Eulalija. Žena anđeoskog lica, žena
anđeoskog glasa, imena i boginja ljepote. Žena vražjeg karaktera. Bio bi to
opis nje ako bi ga itko ikada upitao za nju. Žena koja mu je uništila život.
Dopustio si je ono što nikada nije smio. Zaljubio se u nju. Zaljubio se u osobu
poput sebe. Jer morao si je priznati da je imao karakter poput nje. Varljiv,
ohol, nepovjerljiv. Karakter koji ih je razdvojio. Jer isti su bili, isti, a znali su da ne idu
jedno s drugim. Ne ide oholost s ohološću, ne ide tvrdoglavost s tvrdoglavošću.
Znali su da će jedno drugoga kad tad uništit. A bilo je poput raja dok trajali
su.
Bila je daleko, daleko od njega. Morala je
pobjeći, morala mu je iščupati srce prije nego on njoj učini isto. Jer koliko
god da se pretvarala da je jaka, to nikada ne bi preživjela. Njezin Lukas
slomio bi joj srce a da ne trepne bez obzira na sve lijepe riječi koje upućivao
joj je. Bez obzira što kleo se u ljubav prema njoj. Upravo je to bio okidač za
bježanje. On, koji se upravo njoj kleo da se nikada neće u nikoga zaljubiti,
koji se upravo njoj kleo da ga niti
jedna nikada neće osvojiti, sada joj se
kleo na vječnu ljubav. Poželjela je povjerovati u njegove priče, no ona je
odavno već prerasla bajke.
I stoga je nemilosrdno ostavila. Ali s
njim ostavila je I svoje srce, svoju sreću, svoj život.
A bio joj je sve. I više od toga ako je
ikako bilo moguće. No isti karakter, ista tvrdoglavost završili bi još
tragičnije nego sada.
Tu noć bio je u svome najboljem elementu u
zavođenju djevojaka koje su na njihovu žalost još uvijek vjerovale u bajke, u
princa I sretan kraj. Vidjela je kako se djevojke skupljaju oko njega, pa tko
ne bi, kada je bio najzgodniji u toj prostoriji, mogla je slobodno reći da je
bio jedan od najzgodnijih muškaraca kojeg je do sada vidjela. Tame kose, tamnog
mrskog pogleda koji bi ti prodro u dušu nakon samo kratkog gledanja. Nije čudo pa su se skupljale oko
njega, smijući se niti svjesne kakve opasnosti sve donosi ova noć. Ona ih je
upoznala dosta poput njega, pa mogla bi I reći sama za sebe da je ona on samo u
ženskom obliku. Znala je što donosi jutro ovim djevojkama. Suze, kajanje I
mržnju prema sebi samima jer su upale u zamku zgodnog zločestog princa. Jednom
davno bila je na njihovom mjestu. Jednom davno dozvolila si je da povjeruje u
bajku koju prodavao je netko poput njega, pa opečenog srca se zarekla da nikada
više. Opečenog srca zarekla se da joj nitko nikada više neće nanijeti bol kao
tog puta. A onda je te večeri naletjela na njega. Želeći ga opomenuti, želeći
ga kazniti za svaku suzu koje su djevojke prolile zbog njega nije niti sanjala
da će ikada I sama pasti u rupu koju je njemu kopala.
Bio je okružen svakojakim djevojkama, nije
birao, nije mu bilo bitno da li je lijepa poput manekenke, nije mu bilo bitno
da li je malo jača, nije mu bilo bitno ništa jer za njega ljubav nikada ništa
nije predstavljala. Ne sjeća se više kada se zadnji puta zaljubio. Možda u
srednjoj školi. Za njega ljubav nije bila bitna, nije mu ništa predstavljala.
Ljubav je bila za slabiće. No tek je nakon nje shvatio da je ljubav samo za
hrabre. Trebaš biti doista hrabar ili doista lud pa da predaš svoje srce na
milost I nemilost nekoj sasvim drugoj osobi. Da li je bio lud ili hrabar, niti
sada ne zna. Možda glup. Možda je bio glup kad je pomislio mu ona može pružiti
mir. Možda je bio glup onog trenutka kada joj je bez pitanja predao srce koje
nikome nikada nije otvarao. A morao je to očekivati. Znao je da su mu šanse
pola pola. No ona ga je uspjela toliko
smotati da nije mario. Želja za njom, želja da mu krasi život bila je jača od
svega. Pa čak I razumnog razmišljanja jer morao je znati, sigurno je negdje
duboko u svojoj duši znao da je nemoguće da bude zauvijek njegova.
Ove noći odlučila je tko joj je meta. Dobro je poznavala svoje mogućnosti, dobro je
znala svoj izgled pa da može biti sigurna da će uspjeti u svome naumu. Sama
sebe zvala je ženskim osvetnikom. Bilo joj je dosta igrica kao njegovih. Bilo
joj je dosta muškaraca koji zavedu pa odu niti ne misleći na ženska srca. Ona će im vratiti za svaku suzu koje su te naivne
djevojke prolile zbog njihove okrutne
igre.
Bio je u svome najboljem elementu, no
njegova igra bila je bez uspjeha. Nije sumnjao u svoje mogućnosti, da je želio
imao bi bilo koju, no ometala ga je uporno djevojka koja je sjedila dalje od njega
a opet blizu da čuje sve što priča, pa da svaku njegovu riječ ima poneki
komentar. Jer on je sjedio za šankom okružen grupom djevojaka koje su
oduševljeno slušale njegove laži, a ona je bila negdje tu. I sama je sjedila za
šankom, odbijajući svakoga tko bi joj se približio. Bila je dovoljno daleko da
ju ne vidi kako treba, a dovoljno blizu da čuje njezin slatki zajedljiv glas
koji poklapao je svaku njegovu riječ. Začuđene,
mrzovoljne djevojke su stalno pogledavale prema njoj s mržnjom u očima jer se usuđuje
pažnju koja bi trebala biti upućena njima, prikrasti za sebe. Nisu bile svjesne
da ih spašava od slomljenog srca. No ženska je to ljubomora. Jer uspjela je što je naumila. Osjećala je
njihove poglede pune prijezira na svojim leđima, no već je navikla. Osjetila je
mržnju, znala je što misle o njoj, no više ju nije bilo briga što tko misli o
njoj. Kada bi bar imalo razmislile znale bi da je ona u pravu kada mu odgovara
ružnim riječima kako je on samo ženskar koji će ih iskoristit. Znale su. Nisu
bile glupe no koja ne bi pokleknula pred muškarcem kao što je bio on.
Svaki njegov potez dočekala bi na
nož, na svaku njegovu riječ imala bi
neki komentar. Izluđivala ga je. Rijetko kada bi sreo neku kao ona. Sve su bile
njegove. Sve su bez treptanja slušale njegove lijepe laži. Pa kako je onda ona
usuđuje da mu proturječi? Kako se usuđuje da bude imuna na njegov šarm?
Znatiželja. To je bilo ono što ga je privuklo k njoj. Nije ju vidio u
prigušenom svijetu, nije mogao vidjeti da je osoba koja mu se suprotstavlja
ljepotica svjetskim razmjera.
-Ne brini, jednom ću naći vremena I za
tebe.-pogledao je u njezinom pravcu, no mogao ju je vidjeti samo iz profila, ma
niti toliko jer je je gusta kovrčava kosa padala preko ramena I otkrivala tek
dio njezinog božanstvenog lica. -Ne moraš se toliko mučiti da te zamijetim.
Svaku djevojku zamjećujem, svakoj djevojci jednako poklanjam pažnje. Samo
vidiš, sada sam ipak malo zauzet da ubijem vrijeme ovim damama. Ali ako želiš,
možeš nam se pridružiti kad se već toliko trudiš da ne budeš sama.-djevojke
koje su bile u njegovom društvu s očajavanjem su se okrenule prema njoj. Bilo
im je već dosta što im je uzela njegovu pažnju za koju su smatrale da pripada
njima. Ukrala je a da ju nije vidio. Što ako se pridruži? Za njih nema nade više da će upravo on biti
njihov princ.
Čuo je kako se nasmijala. Tako slatko,
tako ironično. A onda se okrenula I
približila njima. Od njezine ljepote zastao mu je dah. Njemu. Njemu vrhunskom
ženskarošu. Bila je oličenje ljepote. Morale su čak I one priznati. Morale su
priznati poraz. Morale su priznati da više neće imati njegovu pažnju jer čak
niti one nisu mogle odvojiti pogled od njezinog anđeoskog lica.
-Upravo mi treba neki ženskar poput tebe
pa da ubijem svoju dosadu. Niti jedna od njih ne treba nekoga poput tebe.
Nekoga tko će ju sada zavesti lažima I slatkim obećanjima a ujutro to sve
prekršiti. Znaš, ženska srca nisu igračka, pa da postupaš s njima kako
hoćeš.-bila je tako lijepa, tako ponosno, tako prkosna. Tako ohola I
bezobrazna. Bila je sve ono što je bio on. Njegov karakter ga je sustigao u
ženskom obliku. U prelijepom ženskom obliku od kojeg mu je zastajao dah. Bila
je njegova kazna za sve njegove grijehe. Kazna za svaku suzu koje su djevojke
prolile zbog njegove besramne igre.
-Očito si bila toliko naivna pa si upala u
zamku nekog ženskara koji ti je slomio srce pa sada misliš da smo svi takvi.
Ako si ti bila naivna pa da povjeruješ u laži nekoga, to ne znači da smo svi
takvi. Da su sve djevojke naivne poput tebe.-nekada davno boljelo bi ju
spominjanje najveće greške koju počinila je. Nekada davno boljela bi ju
uspomena na ono vrijeme kad dopustila si je da povjeruje. No više ne. Bila je
to bolna uspomena, uspomena koja ju je dobro iškolovala. Oholo se nasmije.
-Zar misliš da bih ja mogla upasti u takvu
zamku? Muškarci lete za mnom. Ja sam ona
koja njih mota oko prsta. A ne oni mene. Oni su ti koji upadaju u moje zamke.-o
bila je itekako svjesna svoje ljepote. Ljepote koja činila ju je umišljeno. Da,
upravo je bila ista kao on. Isti karakter, ista umišljenost. No bilo je nešto u
njoj što ga je tjeralo da poželi biti u njezinom društvu. Bilo je nešto u njoj
što ga je tjeralo da I on padne u njezinu zamku.
Uvidjevši da nemaju više njegovu pažnju, uvidjevši
kako s požudom gleda djevojku što stajala je ispred njega, druge su se povukle
ostavljajući ih same.
-Doista imaš visoko mišljenje o sebi.-
-Kao I ti, zar ne? –
-Nisi me još niti upoznala a već mi sudiš.
Samo iz priloženoga. Nisi još vidjela moje druge strane.-
-Upravo zbog njih ti I sudim. Zar misliš
da sam naivna poput njih pa da ne vidim što se skriva iza svih prelijepih
lažnih komplimenata koje im udjeljuješ? Zar misliš da ne vidim što slijedi. Eh,
moj neznanče, vidjela sam I previše takvih kao ti-gledao je u nju po prvi puta
ne znajući što reći.
-Lukas.-stoga joj pruži ruku kako bi se
upoznali. Prihvatila ju je nakon kratkog razmišljanja.
-Drago mi je, Lukase.- pogledala je na
maleni zlatni sat što krasio je njezino zapešće.-A sada me ispričaj, imam
spoj.-gledao je kako miče svoju ruku od njegove, u čudu je gledao kako mu ne
govori svoje ime I kako odlazi. Kako se približava nekome muškarcu, kako je
okrenuta licem prema Lukasu, kako ljubi muškarca u obraz dok gleda u njega. N ije
imala spoj. Ona nije bila od onih koji čekaju na muškarca. Muškarci čekaju nju.
no Lukas nije to morao znati. Nije mogao znati da je čovjek kojeg je grila
zapravo njezin bratić kojeg je čekala. Nije mogao znati, no neki čudan osjećaj
se pojavio u njemu. Želio je da se vrati njemu, želio je toga muškarca kojemu
je poklanjala pažnju strgati a nju…nije bio niti svjestan što se u trenu
dogodilo. U jednom trenu bio je okružen s hrpom prelijepih djevojaka, a sada je
odjednom sam. On. On koji nikada nije nigdje bio sam. Par trenutaka s
nepoznatom osobom. Par trenutaka koji su mu uzdrmali život. Gledao je za njom još dugo nakon što je otišla
tko zna gdje. Za djevojkom kojoj nije niti znao ime. Za djevojkom koja uzdrmala
mu je noć. Noć I život.
Ni sam ne zna koliko je prošlo vremena dok
ispijao je čašu za čašom mrzeći ju jer mu je uspjela odvući pažnju. Mrzeći ju
jer ništa nije učinila je a on je ipak upadao u njezinu zamku polagano.
Svjesno. I to je bilo ono što je mrzio. Jer bila je u pravu. U ovoj igri ona je
ta koja vodi. Podizao je čašu za čašom ne razmišljajući o
ničemu, samo mu je njezin lik iskakao pred očima. Njezina tamna kosa, njezine
oči boje kestena koje ga tako pronicljivo gledaju. Njezin slatki oholi smijeh. Kako je moguće da
on, on koji je uvijek vodio igru, odjednom je postao lovina. Morao je to
srezati u korijenu. Morao je to srezati prije nego uhvati prevelikog maha. Sada
kada razmišlja o njoj, zna da je te večeri već pao pred njom. Znao je da je
onog trenutka kad mu se obratila to već uhvatilo prevelikog maha. Bila je to
večer koja značila je greške, večer u kojoj započela je ljubav, večer koja
započela je I sreću I bol.
Bila je kazna za sve njegove grijehe.
Polusvijestan zbog velike količine
alkohola kojeg unio je u sebe, odlučio je skratiti ovu noć s bilo kojom. Bilo
kojom koja mu se nađe pod rukom. Samo da se ova noć završi. Samo da se ona nije
pojavila ponovno. Ponovno je zavodio
neku djevojku, okrenut prema ulazu, u namjeri da mu večeras utopli krevet a
sutra da joj priušti suze, kad vidio je kako se približava. Bila je očaravajuća.
Plijenila je pažnju sa svakim svojim pokretom, o itekako je bila svjesna svoje
pojave, svjesna pažnje koju joj poklanjaju.
Nije bio siguran da li je doista tu ili mu
se ponovno pojavljuje njezin lik zbog alkohola kojeg je previše popio. No onda je začuo njezin slatko otrovni glas.
-O vidim da večeras nije bilo baš uspješno
kada si još uvijek tu.-prišla mu je, niti se ne obazirući na djevojku koja bila
je u Lukasovom društvu. Mlada, nevina, naivna djevojka. -Idi.-autoritetno joj
narediše kao da ima ikakvih prava na to. Njezin ton ga je uspio razbuditi.
-Što radiš? Otkud ti pravo da tjeraš moje
prijatelje?-
-Prijatelje?-ironično se nasmiju.-Nisu to,
moj Lukase, prijatelji. To je samo još jedna u nizu tvojih žrtvi.-
-Zar si se već vratila sa spoja? Očito si
mu bila dosadna. Bez obzira na tvoj izgled. No oprosti, no činiš mi se kao
prevelika gnjavaža.-
-Za dječake kao ti, naravno. Jer samo se
ozbiljan muškarac može nositi s jakom, samostalnom ženom.-
-Umišljenom.-
-Svjesnom svojih prednosti.-morao joj je
priznati da je imala čvrst karakter. Zatim se sagnula I šapnula nešto djevojci
na uho. Bio je dovoljno blizu pa da vidi kako joj je lice mijenja. Prije samo
par trenutaka bila je puna samopouzdanja, a sada kao da je vidio nijanse neke
boli na tom prelijepom licu. Kada je završila, djevojka se ustala I bez
pozdrava otišla. Nije ništa rekao, no iz njegovog zbunjenog lica pročitala je
pitanje.-Objasnila sam joj tko si I na što si spreman. Rekla sam joj da ju
ujutro čeka prazan krevet, s brojem telefona koji ne postoji, da ju čeka gorko
razočarenje kad shvati da spavala je s muškarcem kojem ne zna niti ime.-
-Zar se nisam predstavio? Kako ne bi znala
moje ime?-
-Čije si to posudio za večeras?-o kako mu je podizala
živce. Kako mu je podizala živce jer pogađala je u srž. Jer znala je njegovu
igru. Naravno da je bilo sve točno. Nikada se nije vezao niti je želio imati
problema s histeričnim ženama stoga je uvijek koristio neko tuđe ime.
-Zar je bitno?-
-Pa možda drugima ne, no meni je možda
bitno da znam pravo ime osobe s kojom ću noćas otići iz ove prostorije.-I ako
uvijek pun samopouzdanja, I ako umišljen, bahat I bezobrazan nije bio siguran
da je dobro čuo.
-Prije par trena si me ocrnjivala kod
druge, prije nego si otišla potrudila si se uništiti mu svaku šansu za uspjeh
kod drugih, I sada odjednom želiš otići sa mnom znajući dobro što jutro
donosi.-približila mu se toliko da je mogao osjetiti njezin parfem.
-Svako se bori na svoj način da dobije ono
što želi.-odjednom njezina ruka našla se na njegovoj. Dodir koji palio mu je
kožu. Želio je uzeti, prebaciti preko ramena I odnijeti u svoj stan. Biti tamo
dok mu ne dosadi. No on nikada niti
jednu nije zvao sebi.
-Idemo onda k meni.-prigušeno rekoše. Zaboravio je. Zaboravio je I da ne zna kako
se zove. Uhvatio ju je za ruku pa poveo prema vratima.-Moje ime je Lukas.
Pravo.-nije znao zašto joj dopušta da probija oklope koje gradio je. Držao ju je za ruku, no svejedno se okretao
kako bi se uvjerio da ide za njim. Da nije te noći toliko popio, možda ju
nikada ne bi pozvao sebi. Alkohol mu je zablokirao mozak, a njezina ruka,
njezina ponuda, sve je to bilo dodatno da ne razmišlja razumno. A trebao je
slušati što mu priča. Trebao je čitati između redova. Ma čak niti između redova,
rekla mu je na početku kako stoje stvari ali njegova taština mu nije dopuštala
da pomisli kako je neka imuna na njegov neodoljivi šarm, kako je neka spremna
da ne padne na njegove laži. Išla je za njime, sjećao se sljedećeg jutra, kad mamurluk
je popustio. Doveo ju je u svoj stan, u svoje utočište, sjećao tog jutra kako
je sjedila na njegovoj sofi I upućivala mu zavodnički osmijeh, osmijeh od kojeg
je ostajao bez zraka. Oboje su znali što
znači ova noć, oboje su bili svjesni što znači što su tu zajedno. Sjeo je
pokraj nje, vođen požudom za njezinim dodirom, požudom za njezinim tijelom. Dopustila
mu je maleni kontakt.
-Mogao bi me pričekati u sobi dok ja odem
na kratko do toaleta.-
-Mogu I ovdje.-nestrpljivo rekoše, no
uvidjevši njezin pogled kako preleće preko njegov stana, pogled pun neodobravanja,
pristao je na ono što je tražila. Ne zna zašto njoj uporno dopušta što niti
jednoj nije dopuštao. Ustao se I povukao
ju za ruku da joj pokaže gdje je spavaća soba, a gdje je kupaona.-Nemoj dugo.-nagnula
se I poljubila ga obraz tolikom nježnošću da se nije mogao snaći.
-Neću.-nasmijala se još slađe nego prije,
ako je ikako bilo moguće. Polutrjezan legao je u krevet iščekivajući ženu kojoj
ne zna niti ime. Ukrala mu je svu pažnju da ju je zaboravio pitati osnovnu
stvar. No kada mu se pridruži, pitat će ju. Neće voditi s ljubav sa ženom kojoj
ne zna niti ime. No ona nije dolazila. Već
nestrpljiv potražio ju je. Nije bila u kupaoni, nije bila nigdje, niti u jednoj
prostoriji u njegovom stanu. Pronašao je maleni papir na stoliću u dnevnom boravku:
SVI UPADAJU U MOJU ZAMKU KAD TAD. ZAR SI DOISTA MISLIO DA ME MOŽEŠ IMATI? EH,
MOJ LUKASE, STVAR JE PRINCIPA. TI SE IGRAŠ S MNOGIM DRUGIM DJEVOJKAMA, JA SAMO
VRAĆAM NATRAG ISTU IGRU. ZA SVE ONE ŽENSKE SUZE KOJE SU PROLIVENE NAKON SVIH TVOJIH
LIJEPIH LAŽNIH OBEĆANJA.
Bez potpisa, bez ničega. Bez imena. Sjedio
je ujutro, nakon što je prebolio mamurluk, sjedio I gledao u napisanu poruku
koju je sinoć pronašao. Kako je mogao biti tako glup, razmišljao je, pa ne
prepoznati vlastitu igru. Kako je mogao biti toliko glup pa joj dopustiti da mu
učini to. Ali bila je tako lijepa. Bila je tako drugačija od svih kojih je do
sada sreo. Zakleo se sam sebi: naći će ju. Naći će ju I slomiti toliko da se raspadne
u komadiće toliko sitne da će joj trebati godine rada kako bi ih pokupila I ponovno
spojila u cjelinu. Tada niti svjestan da će nakon nje upravo on biti toliko
slomljen.
NASTAVIT ĆE SE
Primjedbe
Objavi komentar