SNOVI PUNI SUZA: kraj

-

Gospođo Evelina.-grubo joj se obrati, a svaki njegov grubi glas još odavno je u njoj izazivao suze. I sada kada je bila ozbiljna, zrela, udana žena, njegov grubi glas lomio ju je na pola. Nakon toliko proplakanih dana ponovno je osjetila njegovu blizinu za kojom je toliko čeznula.

-Mihael.-drhtavim glasom izgovoriše njegovo ime.

-Što te dovodio ovamo?-nije želio pokazati da ga njezina prisutnost još uvijek  boli,-Ovo nije luksuzno mjesto pa da dolaziš ovdje na odmor.-dugo je gledala u njegove smeđe tužne oči prije nego je uspjela reći ono što joj je bilo na umu.

-Ti.-tiho izgovoriše.-Došla sam da te vidim.-

-Nakon toliko godina?-cinično se nasmiju.-Nakon toliko godina dolaziš da me tražiš? Što je, ostala si sama? Ostala si bez muža, bez svoga voljenog bogatstva.

-Ne.-svaka njegova riječ bila je nož u njezino I onako mrtvo srce.- Ne. Došla sam ovamo jer sam te željela vidjeti.-

-Nakon toliko godina odjednom si se samo sjetila da postojim I ja?-

-Ja…-gledao ju je kako je nesigurna u sebe. I nakon toliko godina I dalje je mogao prepoznavati znakove njezinog tijela. Znao je da ne smije.Ttrebao je odavno zaboraviti kako izgleda kad se ljuti, odavno je trebao već zaboraviti kako izgleda kad je nesigurna, odavno je već trebao zaboraviti prepoznati tugu u njezinim oceanskim očima. Proklinjao je sam sebe što se I nakon svega u njemu pojavljivala želja da ju privuče u svoj zagrljaj I zaštiti od svega. Pa čak I od njegove mržnje.

-Ako nemaš što da kažeš, onda idi. Nemam vremena za tvoje mušice.-okrenuo se da ode kad zaustavile su ga njezine riječi. Tihe ali dovoljno glasne da ju čuje.

-Došla sam jer te nikada nisam zaboravila.-tiho, tužno je priznala. Stao je. Bez obzira na život koji vodio je, ona je bila ljubav njegovog života. I da tisuću žena oženi niti jedna nije niti će ikada biti Evelina. Evelina koja mu je prerezala srce na pola. Ne, ne na pola. Koja mu je iščupala srce toliko jako da se svim silama morao truditi da makar sačuva nešto od njega. Da sačuva makar jedan dio koje će možda nekome moći pokloniti pa da ga netko spasi od tuge u kojoj se svakog dana utapao. Spuštene glave čekala je njegov odgovor. Nije znala što da očekuje od njega. Da joj se vrati? Nakon toliko godina? Nakon onoga što mu je učinila? Nije željela niti ovako započeti. Željela ga je imati samo malo uz sebe. Samo da ponovno osjeti njegovu blizinu a ne da otkriva da ga još uvijek voli. Da ga još uvijek treba.

A kad progovorio je, zadrhtala je od njegovog hladnog glasa.

-I? Što bih sada ja trebao? Poput kakvog psića dopuzati tebi pred noge? Jer ti si se sjetila da sam nekada davno I ja postojao u tvome životu? –a kad se okrenuo mržnja što ju je ugledala u njegovim očima koje su nekada sjale ljubavlju za nju protresla je cijelo njezino tijelo.

-Ne. Nisam mislila to. Samo sam željela…-a što je željela, pitala se? Željela ga je vidjeti, možda, možda sebično bar još jednom osjetiti njegove usne na svojima. Samo jedan poljubac. Jedan poljubac čovjeka kojeg voli. Jedan poljubac koji izbrisao bi sve tragove tuđih usana. Stajao je I čekao da odgovori. Znao je da joj ne smije pružati toliko pažnje, ne smije joj poklanjati toliko vremena, no ona je držala njegovo srce u svojim rukama. A od srca se ne može pobjeći. Nije nastavljala. Gledao je kako se trudi, kako skuplja snage da išta kaže ali bezuspješno.

-Što si željela?- nakon nekog vremena više nije imao volje čekati da progovori. U dva koraka se stvorio do nje. Blizu. Preblizu nje. Par milimetara od njezinog tijela koje je još uvijek drhtalo pokraj njegovog.-Što si željela?-prijeteći ju ponovno upita dok mu je pogled bježao prema njezinim usnama. Sam sebe je u tome trenu mrzio osjećajući kako mu je ona I nakon svega I dalje slaba točka života.

-Vidjeti te.-nečujno izgovoriše. U njegovim očima uvidjela je bljesak, strast, požudu, uhvatila je pogled kakvim ju je nekada gledao. Pogled pun ljubavi. Na tren. Na tren su ponovno bili stari Mihael i ona stara Evelina. Sretni I zaljubljeni. Na tren, vratili su se miljama unazad. Na tren je osjetila da je on njezin. Na tren ga je ponovno poznavala. Nije mogla zaustaviti suze u svojim oceanskim očima a kad si je dopustio trenutak slabosti koja slomit će mu život, položio je svoje ruke na njezin obraz pun bora od tuga I obrisao njezine vruće suze.

-Što se je dogodilo s tvojim životom, malena, pa da si neprestano tužna?-bio je to onaj stari Mihael. Mihael kojeg je voljela. Mihael koji ju je volio.  Uhvatila je njegove snažne ruke, ruke u kojima se nekad osjećala zaštićenom, držala ih je u svojim rukama dok gledala ga je u oči.

-Moja je krivica. Ja…ja…birala sam krivo. Pohlepa me je vodila.-čekao je godinama trenutak kad doći će mu. Kad priznat će mu ovo što je upravo priznala. No osjećaj nije bio dobar kao što je očekivao znajući da je najbolje godine svoga života provela u tuzi. Bila je kriva sama. Znali su oboje. No I nakon svega I dalje ju je volio. I mrzio. Dva najsnažnija osjećaja sukobljavala su se u njemu. Želio je da pati kao što je patio on, da pati više nego je on patio, a gledati tužnu slamalo ga je.

-Došla si po moj oprost?-

-Došla sam jer nisam mogla više živjeti. Živjeti a da si mi ti u svakoj misli, onda kada se ustajem, onda kada idem spavati, onda…-

-Onda?-

-Onda kad me on ljubi.-ponizno priznaše. -Došla sam jer ne mogu živjeti život gledajući njega a zamišljajući tebe.-

-Nakon toliko godina, Eve?-od kada su se rastali nitko ju nikada nije zvao tim nadimkom.  Kako ga je bilo lijepo čuti I ako ga je mrzila. No iz njegovih usana bila je najomiljenija riječ.

-Ne. Ne, nakon toliko godina. Oduvijek, ljubavi.-glas joj je drhtao,  cijelo njezino tijelo drhtalo je. Bio je pred slomom. Bila je tu. Voli ga. I nakon svega moli za njegovu ljubav. Mržnja I ljubav vodili su rat u njemu.

-I onog trenutka kada si mu govorila da? Dok postajali ste muž I žena?-pikao ju je tamo gdje najviše boli no znala je da ima pravo. Ona je došla njemu. Došla je po njegov oprost, došla je po njegov dodir, po njegov poljubac. Morala je biti spremna za pitanja koja su je boljela.

-Da.-još tiše odgovori.-I onda.-istrguno je ruke iz njezinih.

-Bio je to tvoj izbor. Samo tvoj.-ljutito rekoše.-Nitko te, nitko osim tvoje pohlepe, nije tjerao da postaneš njegova.-

-Nije.-pokajnički rekoše.

-I sada se vraćaš meni? Nakon što si se zadovoljila svojim životom, odlučila si se vratiti meni? Zašto si toliko sigurna da si dobrodošla?-

-Nisam. Ponizno dolazim da se ispričam, da mi oprostiš…-

-I da te ponovno volim, zar ne? Jer priznaj si, malena, nisi sretna. Priznaj si, nitko te ne poznaje kao ja. Niti će te itko ikada voljeti kao ja. Možeš provesti cijeli svoj život s njime, s bilo kime, no nitko neće znati ništa o tebi. Jer svima si samo lutka s naslovne strane. Samo hvalisanje. Nitko ti nikada neće pogledati u dušu.-I to je ono što joj je nedostajalo sve ove godine dok bila je tuđa žena.  On ju je poznavao bolje od ikoga. Pred njime nikada ništa nije mogla sakriti. Drugima je bila samo igračka, njemu je bila život. Bila je kriva. Kriva za dva uništena života. Svoj I njegov. Za svoj bi si već nekako I oprostila, ali što je uništila njegov život? To si nikada neće oprostiti. Sada je ostajalo samo pitanje da li joj je on sposoban oprostiti neoprostivo? -Previše je toga između nas, malena. Previše.-u njegovim lijepim očima uvidjela je bljesak tuge, bljesak kajanja što su proveli razdvojeni godine u kojima su mogli biti sretni.-Previše je godina obilježenih tuđim tragovima.-

-Znam. Previše je toga što nas dijeli. Previše toga što se ne može prijeći.-gledao je ljubav svoga života kako je nakon toliko godina mu se vratila. Gledao je ljubav svoga života kako se ponizno vraća I moli ga za ljubav. Za ono što je on nju molio onoga dana kada izgubio je svoj ponos, onoga dana kada kleknuo je I zatražio njezinu ruku a ona mu ju je bez imalo osjećaja uskratila. Sadašnja Evelina puna emocija, hladna Evelina koja ga odbija one noći? Koja je od njih doista stvarna? Ili je sve samo njezina igra jer postalo joj je dosadno u životu? Jer dosadile su joj torbice, putovanja, zabave. Možda je prava Evelina ipak manipulatorica koja okreće ljude oko malog prsta onako kako njoj odgovara. A sada joj odgovara da neko vrijeme bude njegova ljubavnica. Da neko vrijeme ponovno bude važna u njegovom životu.  Možda je došla njemu kao kaznu što pripremila je svome suprugu? A on…I dalje se borio sa mržnjom koju osjećao je prema njoj, I dalje se borio sa ljubavlju koju osjećao je prema njoj.

-Možda bismo mogli preći preko nekih stvari. Možda bismo mogli zaboraviti na neke stvari. Probati biti ljudi. Srcu se ne može naređivati koga će voljeti. Tko sam ja da ti onda sudim što si odabrala njega? -u nevjerici je gledala u njega. Nudi joj prijateljstvo? Govori o srcu koje predala je drugome? Sada mu je priznala da ga još uvijek voli a on njoj govori o izdaji srca? Pozorno ga je promatrala, nekada davno mogla je čitati izraze njegova lica, no ovo je sada bio neki nepoznati joj Mihael. Mihael kojeg nije poznavala.

-Ne možeš mi suditi kad dobro znaš da nije tako. Pa upravo sam ti rekla…-no nije joj dopustio da dovrši.

-Želiš li priliku koju ti pružam ili ćeš ju odbaciti? Imaš izbor sada.-

-Želiš da budemo prijatelji?-tužno upitaše. Na tren je zašutio kao da mora izvagati riječi koje će joj sljedeće uputiti.

-Iz prijateljstva se ponekad može stvoriti I nešto više.-zavodnički rekoše kad uhvatila je njegov mig. Trebala je tada odustati, znala je. On više nije bio onaj Mihael kojeg je ona poznavala. Nije više bio Mihael kojeg je ona voljela. Mihael koji je nju volio. Koji bi ju zaštitio od svake boli. No usamljena, tužna, izgubljena u svome životu, slomljena srca, željna ljubavi I pažnje, odlučila je prihvatiti priliku koju nije smjela.

-Da.-ushićeno odgovoriše. -Želim. Voljela bih da pokušamo biti bar nešto.-

-Sutra onda na ovome mjestu u ovo vrijeme.-primaknu se I nježno spustiše poljubac na njezin obraz. Tik do njezinih usana. Da je imala samo malo više hrabrosti, ona koja se nikada ničega nije bojala, da je imala samo malo hrabrosti pa da okrene glavu I ponovno osjeti njegov poljubac. -Do sutra onda, malena.-dodir njezine kože bio je kao žar na njegovim usnama. Morao se suzdržati da ne utaži svoju želju da osjeti njezine nježne usne. Ove noći nije se vratio doma. Ove noći sve ove godine ubijao u alkoholu. Znao je da je nepošten, no znao je da će ga ona, ma što god učinio, ganjati cijeloga života. A on? Zar nije zaslužio biti sretan? Dok je ona uživala na svojim luksuznim zabavama, da li je ikada  pomislila na njega? Zar je ikada pomislila kako mu je slomila srce toliko da ga skoro nitko ne može popraviti?

Sa iznimnom pozornosti se spremala za taj susret. Posvećivala se svakome detalju. Još I danas je pamtila što je volio kod nje, potrudila se biti ona ista. Biti ona stara Evelina u koju je nekada bio zaljubljen. Kad stala je ispred ogledala bila je anđeo ljepote. Niti jedan muškarac joj ne bi mogao odoljeti. A ona…ona se danas spremila samo za njega. Ssamo za jednoga muškarca. Nervozna, nestrpljiva, došla je ranije. Njega nije bio problem čekati. Čekala je sve ove godine da ga vidi. Što znači još par minuta pa da ponovno bude njezin? Jer razmišljajući nakon njegovog odlaska, znala je da joj je ovo prilika. Prilika da bŽponovno bude njezin. I naravno da će ju iskoristiti. 

Sjedila je za stolom koji gledao je na ulaz željno ga iščekivajući. A onda…onda je ušao. Zgodniji nego ikada u životu. Srce joj je u ova dva dana bilo življe nego sve ove godine. I baš kad je pomislila da će joj prići, gledala je kako sjeda za stol nasuprot njezinome, gledala je kako žena plave duge kose ulazi I sjeda za njegov stol. Bila je dovoljna blizu da čuje kako ga naziva svojom ljubavlju. Bila je dovoljno blizu da čuje kako joj odgovara istim tonom, dovoljno blizu da vidi njegov osmijeh dok joj je obraćao, dovoljno blizu da vidi kako zaštitnički  stavlja ruku oko nje. Srce joj je potonulo u ponor shvaćajući da je žena što stoji do njega, njegova sadašnja ljubav. Zatim je uvidjela hrpu ljudi kako pristižu, hrpu ljudi koji sjedaju za njihov stol a lijepa žena se pred njima hvali…suze su razmazale njezinu šminku kad uvidjela je njezin zaručnički prsten. Tužno je shvatila je.On ju nikada više ne želi u svome životu. Doveo ju je tu da joj se osveti. Osveti što ga je odbila onoga dana. Da osjeti bol koju je on osjetio onoga dana. I osjetila je. Sada je tek shvaćala njegovu tugu, njegovu bol koju mu je on pružila u svim ovim godinama. Suze su razmazivale njezin make up bez mane, srce se raspuklo, no nije ga mogla mrziti. Imao je svako pravo da joj to uradi. Imao je svako pravo da bude sretan u životu. Sada je njezin red da ona pati, njezin red da umire dok on bude uživao sa svojom novom ljubavlju. Samo, on je pametnije izabrao. On je birao ljubav. Vidjela je kako ga njegova buduća gleda s obožavanjem. Izabrao je pametno. Pogledao je prema njezinom stolu, uhvatila je njegov pogled, nasmijala se najnježnije što je mogla, I podigla čašu svoga crvenog vina u zdravicu za njegovu sreću. Nezamijetno je kimnuo u njezinom pravcu.

Onog trena kad željela je platiti, konobar joj je donio kuvertu govoreći da je njezin račun plaćen. A kuverta je bila naslovljena na njezino ime.

„Najdraža moja,

Znam da sam se ponio bezobrazno. No shvatila si već do sada I sama.  Jedino sam tako mogao ti dočarati bol koju si mi pružila. Dočarati kako sam bio ponižen onu noć. Godinama sam mislio o tebi. Bila si mi u svakoj misli, svakom dijelu, godinama su sve bile krive za ono što si mi učinila. Reći ću ti ono što ti meni nikada nisi: oprosti mi malena, za ovo. Oprosti mi, malena, no ne možemo. Ne mogu dopustiti da mi još jednom uništiš život. Ona je sada moja. Moja buduća supruga, majka moje buduće djece. Oboje znamo, uvijek ćemo oboje znati da nikada neću ju voljeti kao tebe. No trudit ću se, jer znam što je slomljeno srce. Trudit ću se, jer oboje zaslužujemo sreću. A ti? Ti ćeš ostati moja tajna ljubav, moja zabranjena tema, moja skrivena misao. Samo u ovome životu, malena, nema mjesta za nas. Vrati se natrag. Pokušaj biti sretna, kao što pokušat ću ja. A mi…možda se nekada sretnemo negdje u nekoj sretnijem svijetu.

                                                                                                        Zbogom, malena

Morala je sklopiti svoje oči jer da ih nije sklopila, isplakala bi cijeli ocean suza. Danas slavi zaruke. Danas zaslužuje biti sretan. Neće mu to pokvariti, neće dopustiti da ju vidi uplakanu. Bit će sretna zbog njega. Jer voljela ga je. A njegova sreća bila mu je važnija od svega. Pa čak I od njezine.

Vidjela je kad je ustao I došao do šanka. Prišla je u izgovoru da je došla po posljednje piće. Jer samo je tu bila prilika da se zauvijek oprosti od njega. Nije gledao u nju, mada je osjetio njezinu prisutnost, nije gledala u njega.

-Svu sreću ti želim. Svu sreću koju ti ja nisam mogla pružiti. -na tren se okrenuo I ugledao ju kako mu je blizu. Nikada si više neće dopustiti da ga netko slomi kao ona. Zatim se okrenula leđima prema šanku I prije nego je otišla uputila mu posljednje riječi:

-Možda u nekom sretnijem životu.-nije se okrenuo za njom dok je odlazila. Ona je imala svoj život. On je imao svoj život. Izbori koji učinili su doveli su ih do konačnog kraja nezaboravljene ljubavi. Bit će sebični, tijelima će pripadati drugima a srcem…srcem će zauvijek pripadati jedno drugome.
KRAJ