesta za tebe.-zašutjela je. Njegove riječi su zaboljele više nego bilo koja rana na njezinom tijelu.

-Što su ti ponudili da se makneš?-tiše upitaše. Varao se ako je mislio da ju može prevariti. Poznavala ga je predobro. I on je nju poznavao pa se začudio sam sebi kako je bio toliko naivan I mislio da će ju moći prevariti. -Ne vjerujem u ono što je napričala. Ne vjerujem da su ti ponudili novac.-začula je kako je teško uzdahnuo.

-Ne, lutkice, ponudila mi je nešto puno vrijednije od novca. Ponudila mi je tvoj život.-

-Ali…-nije mogla vjerovati da joj majka može biti toliko zločesta.

-Ne. Bez ali. Bila si kritično. Obećala mi je da ćeš dobiti najbolju skrb, najbolje liječnike koji će ti spasiti život. Ispunila je svoje obećanje. Živa si I zdrava. To je najbitnije od svega. Red je da ja ispunim svoje obećanje sada.-

-Ne…-začuo je tihi jecaj s druge strane slušalice.-Ne možeš mi to učiniti.-

-Zbogom ljubavi moja.-poklopio je slušalicu. Zauvijek otišao iz njezinog života. Bila je živa I zdrava, no ne I sretna. Majka joj je spasila život koji joj je na kraju oduzela.

Nikada ju više nije tražio. Nikada pitao za nju. Ona neka bude samo živa I zdrava, on će nekako proživjeti svoj život. Svakog dana misleći na nju, svakog dana želeći ju, no nikada ju više ne tražeći. Žrtvovao je njihovu sreću za njezin život. Ona je živa. To je bilo sve što mu je bilo potrebno da zna.

KRAJ