Znala je da je kriva. Dok
sama sjedila je za ogromnim obiteljskim stolom prepunim svega onoga što nije
nikada nije niti mogla niti zamišljati, znala je da bi sada dala svaki novčić,
svaki ovaj obrok da je on kraj nje. No to je nemoguće. Onog dana kada napustila ga je,
spalila je sve mostove koji vodili su do njega.
Prekrasna princeza tužna u svome zlatnom dvorcu. Jer nije birala srcem. Neće zaboraviti nikada njegov osmijeh, osmijeh
koji pratio ju zauvijek, osmijeh koji pratio ju je noćima, neće zaboraviti
njegovo lijepo lice dok gleda u svoga sadašnjeg supruga. Nikada neće zaboraviti
njegove zadnje riječi. Jer osjećala se upravo onako kako ju je I nazvao. Jer,
dok sjedila je sama za skupocjenim obiteljskim stolom, morala je priznati sama
sebi da je ipak bio u pravu počastivši ju takvim nazivom.
Čula je za njega. Čula je da je negdje
daleko, da svoje vrijeme provodi sa svakom koja mu se nudi. Nije imala više
pravo na njega. nije imala prava da ga traži. Izgubila ga je onog dana kad
rekla mu je da odlazi.
Imali su nešto niti sami nisu znali što.
Nije bila avantura, nije bila veza, a
opet bili su vjerni jedno drugome. Obožavala je njegovu blizinu, topila se od
njegovog dodira, obožavala spavati u njegovom čvrstom nježnom zagrljaju. Kako
se je samo prevarila kad pomislila je da će biti samo avantura na par noći. Bio
je puno više. Bio je I ostao ljubav njezinog života. Ljubav koju prodala je. Onog
dana nije niti trepnula, hladno ga je prodala
za šaku zlata. Za zlato za koje je prekasno saznala da ništa ne vrijedi. Zlato
koje bilo je obilježeno tugom I namočeno njezinim suzama.
Nikada neće zaboraviti svog Mihaela. I da
joj daju I tone zlata sada je znala da ne vrijedi. Onog dana bila je sigurna da
će bogatstvo zamijeniti ljubav. Onoga dana je mislila da će svoju tugu utopiti
u luksuznim putovanjima. No nije pomogla niti jedna dijamanta ogrlica kad ju on
nije stavljao svojim rukama oko njezinog vrata, nije pomoglo niti jedno luksuzno
putovanje kad on nije bio s njom.
Živjeli su u sreći I ljubavi. Svaki dan
proveden s njim bio je dan raja. Bila je njegova princeza, bila je njegova
malena, bila je njegov život. Pružao joj je sve što je bilo u njegovoj
mogućnosti, no bilo je premalo za nju. Volio ju je više od života, nije joj
morao govoriti, svaki njegov postupak govorio je to. Svoje srce predao je u
njezine ruke, njezine ruke koje su ga bez imalo osjećaja zgnječile.
Čekala ga je jednog dana u dogovorenom
kafiću. Želeći nekuda izaći, zabavit se, dogovorili su da će se navečer naći u
njegovom omiljenom kafiću. Kafiću kojeg je poslije želio spaliti do temelja jer
bio je začetnik kraja njegovog života. Zbog nekih neodgodivih obaveza morao je
malo kasniti. Ljepotica poput nje
naravno da nije bila sama. Okruživali su je svakojaki muškarci a njegovo srce
pucalo je od ponosa znajući da večeras čeka njega. Da je samo njegova. Kako li se samo
prevario.
Od njihovog prvog poljupca prošli su
mjeseci. Mjeseci raja, mjeseci ljepote jer bila je njegova. I samo njegova. No
morao je znati da se osobe poput nje ne vežu. Ili bar ne za ljubav. Jer znao je
da se uspjela skrasit. Uz pomoć zlata. Datum njezinog vjenčanja zauvijek će ostati
urezan u njegovo pamćenje. Jer datum njezinog vjenčanja bio je datum njegove
smrti.
Od one noći više nije bila ista. Bila je
tu tijelom ali njezina duša je bila negdje daleko. Njezine misli su lutale
posvuda samo ne gdje trebaju. A znao da mu ne pripada. Nikada ju ozbiljno nije
pitao da bude njegova. Nikada ju nije pitao da postanu ozbiljan par, niti ne
znajući sam zašto. No Evelina više nije bila ona Evelina koju upoznao je onog
dana. Više nije bila Evelina koja plakala mu je onog dana u naručju. Odjednom,
imala je sve manje I manje vremena za njega. Odjednom imala je sve više drugih
obaveza. U tih par mjeseci postala je središte njegovog svijeta. U tom kratkom
vremenu shvatio je da je ona žena koju želi za cijeli život. Želio ju je samo
za sebe, no bilo je prekasno.
-Eve…-bio je to nadimak koji dopustila je
samo njemu.-Nešto se dogodilo?-ležala je u njegovom toplom zagrljaju misleći o
svome životu, misleći o onome što ima, o onome što bi mogla jednog dana imati.
-Ne. Zašto pitaš?-
-U zadnje vrijeme si jako čudna. Dolaziš
meni a kao da si s nekime drugim.-nikada nije otkrio da li je ipak tu noć
plakala. Bila je okrenuta glavom od njega, ležeći na njegovim prsima na kojima
je, zakleo bi se, osjetio njezine suze. No kad podigla je glavu, njezine
oceanske oči bile su suhe.
-Vrijeme je da idem.-
-Još je rano.-
-Ne, Mihael, prekasno je. Vrijeme je da
idem.-
-Kuda? Kome? -njegovo srce lupalo je od
bijesa. I ljubomore. Ne može ju zamisliti u tuđem zagrljaju. Pa ona pripada
njemu.
-Zar je bitno?-ustala se da se makne.
-Bitno je.-povuče ju prema sebi no ona
snažno otrese njegovu ruku.
-Ovome što god da je, došao je kraj.
Vrijeme je da svatko od nas nastavi svojim putem.-
-Kojim putem ti nastavljaš? Ti si
moja!-viknuše ljutito.-Samo moja!-srce joj na tren zatitra. Srce puno ljubavi
prema njemu. No zaslijepila su je zlatna obećanja.
-Ne! Nisam!-vješto je skrivala svoje
osjećaje.-Gdje piše da sam tvoja? Nisi mi nikada dao prsten, nikada me nisi
pitao da budem doista tvoja! Pa mi nismo niti normalan par.-naglo se ustao I
stadoše pred nju.
-Zar ti je toliko bitan prsten? Zar ti je
toliko bitno da budeš udana?-gledala je u čudu kako se spušta na jedno koljeno.
-Što radiš?-iznenađeno upitaše.
-Udaj se onda za mene. Nemam prsten sada
ali ćemo ga zajedno kupiti ako želiš.-suze su se skupljale u njezinim oceanskim
očima. Suze radosnice, suze tuge. Znala je da joj on nikada neće moći pružiti
ono što su joj drugi obećali. Nikada joj neće
moći pružiti ono o čemu je cijeli život sanjala: luksuzan život. Mihael
je živio sasvim solidno, no to nije bilo ono što je željela. Ona je željela
više I više. Željela je biti kraljica luksuznog života a postala je
kraljica tuge. Nije dopustila da vidi kako ju je uzdrmao.
-Tako se ne radi. Da si želio odavno si me
već mogao zaprositi. Ne ovako, Mihael. Ne.-ponižen njezinim odgovorom ustadoše
se I sjedne na krevet leđima okrenut prema njoj. Stajala je tamo niti svjesna
da svojim odgovorom uništila mu je život.
-Onda idi. Imala si pravo. Ipak je
prekasno. Prekasno za nas.-no nepomično je stajala niti sama ne znajući zašto
ne odlazi. Ovo je bilo ono što je željela. Kraj njihove veze. No ona je I dalje
stajala I gledala u njegova jaka leđa. Leđa koja nikada više neće dodirnuti. Iz
njezine nijeme tuge prenu je njegov grubi glas. Glas kakvim se nikada do sada
njoj nije obraćao. Bahat, bezobrazan, bezobziran, glas bez imalo
osjećaja.-Mislio sam da si drugačija, mislio sam da ću s tobom moći sagraditi
život, da si spremna za obitelj, a ti…ista si kao I većina.-a kada se okrenuo
prema njoj u njegovim očima uvidjela je mržnju. Mržnju koja joj je kidala srce
na komadiće. No znala je da je sama kriva za to.-Za koliko si se prodala? Za
jedno putovanje na kraj svijeta? Za šaku punu zlata?-željela se obraniti no
nije imala hrabrosti da išta kaže. Jer svaka riječ koju bi izgovorila bila bi
popraćena njezinim suzama. Neće si to dopustiti.- Mislio sam da vrijediš više
od toga.-nastavljao je kada je ugledao njezinu šutnju. Možda je pretjerao, no
ona mu je uništila život. Grubo ju uhvatiše za ruku I krenu vući po stanu.
-Što radiš?-opirala se, no njegov stisak
bijaše prejak.
-Idi.-otvoriše vrata stana.-Idi I ne
vraćaj se nikada više.-stajala je u hodniku I promatrala ljubav svog život.
Promatrala čovjeka svojih snova kojeg uništila je. Da li je doista spremna
odustati od ljubavi u zamjenu za drugačiji život?
-Mihael.-znala je da se ne smije
premišljati no on je ipak bio Mihael. Ljubav njezinog života. No ljubav
njezinog života bijesno joj zalupiše vrata pred nosom.
Bilo je to zadnji puta da ga je vidjela. Bio je zabranjen. Bio je zabranjena tema. Bio
je zabranjena misao. Prošle su godine.
Godine od kada ga je prodala. Prva godina, dvije, nekako su išle, nekako je uspijevala
ne misliti na njega, na svoga Mihaela, no što je vrijeme dalje odmicalo više mu
nije mogla braniti da joj dolazi u misli. Nije ga više mogla držati sakrivenog
u tajnom kutku srca. Zlato, ogrlice, luksuz, putovanja… sve ono što nekada je
tako očajnički željela sada su postali noćna mora. Više ništa nije vrijedilo,
ništa nije vrijedilo bez ljubavi. Jer priznavala je sama sebi bila je samo
lutka u ovome braku. Lijepa poput
manekenke svome mužu služila je samo za hvalisanje pred drugima. On nije
poznavao njezin karakter, nije poznavao tonove njezinih glasova, nije
raspoznavao različite izraze njezinog anđeoskog lica. Nikada nije zamijetio
suze u njezinim nebeskim očima. Bila je udana, a bila je sama. Sama u svome
bogatstvu. Sama u svome zlatu. Nikada nije bila važna svome suprugu s kojim
provodila je veoma malo vremena, a I ono vrijeme koje provodila je s njime bio
je psihički pakao. Nije ga voljela, nije ga željela, svaki njegov dodir joj se
gadio, no birala je sama. Svoj život gradila je sama. Nitko ju nije tjerao na
taj život. Nitko osim njezine pohlepe.
No jednog dana, srce je prepuklo. Jednog
dana više nije imala snage za ovaj život. Jednog dana, znala je da je pogrešno,
odlučila ipak da ga potraži.
Nije bilo teško pronaći ga. Imala je sva
moguća sredstva koja su joj bila potrebna da plati I privatnog detektiva. Jer
srce je I nakon toliko godina znalo koga želi.
Preselio se miljama daleko od nje, zavarujući
svoje srce da ako ode što dalje da će ju lakše zaboraviti. No srce se ne može
prevariti. Živio je život bez srca, životario je, uništavao svaku ženu koju bi
upoznao, kažnjavajući njih zbog one koja mu je nemilosrdno slomila srce. Svakoj
se svetio zbog nje. Misleći da će mu to donijeti mir. Kako se samo prevario.
Koliko je samo ženskih srca uništio zbog
jedne osobe. Bila mu je sve. Sve ono što je želio. Na dan njezinog vjenčanja
želio je umrijeti. Mislio je da će umrijeti koliko ga je srce boljelo. No
prošle su godine. Godine od kada ju je zadnji puta vidio. Polagano je počeo
zaboravljati na svoju Evelinu, polagano je počeo zaboravljati na njezino lice,
na njezin glas, na njezine oceanske oči.
Polako je počela nestajati iz svake njezine misli. Bila je ljubav njegovog
života no svoj put je odabrala. On ju neće moliti za ljubav. Nekako će
preboljeti I nastaviti dalje. Znajući da nikada niti jednu neće voljeti kao
nju. No I bolje da je tako jer ga niti jedna više neće moći zgaziti kao I ona.
A onda jednog dana ponovno je ušetala u
njegov život.
Nakon završenog poslovnog sastanka, kao I
uvijek bi sa jednim od svojih kolega svratio na piće prije nego li se zaputi
prema svome domu. Sjedio je za svojim
stolom I primaknuo piće svojim usnama kad se zamrznuo. Čaša u njegovim rukama
odjednom je zadrhtala jer čuo je dobro mu poznati glas. Znatiželja ga je
tjerala dalje, znatiželja da li je san ili java. Nikada ju više ne želi vidjeti
u svome Životu. Pratio je zvuk dobro mu poznatoga glasa I uvidio ju. Srce je I dalje zaigralo pri pogledu na nju.
bez obzira na ono što mu je učinila, srce se steglo od pogleda na nju. Još
uvijek je bila lijepa. No bila je beživotna ljepotica. U kratkom vremenu
ostarjela je prebrzo. Neka knedla zastala je u njegovom grlu. Što si je učinila
od života? A kad susrela je njegov pogled tužno mu se osmjehnu. Progutavši
knedlu u grlu ne zamjetno je podigao čašu svoga viskija I nazdravio u njezinom
smjeru.
I
nakon toliko noći provedenih sa drugim, I nakon toliko dana udaljenim od njega,
njezini srce još uvijek je treptalo od pogleda na njega. Na ljubav njezinog
života. Zamijetila je njegovu zdravicu.
Podignuvši čašu svoga crvenog vina uzvratila mu je istom mjerom dok su se suze
skupljale u njezinim oceanskom plavim očima. Znala je da ga je uništila. Znala
je da mu je oduzela život a sada se vraća natrag u njegov život. Dijeli su ih
ne samo kilometri, dijelio Ih je puno više…dijelila je ih je tuga, suze,
dijelila ih je njezina pohlepnost…dijelilo je ih je I previše toga. No ipak se
odlučila vratiti. Odlučila mu ponovno uzdrmati život.
No on joj neće dati do znanja da mu je još
uvijek bolna tema. Pozdravivši se sa svojim kolegom, polagano joj je prišao.
Svakim korakom do nje u njemu je rasla stara čežnja, stara ljubav, stara
mržnja.
Svakim korakom koji bio je bliže njoj, vraćali
su se stari osjećaji. Nikada ga nije prestala voljeti.
NASTAVIT ĆE SE...
Primjedbe
Objavi komentar