SJENE PROŠLOSTI: prvi dio

-A što ako odem? -upitala je sa suzama u očima.

-Ako odeš, tražit ću te i na kraju svijeta. - odlučno odgovori.

-Možda me nikada vise ne pronađeš. - gledao je kako suze blistaju u njezinim nježnim, lijepim ocima koje je obožavao. Zašto mu govori sada takve stvari, kao da ga priprema na svoj odlazak. Nakon toliko lijepog vremena provedenog zajedno, nakon toliko dana ispunjenim ljubavlju, nakon toliko dana sreće, ona kao da se odlučila na to da ga ostavi. Zašto mu to radi kada dobro zna da kada bi otišla da odnijela bi i njegovo srce sa sobom. Kada zna da bez nje više ne bi bio živ.

Stajali su na plaži i promatrali zalazak sunca kad ju je on grubo uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi.

-Ako ikada odeš od mene, pronaći ću te pa makar se ti zavukla i na sam kraj svijeta. Moj si život. Nikada neću dopustit da odeš od mene. - posesivno ju je promatrao. S obožavanjem koje je uvidjela u njegovim sivim očima, s ljubavlju koju je osjećala kada bi ju samo gledao. Znala je da ju voli vise od ičega, zna da bi za nju učinio sve, no na ovaj put mora poći sama. Na put na kojemu nema mjesta za njega.

Nikada neće zaboraviti dan kada slučajno je uletio u njezin život. Dan koji promijenio je sve. Njega, nju, njihove živote.

Gledala je u njegove sive oči i shvatila da od ono sto je naumila biti puno teže nego je mislila.  Prekorila je samu sebe sto ga ja uopće i upitala o njezinom odlasku... Morala je znati, znala je i sama predobro da ju on nikada neće pustiti samo tako. Bila mu je sve. Sve što je ikada želio. Bila je ljubav njegova života. Zar bi ona sama pustila ljubav svoga života bez borbe? Ali morala je... Morala ga je pustiti iz razloga koje njemu nikada neće biti jasni. Iz razloga koje on nikada neće saznati.

Znala je da mora odigrati ovu igru drugačije. Na teži, na bolniji način. Za nju, za njega. No za sada, za sada može još bar malo uživati u njegovoj ljubavi, za sada bar još malo smije uživati u njemu. Riječ volim te stezala ju je u grudima, no znala je da ju ne smije izreći, mada dok ga je gledala kako stoji nasuprot nje, bilo je teško ne reći mu ono što je osjećala za njega.

Kada ušao je u njezin život, bio je njezin spas. Bila je slomljena od prošlosti. Bila je hodajuća tuga. Bila je mlada, lijepa djevojka koja izgubila je volju za životom.  Njezino lijepo lice dugo nije vidjelo osmijeha. Sjeća se kada je ušao u njezin život. Bila je konobarica koja radila je na moru. Bio je pun života. Bio je čista suprotnost njoj. Vedar, veseo, nasmijan. Svoj lijepi osmijeh nije skidao s lica. I njoj je nakon dugo, dugovremena, zaigralo srce. Možda nije bio maneken izgledom, bio je tek prosječan muškarac, no njegova neka karma, njegov obarajući osmijeh, njegov smisao za humor, privlačili su mnoge žene u njegovo društvo. Pa I nju. Nju, lijepu poput slike, nju opreznu, privlačio je njegov čarobni osmijeh.

Bila je lijepa poput lutke. Blijede puti, plave kose I oceansko plavih očiju privlačila je mnoge muškarce, no samo je on uspio privući njezinu pažnju. Samo je on uspio da njezino srce nakon mnogo vremena ponovno zaigra. No nije poduzela ništa u vezi toga. Nije željela ponoviti greške iz prošlosti. Bila je oprezna, toliko povrijeđena da je odbijala svakog muškarca koji bi joj prišao.  Sve do jednog. Pa čak I njega. No on…on je bio nešto posebno.

Danima je dolazio u kafić u kojem je radila, danima s namjerom da ju osvoji. No bilo je teže nego je ikada pomišljao da bi moglo biti. Bila je jedna od rijetkih koje nisu padale na njegov šarm, bila je jedna od rijetkih koje nisu bile očarane njegovim nebeskim osmijehom. Danima je dolazio sa svakojakim poklonima u nadi da ju može nekako kupiti.

Bila je lijepa. Lijepa poput lutke. No on je u njoj ugledao nešto sasvim drugo. U njoj je ugledao oličenje tuge. Oličenje živuće osobe koja je mrtva. Želio je kao ženu, želio je kao ljubavnicu, tko ne bi poželio ljepoticu poput nje, no najviše od svega želio ju je nasmijati. Najviše od svega, želio je vidjeti sjaj u njezinim nebeskim očima. A ne tugu. I stoga nije odustajao kada bi ga odbijala po tko zna koliko puta. Nije se pokolebao, znajući da je podigla neku nevidljivu ogradu kako bi se zaštitila od svijeta. Pretpostavljao je da je jednom bila toliko povrijeđena da je sada podigla branu pred svima.

No ubrzo je otkrio da na njega nije imuna. Ubrzo je otkrio da je on taj koji ruši njezinu obranu malo po malo. Ubrzo je otkrio da mu ona polagano postaje sve. Ljubav njegova života. Svijetlo njegovog srca. Ubrzo je otkrio da poslije nje, nikada nikoga više neće moći voljeti. Bili su suđeni jedno drugome. Bili su stvoreni jedno za drugo. Par iz bajke. Par iz bajke u kojem on nije znao princezinu prošlost.

Bili su sretni par godina. I koliko god se on trudi usrećiti ju, uvijek je vidio neku tugu u njezinim oceanskim očima. Tugu koju nikada nije mogao izbrisati ma koliko god se trudio. Bila je to neka daleka, stara tuga. Tuga prošlosti.

Neko vrijeme ju je uspješno skrivala, neko vrijeme je uspješno glumila da je više nema. Sve do danas. Danas kada mu je postavila pitanje koje iščupalo mu je srce. Pitanje od kojeg je pretrnuo. Danas je izrazito vidio tu misterioznu tugu u njezinim lijepim očima. Dat će joj sve, samo da ju ugasi. No jedno joj nikada ne može dati. Znao je. Nikada joj ne može dati da se makne od njega. Da se on makne od nje. Jer volio ju je više od ičega. Zar ne zna da bi umro kada bi otišla?

Ali otišla je. Ne toga dana. Ali ubrzo nakon toga. Još par dana živjeli su u bajci ljubavi. Još par dana je bila njegova. Više nego ikada. Morao je osjetiti da nešto ne valja. Morao je predosjećati da dogodit će se nešto loše. No uvjeren u svoju sreću, uvjeren u njezinu ljubav, nije ništa posumnjao. Par dana nakon kobnog pitanja, vrativši se s posla, uvjeren da je doma, sretan što će ju napokon vidjeti, nije ju pronašao. Nije bila doma. U prvi tren nije posumnjao ništa. Još su se prije par sati čuli porukama. Bilo je kao uvijek. Nije mu dala nikakav znak da kad se vrati u njihovo ljubavno gnijezdo, da ju neće naći.

Umoran vratio se u stan no nije je bilo nigdje. Nije ništa posumnjao misleći da je možda otišla u kupovinu. Ništa nije posumnjao dok nije zašao u kupaonicu I nije pronašao njezine parfeme zbog kojih ju je stalno zadirkivao da nema mjesta za njegove stvari od njih.  Negdje u dubini dušu već tada je znao što to znači. Njegov um je već znao, no srce je uporno odbijalo surađivati.  Možda, možda ih je samo negdje premjestila. Tražio ih je po stanu, uporno odbijajući zaći u spavaću sobu, uporno odbijajući otvoriti njezin ormar. Jer ako ga pronađe praznog…nazvat će ju, razmišljao je. Da, nazvat će ju I pitati je gdje je do sada. Već je kasno. Trebala je već biti doma. Trebala je već biti pokraj njega.

S još malom nadom u srcu, nazvao je njegov omiljeni broj. Čak I pored činjenice  da je bio nedostupan, odbijao je povjerovati u ono što je njegov um već znao.

Sjeo je za kuhinjski stol očajnički ju zovući. Još je uporno odbijao otići u spavaću sobu. Uporno odbijao otići znajući da je njezin miris još uvijek prisutan. Uporno odbijajući jer znao je da će morati otvoriti vrata njezinog ormara. Obična vrata koja za njega predstavljala su smrt.

Jutro je dočekao sa napola praznim mobitelom, na stotinu poziva upućenih nedostupnom broju, jutro je dočekao za stolom za koji je sinoć sjeo.

Jutro je donijelo istinu. Gorku istinu. Polagano, polagano kao da ide u smrt prišao je vratima spavaće sobe, ugledao uredno složen krevet, ugledao njezinu praznu stranu, ugledao njezin noćni ormarić na kojem nije bilo niti traga od nje. Okrenuo se prema njezinom ormaru I polagano ga otvorio, ormar koji je bio prazan. Nije bilo njezinih stvari, nije bilo njezinih haljina, nije bilo njezinih majici. Nije bilo njezine odjeće. Ostavila ga je bez ijedne riječi.

Pogled mu je pao na dno ormara. Spustio se I podignuo njezinu omiljenu ljetnu haljinicu. Očito je bila u žurbi kada se pakirala pa ju je zaboravila. Jer znao je, dobro je znao da ju je obožavala. Stoga se sigurno u žurbi spremala. Kako ju ne bi zatekao kod kuće. Kako bi što prije kukavički pobjegla od njega. Kako ga ne bi morala gledati u oči dok mu pali dušu. Otišla je poput kakve kukavice. Ostavljajući ga bez objašnjenja.

Ostavljajući ga u tuzi u kojoj se topi a iz koje nije vidio izlaza. Jer izlaz mu je bila ona. Samo ona koja ga nije više željela. No neće se samo tako predati. Nije li joj rekao da ako ode da će ju tražiti pa makar otišla I na kraj svijeta?

Provodio  je dane tražeći ju. Provodio je dane zovući ju ali za njega je bila nedostupna.  Ali nije odustajao. Želio ju je naći, pa makar da mu u oči kaže zašto je ostavila njega, njihov život. Zašto je ostavila sve što je imala? Sve što ju je činilo sretnom? No možda, možda nije bila doista sretna s njime.

Nakon detaljnog istraživanja, nakon neprospavanih noći u kojima je tugu topio u čaši, pronašao ju je. Pobjegla je od njega čak u susjedni grad. Samo da ga ne mora sresti. No zar je zaboravila da će on učiniti sve da ju pronađe. A kada ju je pronašao u hotelu u kojem je odsjela…želio je biti jak, želio je biti stog, želio je biti ljut na nju što je samo tako zaboravila na njega, no najviše od svega, želio ju je natrag u svome životu.

-Zar me ne voliš? - upitao je sa tugom u očima. Pronašao ju je. Morala ga je pustiti u svoju hotelsku sobu jer znala je da neće odustati. A nije  bila toliko bezosjećajna da ga ostavi vani. Nikada ga još do sada nije vidjela tako ranjivog. Nikada do sada još nije vidjela tu njegovu stranu. Istina, pokazivao joj je ljubav mnogo puta, Na razne načine, obasipao ju nježnošću, no nikada joj nije pokazao svoju ranjivu stranu. Ovako kao sada. Nikada do sada još nije vidjela takvu nesigurnost u njegovim sivim očima.

Srce joj je potonulo skroz gledajući ga takvog, no znala je da ima samo jedan izbor. Izbor koji nije bio njezin, izbor koji rezao joj je srce na pola jer mora povrijediti ljubav svog života. Progutala je knedlu u grlu prije nego je šapatom izgovorila riječ koja je njega gurnula u tamu života.

-Ne volim. - jedva čujno izgovori. Nesigurno.

-Ne vjerujem ti. - odlučno rekoše. Znala je da sada mora upotrijebiti svu svoju moć, znala je da sada mora navuci masku hladnoće.

-Ako hoćeš vjeruj, ako nećeš, nemoj. Nije moje stvar sta ćeš vjerovati. Moje je da ti još jednom naglasim da je gotovo medu nama. Zauvijek. - zadnju riječ posebno je naglasila i gledala kako se u trenu iz povrijeđenog muškarca pretvara u ljutog, bijesnog, ubojitog.

-Tko je on?! Neki tvoj ljubavnik?! -

-Ne. -

-Tko je onda osoba zbog koje me ostavljaš?!-a zatim je se stišao do te granice da je jedva uspjela čuti ono što joj govori.- Kada si imala sve sa mnom. -

-Nije nitko... -

-Netko postoji u tvome životu. Netko drugi. Ne bi me ostavila samo tako. Ako nije ljubavnik, da li je netko iz tvoje prošlosti? - malo je toga znao o njezinoj prošlosti. Koliko god da se trudio, tu temu je vječno izbjegavala, kao da se srami nečega. Ili kao da možda nešto skriva.

-Da. Netko iz moje prošlosti. -

-Stara ljubav? Ili nikad prežaljena? - prepoznavala je ljubomoru u njegovom glasu. No nije mu mogla reći više nego sto mu sada govori. Pa neka i misli za nju svašta.

-Da. Nikada prežaljena osoba moga života. Osoba koju volim vise od ičega. -

-Vise i od mene?-njezina šutnja samo je potvrdila njegove sumnje. - A jos nedavno si se meni klela da me voliš više od života. - nije ju prepoznavao. Nju. Njegovu ljubav. Njegovu sreću. Nije prepoznavao sjaj koji joj je vidio u očima kad spomenula je njemu toliko mrsku osobu. Znao je da njega nikada nije gledala tako. S toliko ljubavi, s toliko naklonosti. Kakva se samo ljubomora stvarala u njemu.-Varaš se ako misliš da ću te samo tako pustiti. Ti si moja. Ako treba, sklonit ću svakoga sa puta samo da ponovo budeš moja. - prijetnja koju joj je  uputio pretvorila ju je u ženu koju nije poznavao. Ženu koja je spremna uništiti sve kako bi spasila osobu koja se ušuljala u njihove živote i oduzela mu je.

-Ako ikada samo pokušaš povrijediti tu osobu, znaj da ću te uništiti.-mračan pogled, mračan ton njezinog glasa nisu pripadali Eli, ženi koju je obožavao.  Ženi koja bila mu je sve. Ovo je bila neka druga, mračna Ela. Ela koju on nije poznavao. Ela iz njezine prošlosti. Promatrao je kako brani osobu koja uništila im je život I shvatio da njega nikada nije branila tako. Gledao je kako joj oči svjetlucaju od ljubavi prema toj osobi I shvatio da njega nikada nije voljela tako. Da njega nikada nije gledala sa takvim sjajem u očima.

-Zar je moguće da ti toliko znači?-

-Oduvijek mi je značila sve. -I u tom trenu shvatio je da više nema skrivene tuge u njezinim lijepim očima. S razarajućom boli shvatio je da nije on ta osoba koja je uspjela izbiti tugu iz nje. S boli je saznao da je za to zaslužna ipak neka druga osoba.  

-A ja?-polagano se približavao prema njoj. Korak po korak što ona nije mogla podnijeti. Ne može podnijeti njegovu blizinu dok ga uništava. Dok gleda kako se raspada. Dok uništava njihove živote. Željela se odmaknuti što dalje od njega, no čvrsto ju uhvatiše za ruke.-Što sam ti bio onda ja? Samo neka igra usput dok si čekala da se tvoja velika ljubav vrati u tvoj život?-gledala je u njegove sive oči koje očekivale su istinu, koje tražile su sreću u njoj, a nisu znale da im ona ne može pružiti sreću. Gledala ih je kako su pune bola, bola koje im je ona prouzrokovala a ne može ju izbrisati. Srce ju je stezalo no nije smjela popustiti. Nije mu se mogla vratiti.

-Boli me.-pogledala je prema mjestu gdje su njegove ruke držale njezine. Na tren je I on pogledao, a kad je progovorio nije prepoznala njegov glas pun ljutnje, bijesa, srdžbe.

-Boli I mene, pa te nije briga.-no ubrzo ju je pustio. I okrenuo se leđima prema njoj. Jer bila je uvjerena da je vidjela suze u njegovim sivim očima. No kada se okrenuo natrag bile su ljute I bijesne.-Nisi mi odgovorila. Što sam ti ja? Samo igra?-

-Da.-ovoga puta odlučno odgovori. Nije mu smjela pokazati koliko ju bole riječi koje izgovorila je. Nije mu smjela pokazati da je morala skupiti svu hrabrost kako bi uspjela izgovoriti tu jednu sitnu malu riječ koja rezala joj je srce. Oholi osmijeh zatitrao mu je u kutovima usana. Osmijeh koji još do sada nikada nije vidjela.

-Ako je igra, onda si se igrala s pogreškom igračkom.-čula je prijetnju u njegovom glasu. -Jer očito nisi svjesna da sam ja bolji igrač od tebe u tome.-gledala je kako se njegovo lice u trenu pretvara u lice bez osjećaja. Gledala je kako je to njezino djelo. Mrzila je samu sebe jer ga je uspjela uništiti. Jer znala je. I predobro je znala da će se sada vratiti na stare staze.

NASTAVIT ĆE SE