KAZNA SUDBINE: drugi dio

Nije joj znao niti ime. Kako da ju onda pronađe I osveti se njoj, kad ne zna niti osnovnu stvar? Tek sada je osjetio kako je to biti na drugoj strani igre. Kako je to kada si nečija igračka. Tek sada je osjetio razočarenje, bijes, ljutnju, sve ono što je toliko godina unazad priuštavao drugim djevojkama. Sada je on bio na njihovom mjestu. Zavela ga je I odbacila osoba kojoj nije znao niti ime. O kako je bio samo bijesan na sebe jer dopustio si je da ga izigra jedna žena. Ali morao je priznati, žena koja je bila anđeo ljepote. Bio je ljut sam na sebe jer nije prepoznao svoju igru kod nje.

Nikome nije želio priznati što dogodilo se one noći. Nikome priznati kako je pao u njezinu zamku. Ali želio ju je pronaći. Više od svega, želio ju je pronaći I osvetiti se. Vratit će joj sto puta gore. Nije još bila svjesna na koga je naletjela. No njegov pothvat bio je teži nego se činio. Nije znao kako se zove, a ponos mu nije dopuštao da se poput zaljubljenog školarca raspituje o njoj. No bio je svako večer na istome mjestu. Nije bilo bitno da li je bio radni ili ne radni dan. On je svake večeri dolazio u isti kafić sa željom da ju pronađe.  No nije dolazila. Kao da je znala da ju čeka pa se nije usudila dolaziti. Ali, ako je je poput njega, tada bi baš došla. Iz inata da mu pokaže da je pobijedila u ovoj suludoj igri. No još uvijek nije bio  toliko očajan pa da bi zbog nje provodio svoje noći sam. I ako sam izigran, nije odustajao od svoje igre sa drugim djevojkama. 

Prošlo je zasigurno tjedan dan od najgore noći u njegovom životu. Tjedan dana od kako ju nije vidio. I onda odjednom pojavila se niotkuda. Onog trenutka kada je on otvarao vrata djevojci koju je osvojio svojim lažnim obećanjima, upravo u tom trenutku ulazila je u kafić u kojem ju je čekao sedam noći. Nije bila sama. Naravno da nije bila sama. Ponovno je bila s onim muškarcem s kojim je onu noć otišla. Zar je moguće da ima nekoga? Zar je moguće da je toliko očaran njom pa da joj oprašta ono što mu radi? A kada razmisli, tko joj ne bi oprostio.

 Nije bio niti on sam. Nije bilo vrijeme da joj išta kaže. Nije mogao ništa reći a da ne uništi svoju reputaciju.

Došla bi I prije, no nije ga željela vidjeti.  Niti sama ne zna broja, već milijun puta prije učinila je ono što učinila je njemu onu noć.  Nikada ju nije pekla savjest, nikada nije mislila o muškarcu kojeg je ostavila tu večer, no tu noć kada ostavila ga je, bila je drugačija od svih dosadašnjih. Jutro koje je dočekala polubudna nije joj donijelo nikakvo olakšanje. Znala je dobro što radi, već je milijun puta do tada zavodila ženskare I preokretala njihovu igru u svoju. Spavala je čiste savjesti znajući da je spasila druge djevojke od slomljenih srca I  tužnih suza. No on…one noći kada ostavila ga je, bila je slomljena. Uvjeravala je samu sebe da je zbog toga što nije bila poštena, što ga je zavela dok nije bio baš pri sebi. A ne zbog neke tuge koju uspjela je pročitati iz njegovih tamnih očiju mada se trudio da ju sakrije od svijeta. A ne zbog toga što je mogla prepoznati sebe u njemu. A dobro je znala da se ona mukotrpno trudi kako bi sakrila sva svoja osjećanja, kako bi sakrila sve dobre strane sebe I ostala samo bahata, bezobrazna, ohola osoba koju su ljudi upoznavali. Bio je prvi muškarac kojeg nije mogla pogledati u oči nakon onoga što mu je učinila. Učinila je mnogima istu stvar, a već sutra je mogla proći pokraj njih kao da ih nikada nije vidjela.

Došla je noć nakon u kafić u kojem ju je čekao. Bio je zauzet ispijanjem svoga pića, bio je zauzet društvom neke djevojke dok su mu oči lutale prostoriji. Znala je da ju traži. Bio je isti kao ona.  Znala je što može očekivati od njega. Znala je da ovo  neće ostati na noći poniženja koje mu je priuštila. Znala je da sprema neke osvetu za nju. Znala je da ga ne smije žaliti, niti mu poklanjati niti mrvicu pozornosti, ali njezina savjest je ovoga puta proradila.  Jer u tome trenu, vidjela je sebe. Sebe nakon onoga što joj je jedan dečko učinio ono što je ona učinila Lukasu. I ako Lukas nije bio slomljen kao ona tog dana, I ako je se držao dobro, mogla je osjetiti njegovo poniženje, njegov bijes, njegovu ljutnju na sebe jer dopustio si je da postane nečija igračka.

Te noći se neprimjetno išuljala da ju ne vidi. Nije dolazila sljedećih par dana. A on, on joj nikako nije izlazio iz misli. Nije mogla prestati misliti na njegovu ruku na svome koljenu, na onaj kratki trenutak kad dopustila mu je da ju dodirne. Nije mogla prestati misliti na to kako se naježila od toga dodira. No nakon par dana odlučila je da ne bude kukavica. Morat će se kad tad suočiti s njime. Što prije, to bolje. No nekako je, još one noći znala, da neće moći biti imuna dugo na njegov šarm.  Ako je kao ona, a znala je da je, bit će spreman na sve pa da ju ponizi kao ona njega. Pa makar to značilo I  vrijeme provedeno s njom. A ona…nije bila sigurna da mu ne bi popustila. Stoga je došla u društvu drugog muškarca znajući da mu je njegov ponos preći nego kazna za nju. Znajući da joj se neće usuditi ništa prigovoriti dok je s drugim. Jer bilo ti priznavanje njegovo poraza pred drugima.  A to si nije mogao dopustiti.

Uvidjevši ju, ponovno je ostao zapanjen njezinom ljepotom. Neki čudan osjećaj se pojavio u njemu. U istom trenu želio ju je zgaziti do temelja zbog onoga što učinila mu je, a opet…morao je priznati da ju je želio obasipati poljupcima. Nježno ju držati u svome zagrljaju. Njezina duga kosa crna poput ove noći lepršala je oko nje kao neki taman plašt. Želio je proći prstima kroz tu gustu kosu. Pogled mu je u trenu pao na njezine usne boje trešnje, usne koje je odjednom želio poljubiti. A onda se sjetio što mu je učinila I pogled mu se smračio. Bila je svjesna svih tih kratkih intimnih trenutaka između njih. Par slatkih ali toliko kratkih trenutaka koje nitko drugi nije mogao primijetiti. Bila je svjesna njegovog mračnog pogleda od kojeg joj je tijelo zadrhtalo. Nikada se nije bojala niti jednog muškarca kojeg je uništila.  Ali njegov pogled, njegov pogled probudio je strah u njoj. Strah da je naišla na nekoga s kime se ne može nositi. Strah da je bolji od nje u ovoj igri.  Svoj strah mogla je prekriti samo na jedan način.

Oholo, zavodnički mu se nasmije, dok nitko nije vidio. Istim onim osmijehom kojem ga je osvajala u njegovom stanu.  Osmijeh koji na tren paralizirao je svaki mišić u njegovom tijelu. A onda je prošla pokraj njega, držeći drugog muškarca za ruku, prošla kao da ga ne poznaje.

-Eulalija, što se događa s tobom?-upitao ju je kada sjeli su I naručili piće.-Ako misliš da nisam zamijetio kako si zadrhtala kada si ga vidjela, onda se varaš.-

-Ne želim pričati o tome.-

-Zar je on razlog što nisi željela dolaziti ovamo? Kada si krenula u taj svoj ludi pothvat, znala si što će se događati.  Imali smo dogovor.-

-Misliš da sam zaboravila? Nikada se više ne planiram zeznuti kao onda. Nikada se više zaljubiti.-

-Ali čini mi se da padaš na ovome ispitu. Eulalija.-njezin bratić nježno ju uhvatiše za ruku.-Došla si k meni da te naučim svemu onome što znam. Preklinjala si me, a znala si da sam zatvorio to poglavlje života. Znala si da sam se sada okrenu obiteljskom životu. Preklinjala si me da te naučim. Bilo mi je žao. Žao što nisam bio tada uz tebe. I pristao sam. Ali sam te upozorio. Upozorio da budeš oprezna. Ako misliš da nisi spremna za nekoga, ne prilazi mu. Past ćeš. Bit ćeš još jednom povrijeđena.  A meni se čini da si naišla na nekoga za koga nisi spremna. –

-Ne brini.-čvršće mu je stisnula ruku.-Neće se dogoditi ništa. Iz ove igre izaći ću kao pobjednik.-uvjeravala je njega, ali činilo se kao da uvjerava sebe. Jer nije bila sigurna u ono što govori.

Željela je dokazati svome bratiću, željela je dokazati Lukasu, a ponajviše, željela je dokazati sebi da je spremna. Da ju on ne može srušiti. Kako se je samo prevarila.

Dolazila je svaku večer u kafić znajući da će biti tamo. Uzimala je mjesto blizu njega, namjerno ga izazivajući. Par noći nije pokazivao nikakav interes za nju.  Par večeri provodio je vrijeme sa drugim djevojkama. A onda jedne večeri, prišao joj je. Bez ikakvog upozorenja, bez ikakve najave. Mogla je osjetiti kako joj srce brže lupa. Očekivala je pogrdne riječi, očekivala je takve ružne riječi koje nitko nikada ne bi trebao izreći, no on ju je obasipao lijepim riječima, hvaleći njezinu ljepotu, dajući joj komplimente na račun njezinog osmijeha koji obara s nogu, no mogla je vidjeti porugu u njegovim tamnim očima. Namjerno je dozvolio da ju vidi.

-Hoće li mi ova ljepotica konačno reći svoje ime?-dugo ga je promatrala bez riječi. Dugo je promatrala njegov mrki pogled koji je probijao do dna duše.

-Eulalija.-napokon je izrekla, niti sama ne znajući zašto mu je dopustila da sazna kako se zove. 

-Neobično. Ali prelijepo. Ime za anđela, zar ne?-uvidjela je njegov osmijeh, na koji , morala je priznati, nije bila imuna.

-Ako tako kažeš.-

-Samo šteta što ga kvari kraj. Ali kad bolje razmislim, mislim da tebi taj nadimak baš I pristaje lijepo.-znala je na što misli. Još od malena su joj se smijali s imenom, još od malena zvali su je lija, lisica. Nikada njezinim pravim imenom. Koliko su joj se smijali zbog njega stoga je već bila imuna na sav smijeh vezan za njezino neobično ime.

-Pa očito da mi pristaje. I sam si stoga svjestan. -uhvatila je bljesak ljutnje u njegovim očima. Godinama je naučila čitati izraze lica drugih ljudi, godinama je učila paziti na svaki detalj druge osobe kako bi bilo što mogla iskoristiti u svoju korist.

-Lukava Lija.-bila je sigurna da je postala imuna na smijeh vezan za njezino ime. Ali iz njegovih usana bio je toliko bolan. Toliko ponižavajući. Toliko podrugljiv.-Ali, zar si nisam sam kriv što sam upao u tvoju prelijepu zamku. Ne mogu reći da me nisi upozorila. Bio sam slijep od tvoje ljepote. Bio sam očaran tvojim osmijeh.-prišao joj je bliže. -Toliko da sam ponovno spreman pasti u tvoju zamku.-šapnu joj tiho na uho. Od njegove blizine naježila se. Znala je što radi. Znala je da joj se želi osvetiti. Znala je da ne smije popustiti. Ali bila je slaba. Slaba pred njime, slaba pod njegovim dodirom, kad obuhvatio ju je oko struka, slaba pod njegovim poljupcem, kada ju je strastveno poljubio.

Bila je to igra dva vrhunska igrača. Bila je to ljubavna igra dvoju vrhunskih igrača. Bila je to igra bez pobjednika. Jedno drugome nanosili su bol kad god bi stigli. Bila je to ljubavna utrka. Jedno I drugo su se žurili da što prije jedno drugoga ostave nakon strastvene noći provedene zajedno. Bila je to igra u kojoj su oboje gubili a da nisu bili svjesni. Provodili su noći zajedno, a niti jednom nisu dočekali zajedno jutro. Kada bi on zaspao prvi  otišla bi od njega kao da se prije samo nekoliko trenutaka  nije topila u njegovom zagrljaju. Kada bi ona zaspala prva, otišao bi od nje kao da ju prije par trenutaka nije obasipao poljupcima. Jedno drugome su u početku znali samo imena. Ništa više. Nije bilo dogovara da se nađu, nije bilo nikakve komunikacije između njih. Povezivala ih je osveta, prkos, inat, povezivao ih je osjećaj da pripadaju jedno drugome, a rastavljao ih je strah od zaljubljenosti. Rastavljao ih je strah od slomljenog srca.  A onda je  odjednom shvatio da ju voli. Da se zaljubio u nju. Da ju želi imati uz sebe cijeli život. Upravo on, on koji joj je  se u rijetkim trenutcima komunikacije, kleo da se nikada neće zaljubiti, da nikada neće poslati slabić koji pao je pred ljubavlju. Pao je pred ljubavlju. Pao je pred njom. Shvatio je da ne može bez nje onda kada je provodio svoje dane sam, kada je nestrpljivo čekao da dođe večer pa da ju napokon vidi, da ponovno bude njegova. Shvatio je to onoga trenutka kada se probudio sam u svome krevetu, još uvijek osjećajući njezin miris u sobi. Jer želio je otvoriti oči I uvidjeti ju pokraj sebe. Želio je da ju zagrli I da zaspe, da se ujutro probude zajedno, da ga ujutro dočeka njezin prelijep osmijeh. Da se probude zajedno kao pravi par.

Dopustila si je ono što si nikad nije smjela dozvoliti. Zaljubila se je u njega. Zaljubila se u svoju lovinu. Ali on joj se kleo da se nikada neće zaljubiti niti u jednu. Da ne postoji niti jedna koja bi mu osvojila srce. Željela je na njegovom licu pročitati neke sumnje, željela je u njegovim očima pročitati da ipak možda ima neke nade da bude njezin, ali nije pronašla ništa. Ono što joj je govorio, to je čvrsto vjerovao. Neće se nikada zaljubiti.  Shvatila je da ga voli kada bi ugledala u društvu nekih drugih djevojaka. Neki neobičan osjećaj pojavljivao se u njoj. Znala je da je ljubomora jer nije njezin. Jer ju toga trena mijenja sa drugima. Nije bila ljuta, nije bila bijesna. Bila je povrijeđena. Bila je, nakon toliko vremena, ponovno tužna. Jer je nakon toliko vremena ponovno zavoljela. Ponovno krivu osobu.  Shvatila je da ga voli kada bi se ujutro probudila sama u svome krevetu a još uvijek mirisala na njegov parfem.  Željela je da provedu noć zajedno, da ju štititi svojim snažnima zagrljajem, da spava na njegovim prsima. Da ju poljubi za dobro jutro.  Bilo je nemoguće. Bilo je nedostižno.  

Bili su te večeri kod njega. Pretpostavljajući da je zaspao, požurila je pobjeći od njega. Osjetila je kako se okrenu I zagrlio ju svojim snažnim rukama ne puštajući ju da ode.

-Ostani večeras.-promuklo rekoše. Njegov šapat, njegov zagrljaj, njegov zahtjev. Osjetila je kako joj se oči pune suzama zbog sreće koju osjetila je na tren. No neće mu dopustiti da vidi.

-Pusti me. Znaš da ne ostajem.-

-Znam. Ali želim da ostaneš.-otvorio je svoje oči, pustio ju I sjeo naslonjen na jastuke prodorno ju gledavši.-Ne samo večeras. Želim da ostaneš danas, sutra, prekosutra. Želim da ostaneš za stalno.-gledala ga je u nevjerici. Znao je da mora položiti sve karte na stol. Dati joj sve što traži.-Volim te, Eulalija. Želim da zauvijek budeš samo moja.-vidjela je kako je ranjen. Kako mu je trebalo puno hrabrosti da joj kaže što mu leži na srcu. Željela je povjerovati. O kako je samo željela povjerovati u njegove riječi. Ali on je lažov. On je manipulator. Dobit će sve što želi. Učinit će sve što je potrebno da dođe do svoga cilja. A zakleo se da će joj se osvetiti. Možda će ovo biti njegova osveta za onu noć kada ponizila ga je. Dopustit će mu da joj se približi pa joj slomiti srce na komadiće. Ali voljela ga je. o kako ga je samo voljela. Samo još par trenutaka sreće koja joj ne pripada, samo još malo da bude sretna pa će se vratiti svome tužnome životu. Nije ništa odgovorila. Samo se privukla u njegov zagrljaj I ostala, večeras, sutra, prekosutra…bio je na par trenutaka njezin princ. Bila mu je sve. Sve što je željela, bilo je njezino. Bila je njegova princeza koju čuvao je, volio, poštivao. Bila je kap vode na njegovom dlanu. Nikada nije bila sretnija. Nikada uplašenija.

Bilo je vrijeme da okonča ovu lažnu bajku. Jer znala je da on nije princ, da je ona daleko od princeze a njihov život dalek od bajke sa sretnim krajem. Bili su sretni par mjeseci, par mjeseci bila je sretnija nego ikada. A onda je odlučila uništiti sve. Ostavila ga je jednog dana iznenada. Bez pozdrava, jer znala je da je pred njime slaba. Ako ga vidi, ako ju zamoli, ostat će još jednom. Ostavila ga je samo s porukom: ŽAO MI JE. TI I JA NISMO JEDNO ZA DRUGO. BILO JE PRELIJEPO DOK JE TRAJALO, BILO JE KAO SAN DOK JE TRAJALO ,ALI IZ SNA SE KAD TAD MORAMO PROBUDITI. 

                                         EULALIJA.

Pronašao je njezinu poruku jedno jutro kada se iz pekare vraćao s čokoladnom krafnom koju je kupio za nju. Jer učinio bi sve za nju. Bila je njegov život. Po prvi puta u životu pustio je suzu zbog žene. Ali morao je znati da neće trajati. Previše je bilo igrica između njih. Morao je uvidjeti strah u njezinim lijepim očima, morao je osjetiti njezinu nesigurnost. Ali sve je to ignorirao vjerujući da će njegova ljubav biti dovoljna da se opusti. No ne bi li on učinio istu stvar da je bio na njezinome mjestu? Morao je priznati da bi. Ali ni to nije pomoglo da se smanji bol koju osjećao je u prsima. Ni to nije pomoglo da zaustavi neki nevidljivi nož koji mu radi ogromnu rupu na mjestu na kojem je bilo njegovo srce. Bio je slomljen, ali  neće ju potražiti. Kako je birala, tako neka joj bude.

Dani su prolazili u tuzi, boli. I njoj I njemu, svatko na svojoj strani, a misle jedno na drugoga. I dalje povezani ljubavlju, bolom, tugom. Nakon par dana pokušao je ispuniti prazninu u svome životu, svojim noći, no niti jedna nije bila ona. Niti jedna mu nije donosila sreću niti zadovoljstvo. Ako je i prije bio ohol, bezobrazan, sada je postao robot bez osjećaja.

-Rekao sam joj, Eulalija, pazi. Ako nisi spremna, nemoj mu dolaziti.-bio je to isti onaj muškarac od prve večeri kada ju je vidio. Muškarac s kojim je onu večer otišla. Muškarac s kojim se onu noć pojavila na vratima. Nije poznavao nikoga od njezine obitelji, nikoga od njezinih prijatelja, nikada mu nije dopuštala da se približi toj njezinoj strani. Okrenuo se I bijesno ga pogledao. Uvidio je u njemu konkurenciju. Adrian je shvatio u čemu je stvar.-Ne gledaj tako. Ona je moj rod. Moja sestrična. Već si ju sigurno toliko upoznao pa da znaš da se ona ne pojavljuje dva puta s istom osobom. A sa mnom si ju već vidio puno puta, zar ne?-morao je priznati da je u pravu. Nikada ju nije vidio da se pojavila s istim muškarcem više od jednom.-Adrian. Ne, ne moraš.-rekao je kada je Lukas krenuo pružiti mu ruku.-Dobro znam tko si ti. Lukas. Razlog njezine sadašnje tuge. Njezinog raspadanja. Čuo sam puno o tebi.-

-Ako si čuo toliko onda valjda znaš da je ona mene ostavila. Pa onda neka se I dalje utapa u tuzi. Mada ne vjerujem da ne zavodi nekoga pa da mu prodaje svakakve laži.-Adrian se nasmije.

-Oboje isti. Ona se boji. Ti možda misliš da je ona jaka. Jednom , jednom dok je bila mlađa, naletjela je na nekoga poput tebe. Bio je njezina prva ljubav. Voljela je više no išta. A on…uhvatio ju je na lažima. Kada je dobio ono što je želio, ostavio ju je bez ikakve poruke, bez ikakvog objašnjenja. Jedno jutro pobudila se a njega nije bilo. Lagao joj je sve, počevši od njegovog imena. Nije ga mogla pronaći. Tek nakon dva mjeseca patnje I tuge uvidjela ga je kako šeta sa ženom I gura u kolicima malenu bebu. Tog trena odlučila je biti ono što je. Ali ispod sve te maske, samo je slomljena žena koja želi da ju netko voli. Naravno da je otišla. Zar ti ne bi na njezinom mjestu? Nakon onoga što ti je učinila. Ona misli da je sve to bila samo tvoja igra kako bi joj se osvetio. Morala je otići kako bi zaštitila sebe.-

-Niti ne pomišljajući kako će meni biti.-

-Mogao si ju potražiti. Upravo si ovim potezima njoj dokazao da je bila u pravu. Da je za tebe sve bila samo igra. Ostavila te je žena koju voliš. A što si ti učinio? Nisi ju niti pokušao pronaći nego si došao ovamo zavoditi druge žene.-bio je kriv. Znao je. Morao ju je potražiti, trebao ju je uvjeriti u svoju ljubav, no on se poput kukavice zavukao u ovaj kafić utapajući tugu u čaši.

Čuvala je svoju nećakinju od šest mjeseci kada začula je zvono na vratima. Njezina šogorica otvorila je vrata. Čula je svoga bratića kako zaljubljeno pozdravlja svoju suprugu. Ona nikada neće imati to. Čula je kako ju bratić doziva. Sa bebom u rukama stigla je u dnevni boravak. Stajao je tamo. Njezin Lukas. Bio je u kući njezinog bratića, kući u koju se sakrila od svijeta. Kada provodila je dane kod njega, uvijek je bila sređena, uvijek dotjerana, a sada…bila je u nekoj staroj trenirci, staroj majici prljavoj od igre s nećakinjom, držala je bebu u rukama, a njezina crna kosa spletena u punđu raspadala se. Kako je bila samo lijepa. Mogao ju je u tome trenu zamisliti kao svoju suprugu, mogao je u tome trenu zamisliti kako će jednog dana tako držati njihovo dijete. Progutavši knedlu nakon početnog šoka, nije se obazirao na ništa, brzo je prešao razmak između njih I poljubio ju na zaprepaštenje svih. Njezin bratić je brzo uzeo bebu I ostavio ih same.-Nikada nije bila igra.-gledala ga je u čudu.-Da, dobro, bila je. Na početku. Želio sam ti se osvetiti, želio sam te slomiti. Znam da sam se kleo da se nikada neću zaljubiti, znam zašto sumnjaš u moje osjećaje. Ali, ja te, Eulalija, volim. Volim više od života. Ne mogu podnijeti da budem bez tebe.-

-Ali nikada nisi došao.-nikada ju do sada nije čuo tako ranjivu. Nikada ju vidio tako osjećajnu. Znao je da ovo prava Eulalija. Osjećajna, brižna, ljubazna.

-Znam.-pokajnički prizna.-Ali sada sam tu. Bio sam glup što nisam došao. Ako mi možeš oprostiti…možda bismo mogli početi ispočetka. Bez tajni, bez igrica. Pravi mi. Volim te, ljepotice. Želim da zauvijek budeš moja.-vidio je mali smiješak koji joj je zatitrao u kutovima usana. Kako mu je samo srce poskočilo od sreće.

-Voliš me I ovakvu neurednu?-

-Kakvu god.-privukao ju je u svoj snažni zagrljaj. Zagrljaj koji joj je toliko nedostajao.-Voliš li ti mene?-tiho upitaše. Još više se stisnula u njegov čvrsti zagrljaj.

-Volim te. Zauvijek.-

-Dođi onda, malena, pa idemo doma.-

 Kraj